Kada je Kraljevina Srbija u Prvom balkanskom ratu 1912. godine od Turskog Carstva preotela Kosovo, bio je to događaj koji je odgodio proces koji je svoj konačni epilog dobio jučer, 17. veljače 2008., gotovo sto godina kasnije, kada je to isto Kosovo proglasilo nezavisnost od Srbije.
Valja priznati da su srpski povijesničari velikim dijelom u pravu kada tvrde kako je na Kosovu u srednjem vijeku bila jezgra srpske države. Kako je to moguće? Jednostavno zato što su tada, prije turskog osvajanja te zemlje, na Kosovu živjeli potomci nekadašnjih romaniziranih ilirskih plemena pomiješanih s u Velikoj seobi naroda doseljenim slavenskim življem. Budući da u srednjem vijeku nisu postojale nacije u današnjem smislu, pripadnici određene narodnosne zajednice identificirali su se u odnosu na vjersku pripadnost. A na Kosovu su prije turskog osvajanja i islamizacije odreda živjeli kršćani, pripadnici pravoslavne crkve. Vijekovnom asimilacijom je stanovništvo srednjovjekovnog Kosova jednostavno prihvatilo srpsko ime, izjednačavajući ga s pravoslavnom vjerom kojoj je pripadalo. Brojni pravoslavni samostani i crkve diljem Kosova svjedoče o ovom procesu. Religija se uvijek pokazivala kao objedinjavajući čimbenik i jedan od temelja identifikacije nacije u vremenu stvaranja nacija u XIX. stoljeću.
Nakon što su Turci 1389. godine osvojili tadašnju srpsku državu s teritorijem na današnjem Kosovu, veliki dio tamošnjeg stanovništva bio je islamiziran. Većina preostalog pravoslavnog življa iz tih je prostora iselila za vrijeme i nakon Velikog bečkog rata (1683. – 1699.) koji je završio mirom u Srijemskim Karlovcima, kada je od Turaka oslobođena Slavonija i najveći dio Vojvodine.
Kada je u XIX. stoljeću ponovno uspostavljena Kneževina, a zatim i Kraljevina Srbija, paralelno s tim procesom stvarana je i suvremena srpska nacija. Bilo je to vrijeme formiranja nacija u današnjem smislu u čitavom tadašnjem svijetu. Taj proces traje i danas. Jedan od ključeva nacionalnog svrstavanja u to je vrijeme bila i vjera. Tako su se pravoslavci na Kosovu, dakako, odreda izjašnjavali kao Srbi, dok se islamizirano stanovništvo izjašnjavalo kao Albanci, iako vjera u tom procesu nije bila jedini čimbenik stvaranja nacije. U Hrvatskoj su se u isto vrijeme katolici izjašnjavali kao Hrvati. Tako je npr. rođeni Slovak i katolik Ljudevit Gaj «postao» Hrvat. Spomenuti je proces Srbe na Kosovu pretvorio u manjinu, uz prije spomenuto iseljavanje. Tako se dogodilo da je Kosovo za Srbe etnički bilo izgubljeno, uza sva nastojanja u XX. stoljeću da se ta zemlja ponovno srbizira.
U takvim je (ne)prilikama Kosovo dočekalo 1912. godinu i pripajanje Srbiji, što će se pokazati kao trajni uzrok nestabilnosti ovog dijela Europe jer nacionalno osviješteni i kao narod formirani Albanci sa Kosova po osobođenju od Turaka nisu ostvarili svoju državu. Ta se borba nastavila do sudbonosnog 17. veljače 2008. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata bivša Jugoslavija ostavila je kosovsko pitanje neriješenim. Bio je tinjajući problem, kao i nacionalno pitanje u Jugoslaviji uopće. Ustav SFRJ iz 1974. dao je Kosovu autonomiju sa svim elementima državnosti koje su imale i sve druge republike bivše Jugoslavije. Međutim, Kosovo nije bilo republika i prema tome nije imalo ustavno pravo na samoodređenje. Zbog toga su u vrijeme prosvjeda na Kosovu tijekom 1980-ih najčešće parole i bile «Kosovo republika!» Ipak, bila je to podjela Srbije koju velikosrpska politika, u vrijeme SFRJ pod plaštem jugoslavenstva, nije mogla mirno promatrati. Dijete takve politike bio je Slobodan Milošević. Stoga je i njegov prvi potez po dolasku na vlast u Srbiji 1987. bio novi srbijanski ustav koji je dokinuo kosovsku autonomiju. Bio je to početak ratova na tlu bivše države i početak kraja te neprirodne i svim nesrpskim narodima nametnute tvorevine. Vjerujemo da je tome procesu 17. veljače došao kraj.
Kosovari, iskrene čestitke!
Post je objavljen 18.02.2008. u 20:37 sati.