I ove nam je godine došlo vrijeme velikog posta ili korizme. Za nas kršćane to je posebno, milosno vrijeme, vrijeme intenzivnog i sveobuhvatnog preispitivanja sebe samih, svojega srca, misli i (ne)djela.
Čistom srijedom ili Pepelnicom započeli smo period od 40 dana (ne računajući nedjelje i Veliki tjedan, tj. tjedan pred Uskrs). Taj je broj simboličan i u prošlosti kršćanske vjere bilo je razdoblja u kojima je korizma trajala i do 70 dana. Svakako, taj nas broj podsjeća na Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji, u osami. Jednako tako, taj nas broj podsjeća na 40 godina koliko su Izraelci bili proveli u pustinji prije nego su zaposjeli Obećanu Zemlju. Možda je najvažnije značenje ovog okruglog broja upravo u tome što ovaj broj u biblijskom poimanju označava zatvorenost, završenost, ispunjenost i puninu, želeći nas podsjetiti kako su dani našega života izbrojeni i time ograničeni. Zato se korizma s pravom može smatrati vremenom koje ne traje samo 40 dana do pred Uskrs, već razdobljem s kojim se poistovjećuje sav naš život. I što je život drugo nego jedno putovanje, kako kaže pjesma...
Korizmeno vrijeme prilika je za napraviti rekapitulaciju vlastitog življenja. Sva je sreća da korizma nije tako medijski izobličena i prekrivena kičem kupovine i lažnoga sjaja kao što se to zadnjih desetljeća dogodilo s došašćem. Zato je korizma povlašteno vrijeme u kojemu nikakvi sjajni izlozi, rasprodaje ili manijakalna kupovina poklona ne može zasjeniti pravu narav ovog vremena. A narav o kojem govorimo narav je samoispravljanja, pokore, odricanja i milosrdne ljubavi.
U ovom vremenu riječ je o samoispravljanju ili autokorekciji. Naglasak je na djelovanju na sebe same. Jedino je takva akcija ona koja ima izgleda za postići uspjeh. Korizma nije prilika za ispravljanje ili korekciju drugih, onih uz nas ili malo dalje od nas. Svaki pokušaj ispravljanja tuđih «krivih Drina» u startu je osuđen na propast. Uvijek nam je nekako lakše ukazivati na pogrješke drugoga, u nekoga vječnoga drugoga upirati prstom i potencirati njegove mane, propuste i prijestupe, sve kako bismo zatomili vlastitu savjest i dali oduška osobnoj taštini. U tom kontekstu onaj uz nas nam je draži što ga više od sebe samih smatramo grješnijim, tj. gorim, budući da nam to godi ušima i ugađa taštom srcu.
Zato je naš veliki post vrijeme u kojem nam valja stati pred ogledalo i dobro se zagledati u lik koji tamo vidimo. Naglasak je u gledanju očima duše, i to u gledanju lika koji je zaista pred nama, a ne idola koji želimo vidjeti pa se takvima počinjemo i shvaćati i prihvaćati. Korizma je zato vrijeme objektivnosti, sređivanja računa metodom hladne matematičke računice u kojoj valja od vlastitog bića oduzimati vrijednosti s predznakom minusa i svoditi ih na nulu. Jezikom računala rečeno, veliki post je vrijeme u kojem iz vlastitog programa i memorije valja «deletati» sve sadržaje koji su nositelji virusa što nam tijekom godine uništavaju programsku osnovicu. Vrijeme je skeniranja dio zadnjeg filea naše memorije. Svaki virus treba anulirati, a zaraženi file pročistiti kako bi računalo našega života moglo odgovoriti na potrebe nebeskog Programera. U protivnom, ostajemo stara kanta puna virusa koja ne služi ničem drugom nego da bude odložena na otpad, među ostalo smeće koje ne služi ničem drugom nego da nagrđuje i truje okoliš.
Korizma je vrijeme za druge. Uvijek nam je nekako tako lako «voljeti» one koji su daleko od nas. S druge strane, s bližnjima, s onima koji nas okružuju funkcioniramo prema načelu: «Pakao – to je moj bližnji!» Zato su uvijek tijekom godine, a osobito u korizmeno vrijeme naši bližnji kao lakmus papir čija boja poslije uporabe odaje koliko smo kiseli u reakciji s njima bili. Budući da ćemo u Posljednji dan biti suđeni sudom u kojemu će jedini kriterij biti ljubav, naši bližnji prava su nam prilika vježbati se u toj kreposti. Znamo da nije lako, ali drugoga nam izbora i nema. Znamo također, život bez ljubavi već je pakao. Doslovno. Zato nam valja graditi raj. Svakim novim danom. Ljubavlju.
Veliki post vrijeme je odricanja. Odricanje od cigareta, čokolade ili kave površno je i djetinjasto zavaravanje u kojemu jedva čekamo da dođe i taj Uskrs kada ćemo se moći vratiti ustaljenim navikama. Pravo je odricanje ono u kojem ćemo biti kadri odreći se samih sebe. I to zauvijek. Odreći se vlastitih prohtjeva, taštih želja, oholih nadanja kako će doći vrijeme u kojemu ćemo upravo mi biti ti koji će krojiti sreću drugih, vrijeme u kojemu će se sve nas pitati, u kojemu će stvari doći na svoje kada mi, naš «ja» bude iznad svega. Odreći se misli koja se uljuljkala u naša srca da smo mi ti koji ama baš sve znamo, da smo mi ti koji sve smiju i mogu i kojima nitko drugi potreban više nije. Odreći se gizdavosti kako smo u svemu ipak malo bolji od naših bližnjih, kako ipak više vrijedimo, kako ipak više značimo nego oni koji nas okružuju i kako smo zavrijedili da se nama u svemu da prednost u ime neke zadovoljštine za sve što smo u životu do sada prošli. Ako se ičega u korizmi vrijedi odreći, to je naš vlastiti «ja», naš ego.
Korizma je vrijeme odluke. Ta odluka mora se temeljiti na jednoj ključnoj: nastojati biti bolji čovjek. Ne samo kroz 40 dana, nego u sve vrijeme preostalog nam ovozemaljskog hoda.
Uspješnu borbu sa samima sobom u ovoj korizmi života!
Post je objavljen 08.02.2008. u 10:04 sati.