Arhangel
21.02.2008., četvrtak
Uzmicanje u (ne)vjernost
Svako dijete ima pravo na mamu. Jednako tako, svako dijete ima pravo i na tatu. K tome, svako dijete ima pravo na djetinjstvo proživljeno u roditeljskome domu s mamom i tatom koji ne žive kao neki cimeri kojima je zajedničko «tek» to što su im zajednička djeca, već koji dijele život u ljubavi. Forma tog zajedništva muškarca i žene je brak. Svaki drugi vid (su)života roditelja na djecu i njihov emocionalni razvoj ostavlja posljedice i nikad ne doseže one kvalitete koje razvoju malog ljudskog bića pruža brak u ljubavi njegovih roditelja.Zato se s pravom pitamo zašto to sveto pravo djece na oba roditelja i na odrastanje u obitelji utemeljenoj na braku tate i mame neki u našem društvu sustavno i planski svojoj djeci uskraćuju?! Ovdje mislimo na nevjenčane parove koji zajednički odgajaju djecu i na samohrane majke kojima takav status nije donio razvod braka ili udovištvo, već koje su se na status biti samohrana majka same svojevoljno odlučile. Pitamo se zbog čega su takvi roditelji/roditelj svojoj djeci unaprijed priredili život i djetinjstvo bez uporišta u roditeljskom braku, odnosno djetinjstvo bez tate. Kada ove slučajeve usporedimo s djecom koja su rano ostala bez jednog ili oba roditelja, kada uočimo kako je njihovo odrastanje opterećeno tim nedostatkom, tim teretom koji im je na leđa stavio težak život, pitamo se imaju li srca i duše oni koji svojoj djeci namjerno priušte življenje bez oca ili odrastanje u domu u kojemu im roditelji žive poput cimera ili prijatelja tek?! Netko će možda na ove postavke reagirati tvrdnjom kako je bračna veza samo formalnost u vezi muškarca i žene koja se temelji na ljubavi i koja je učvršćena rađanjem i odgojem djece. Zaista, ako je to tako, ako je tu brak tek «formalnost» onda se pitamo zbog čega takvi parovi brak ne sklope?! Ako je tek formalnost, onda neka tu formalnost i obave! S druge strane, muškarac i žena koji se jedno drugom zaklinju na ljubav, a tu ljubav zakonski ne reguliraju brakom, takvim stavom kao da sebi osiguravaju zaleđe za uzmak bez pravnih procedura ako njihov suživot nalik braku krene putanjom koja vodi razlazu. A porinuti brod i računati na njegovo moguće potonuće zla je slutnja koja kao da privlači nesreću o kojoj razmišljamo. Ne htjeti se ukrcati na brod koji bi nas odveo u željenu luku računajući da bi brod mogao potonuti predstavlja obmanu i sebe samih i onih do kojih nam je stalo. To je zapravo kukavički stav. Jednako tako, život u «divljem» braku predstavlja utjelovljenje straha od obveza i odgovornosti koje brak donosi. Oni koji tako žive kao da žele zauvijek ostati u mladenačkoj dobi obilježenoj slobodom i neobveznim vezama koje uvijek mogu raskinuti bez posebno tegobnih posljedica. Brak za njih podsvjesno (ili svjesno?) predstavlja zatvor, ograničenje slobode i kraj načina života na koji su bili naviknuli. Takav život kao da za njih predstavlja vrednotu koje se ne žele odreći. To je puki komoditet. Prije nekoliko dana mediji i žuti tisak zasuli su nas vijestima o tobožnjem preljubu našeg proslavljenog tenisača Gorana Ivaniševića. Objava te vijesti rezultirala je njegovim iseljenjem iz zajedničkog stana s kojim je do sada dijelio život s (Curom? Partnericom? Zaručnicom?) Tanjom Dragović s kojom ima dvoje djece. (Ne)sretica u čiji je zagrljaj naš Goran uletio navodno je televizijska voditeljica Vanja Halilović, no imena u ovom kontekstu nisu važna. Naš Goran Ivanišević vlastitoj je djeci namjenio život u obitelji u kojoj se njegova veza sa sada već bivšom izabranicom temeljila na tobožnjoj ljubavi. Tu mjesta za brak nije bilo. Je li to bila proračunata ljubav koja je Goranu i Tanji osiguravala već spominjani prostor za uzmak?! A prilika za uzmak pojavila se ulaskom Vanje Halilović u Goranov život (i krevet?!) Ili, ako je to sve bilo proračunato, može li tu biti riječi o pravoj ljubavi?! Je li to uopće ljubav?! Je li ljubav prava ako ne podrazumijeva obvezu jednog prema drugom?! Je li ljubav prema djetetu prava ako mu uskraćujemo jedno/jednog roditelja?! Je li ljubav prema djetetu iskrena ako majka/otac našeg djeteta nije nikad bila/bio moja žena/muž?! Ili nam je roditelj našeg djeteta samo sredstvo emocionalnog zadovoljstva dok u naš život ne uleti neka nova Tanja, Vanja...?! Što je muškarac bez brkova?! Što je obitelj bez braka koji ne želimo?! Imaju li i djeca iz takve veze/suživota pravo na roditelje koji su muž i žena?! Arhangel poznaje, među ostalima, jedan par. On (nazovimo ga Mr. X) je u srednjim četrdesetima, ona u kasnim tridesetima. U vezi su od 1989. godine. Još se nisu vjenčali. I ne žive zajedno. Funkcioniraju kao dečko i cura. Već dva desetljeća. Ona je uvijek htjela biti majka i supruga. On je sirovi beskrupulozni prevarant koji je njoj, zapravo, uništio život i zdravlje zavlačenjem vjenčanja koje nikad nije došlo na red. Njoj je mladost prošla. Sada je već bolesna i tijelom i duhom. To je cijena njegove želje da «još uvijek kao momak živi». U svojem egoizmu Ivanišević je zgazio pravo svoje djece na mamu i tatu koji se vole, koji su muž i žena. Mr. X zgazio je pravo svoje cure da bude sretna žena i majka. Time je oduzeo njeno pravo na sreću. Bijeg od odgovornosti i želja za uživanjem u slobodarstvu od bilo koje obveze, pa i one koju traži brak, vodi uništenju čovjeka, obitelji, sreće vlastite djece. Blaženi oni koji imaju dovoljno hrabrosti vjerovati u život i u brak. |