Arhangel
30.01.2008., srijeda
Edith Stein - Znanost križa
Edith Stein rođena je u Wroclawu 12. listopada 1891. kao najmlađe od sedmero žive djece dobrostojeće židovske obitelji. U sedmoj godini doživljava prvo važno iskustvo: razum ovladava nad emocijama. Osjećala je, naime snažan otpor prema stanju u kojem se čovjek nađe kad ne može vladati samim sobom (takav život je smatrala nedostojnim čovjeka).Tako će se u njenom životu uskoro očitovati tri važne osobine: znala je nositi stvari u sebi (bila je povučena), imala je kontrolu nad sobom i ozbiljnost koja ju je činila posebnom.S četrnaest godina gubi volju za školom jer je pitanja koja su se obrađivala u školi nisu zanimala, a ona pak koja su je zanimala, nisu se u školi uopće problematizirala niti doticala. Važno je napomenuti kako je živjela u obitelji koja je bila vjerna obredima, ali nije bila religiozna (slično kao i Simone Weil) pa je 1906. godine izgubila svoju djetinju vjeru i dugo živjela kao ateistkinja. Od listopada 1911. do Uskrsa 1913. studira na sveučilištu u Bratislavi njemački, filozofiju i povijest, a uskoro i psihologiju. No psihologija ju je uskoro razočarala. Čula je za Edmunda Husserla i da se u Göttingenu filozofira, da je tamo filozofija živa i vođena maksimom ˝zum den Sachen selbst˝, tj. k samim stvarima. Zato odlazi iz rodnoga grada na sveučilište u Göttingen u kojem će ovaj bistri duh upoznati mnoge poznate fenomenologe: Schelera, Conrada, Martiusa, Lippsa… Bila je rođena fenomenologinja; imala je jasnoću pogleda i izraza; bila je otvorena za objektivnost stvari. Pri odabiru temu svoje doktorske radnje odlučuje se za problem koji je uvelike njen – pojam sućuti – koji ju je u djetinjstvu uvelike karakterizirao, ali je o tome znala samo ona. Ipak se našla u depresiji jer je radnju sporo i teško pisala. U to vrijeme je započeo Prvi svjetski rat i ona volontira pri Crvenom križu. U osobnim susretima s ljudima, najčešće noću, susrela se s dubokim i širokim ljudskim iskustvom. To joj je pomoglo u kasnijem pisanju radnje: pisala je lako, iz nje su navirale nove misli o kojima nikada prije nije razmišljala i to ju je radovalo. Nakon disertacije se 1916. seli u Freiburg gdje radi kao Husserlova asistentica. Ipak joj je daljnja karijera bila onemogućena jer je bila žena i Židovka. Jedina njena molitva bila je nevjerojatna žudnja za istinom koju je 1921. u Bergzabernu, u kući Hedwig Martius i pronašla pročitavši djelo sv. Terezije Avilske ˝Moj život˝. U tom djelu je pronašla apsolutnu istinu i doživjela obraćenje. 1. siječnja 1922. godine se krstila., a 2. veljače 1923. primila je krizmu te od tada do 1931. predaje u liceju sestara dominikanki. 1932. uzalud je pokušavala postati privatna docentica u Freiburgu. Predavala je pedagogiju u Münsteru. S dolaskom nacizma prisiljena je ostaviti karijeru što joj olakšava ostvarenje želje: ulazak u Karmel. Izabire ime Terezija Benedikta od Križa. Godine 1938. primila je vječne zavjete i poslana je zbog rata iz Kölna, u kojem je napisala svoje veliko djelo Konačni i vječni bitak, u Echt u Nizozemskoj. Tu će pisati svoju studiju o sv. Ivanu od Križa – Kreuzeswissenschaft. Rad na ovom djelu je završen gotovo istovremeno kad i njen zemaljski život. Ubijena je, naime, u Auschwitzu 9. kolovoza 1942., samo tjedan dana nakon što ju je Gestapo uhvatio. Ova silna žena, čija se misao sukladno njenu životu pomalo odmicala od suvremene filozofije i ˝vraćala˝ filozofima srednjega vijeka, posebno sv. Tomi Akvinskom. Zapravo, nakon obraćenja postala je religiozni mislilac. Proglašena je blaženom 1987., a svetom 1998. godine. |
29.01.2008., utorak
Kraj pameti 2
Protekli vikend donio nam je pregršt sportskih događanja. Ivica Kostelić vratio se u nekadašnju skijašku formu i popeo se na pobjedničko postolje, rukometaši su osvojili srebro na Europskom prvenstvu, a košarkaši Zadra nadigrali su beogradski Partizan. S pravom možemo biti zadovoljni rezultatima, onima sportskima.S druge strane, ovaj je vikend obilježilo ne samo nesportsko, nego i neljudsko ponašanje dijela navijača koje je bacilo sjenu na divne sportske uspjehe kojima su se okitili naši sportaši. Naime, prilikom košarkaške utakmice u Zadru dio je navijača izvikivao parole protiv Srba, obezvrijeđivao tamnopute igrače, a neki su se među njima isticali majicom na kojima je bila slika stabla s obješenim ljudskim likovima sa srpskim šajkačama na glavama. Da zlo bude gore, za vrijeme iste utakmice proslavljeni je hrvatski košarkaški reprezentativac Arijan Komazec izvrijeđan na nacionalnoj osnovi. Na taj je način hrvatskom sportu i naciji u cjelini još jednom dana pljuska i pljunuto u lice. Licemjerna i idiotska manjina među nama ponovno je dala pečat čitavom narodu, kulturi i sportu. Pitamo se, s pravom, kako se morao osjećati Arijan Komazec dok je slušao uvrede sa tribina zadarskih Jazina. Arijan Komazec, koji je u Barceloni 1992. zajedno s Draženom Petrovićem za Hrvatsku osvojio srebrenu medalju i godinama igrao u Zadru za istoimeni klub! Jednako tako, pitamo se bi li i pokojni Dražen Petrović, da je kojim slučajem živ i da je u nedjelju bio u Zadru, prošao isto, s obzirom da mu je otac crnogorskog porijekla?! Kako u se morali osjećati tamnoputi igrači na parketu dvorane «Jazine», i oni u redovima Partizana, kao i oni u redovima Zadra, dok im je publika glasno «hukala» kao što se dozivaju majmuni u zoološkom vrtu?! Ili, kako se se morali osjećati igrači Partizana za vrijeme povika «Ubij Srbina», igrači koji su u vrijeme Domovinskog rata još bili djeca?! Zašto se dio navijača ponaša tako kao da su suci svijeta i povijesti?! Zašto im je više stalo do tuđih krvnih zrnaca nego do sporta?! Zašto im se tako očito dopušta zlorabiti navijačke tribine?! Zašto ti ljudi sramote nas Hrvate?!Odgovor je jasan – zato što smiju! Zato što znaju da neće snositi nikakve sankcije ma što god učinili. Zato što znaju da neće biti privedeni. Zato što znaju da neće biti krivično gonjeni. Zato što znaju da je njihov primitivizam blagohotno gledan. Zato što znaju da nemaju ničega što su sami zaslužili ili oko čega su se trudili, pa onda ističu i svima nabijaju na nos svoju nacionalnu isfrustriranost koju nisu zaslužili – nitko nije ni prstom makao da bude Hrvat, Mađar, Bugar... To je jednostavno nešto što smo naslijedili odgojem i što valja čuvati. Ljubiti svoje, poštivati tuđe! Sve dok naše pravosuđe bude gledalo kroz prste kojekakvim 'čobanima' koji su se domislili koristiti tribine dvorana ili stadiona za liječenje vlastitih kompleksa, sve dok bude društveno poželjno pjevati za vrijeme utakmica koga treba ubiti, a koga ne, sve dok budemo koketirali sa znakovljem koje je plod iskrivljenog shvaćanja domoljublja, trpjet ćemo događaje koji sa tribina zasjenjuju sport s parketa ili travnjaka. Uzalud nam je podizati spomenike ili nazivati sportske dvorane po veličinama poput Dražena Petrovića sve dok među nama vlada tolerancija prema onima kojima je važnije Draženovo porijeklo nego njegova ljudska i sportska veličina. Sve dok tako bude, nismo zaslužili kititi se Draženovim imenom i djelom. |
25.01.2008., petak
Samo danas
Deset zapovijedi opuštenog mira (pape bl. Ivana XXIII.) 1. Samo danas trudit ću se proživjeti dan ne želeći riješiti problem svoga života odjednom. 2. Samo danas pratit ću s najvećom pažnjom svoje ponašanje: bit ću otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe samog. 3. Samo danas bit ću sretan, ja sam siguran da sam stvoren za sreću..., ne samo na drugom svijetu, nego i na ovom. 4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama. 5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom štivu: kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše. 6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome neću reći. 7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činm rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti. 8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga se neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost. 9. Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugog nema na svijetu. 10. Samo danas neću strahovati. Posebno se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je 12 sati da činm dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život. |
23.01.2008., srijeda
Heath Ledger
Pošast ovisnosti uzela je još jedan mladi život u svijetu slavnih. U svom je domu na Manhattanu u New Yorku mrtav pronađen mladi i perspektivni glumac australskog porijekla Heath Ledger. Pronađen je pored prazne ambalaže dvaju antidepresiva. Život je završio u svojoj 28. godini života, na pragu obećavajuće glumačke karijere. Pamtit ćemo ga po zapaženim ulogama u «Brokeback Mountain», «The Patriot», «A Knight's Tale», «Monster's Ball» i sličnim filmskim ostvarenjima. Za ulogu u filmu «Brokeback Mountain» Ledger je 2006. godine bio nominiran za nagradu Oscar i Zlatni globus. Po velikim očekivanjima i tragičnoj sudbini naš se glumac uvrstio u bizarni niz u kojem mjesta zauzimaju osobe poput Marylin Monroe, Jimmyja Hendrixa, Elvisa Preslya, Janice Joplin i tolikih nama znanih i neznanih ljudi koji su svoje živote i karijere skončali kao žrtve nezadovoljstva vlastitim životom kojeg su pokušali utopiti u uživanju sredstava za koja su se nadali da će ih barem privremeno i prividno povesti u neku bolju stvarnost...Život filmskih i drugih celebrityja nosi velik pritisak s kojim se nije lako nositi. Uspjeh u filmskom i medijskom svijetu ne jamči uspjeh i u osobnom životu. Dapače, pritisak brojnih obveza koje takav život nosi često onemogućuje izgradnju osobnog života koji bi čovjeku donio nutarnji mir i duševni spokoj. Čovjek se nađe rastrgan između očekivanja javnosti, producenata, redatelja i menagera s jedne te vapaja vlastite duše za životom koji bi bio izuzet od stresa koji donosi način života kako ga žive medijski izložene ličnosti s druge strane. Uspjeh u svijetu show buisnessa donosi materijalnu dobit koja onda omogućuje ostvarenje praktički svih želja i hirova koji u čovjekovu srcu ključaju. Sve to ipak ne donosi pravo zadovoljstvo, već osoba neprestano želi više i bolje, njeno srce nikad zadovoljno do kraja nije. Tu kao da nema granica želji da novim uzbuđenjima i drugačijim iskustvom. I društvo u kojemu se medijski popularne ličnosti kreću nameće standarde koji valja slijediti. To je zakon koji treba prihvaćati ili odbaciti pa biti odbačen, zaboravljen i prezren. Prevedeno na jezik show buisnessa to znači biti medijski marginaliziran. A slijediti zakone takvog društva nije lako. Neprestano treba biti «In» u svemu, od odijevanja i biranja parfema, do izlazaka, društva i hobija, od odabira mjesta za odmor do ispunjavanja slobodnog vremena. U takvom ambijentu celebrity zvijezda sve to manje biva svoja osoba, a sve više postaje jedan od kotača u medijskoj mašineriji čiji je jedini cilj zarada. To je način života s kojim se nije lako nositi. Dobro znamo, s druge strane, da je ključ osobnog zadovoljstva i nutarnjeg mira u ljubavi i strpljenju. Život je veličina koju se izgrađuje svaki dan. Ljubav je vrednota koju se njeguje. Za sve to treba puno vremena i još više dobrote. Osobe iz medijskog svijeta za nešto takvo jednostavno nemaju vremena. Oni nemaju kad se baviti tim «malim» i «običnim» stvarima kojima smo zaokupljeni mi, mali i priprosti ljudi. Njihov život se drastično razlikuje od ovog našeg, «običnog». Stoga sve ono što mi gradimo godinama, desetljećima, čitav život, oni nastoje kupiti, pronaći na traci sreće, kupiti na izlozima trgovine zadovoljstava. Ono što tamo nalaze su opsjene, lažnjaci i prijevare... Prija ili kasnije shvate da su izigrani, da oni oko njih ne vole njih same nego njihov novac, da im služe radi vlastite koristi i da vrijede samo onoliko koliko se na njima može zaraditi. Čim im bankovna vrijednost padne, bivaju odbačeni u smeće zaborava. Zaista, oni nisu poput na, malih, običnih ljudi. Tu je granica njihovog očaja. To je trenutak u kojemu posežu za nedozvoljenim. To je granica očaja koji ih gura u ovisnost, u ralje opijata koji vode uništenju i smrti. To je granica koju je Heath Ledger upoznao i koju je prešao. To je granica iza koje stoji samo smrt. Počivao u miru. |
22.01.2008., utorak
Preživljavanje
U ovim postblagdanskim danima životna svakodnevica sručila se na svakog od nas, malih ljudi, svom snagom. Nakon beskrajnog trošenja u vrijeme Božića i Nove godine, siječanj se nekako pobrine da bude najdulji mjesec u godini. K tome, jalovo hrvatsko gospodarstvo i troma Vlada nisu učini ništa da spriječe inflaciju koja polako ali sigurno rastače i posljednje nade da bi naša mala zemlja konačno mogla izići iz posvemašnje ekonomske krize.Hrvatska je poznata po mnogočemu. Jedan od neslavnih rekorda koji naša zemlja drži je da je Hrvatska država s najskupljom hranom u Europi! K tome, u mjesecu u kojemu se nalazimo cijene hrane su skočile za nekih 30 %. Sada se s pravom pitamo kako će prosječna hrvatska obitelj preživjeti kad njena mjesečna primanja i prije najnovijeg vala poskupljenja nisu bila dovoljna za pokrivanje osnovnih životnih troškova?! Jednostavno se pitamo – Kako preživjeti??? Pored svih nevolja koje su nas zadesile, javlja se još jedna na obzorju naše stvarnosti, a ta je da je HEP najavio poskupljenje cijena električne energije za kućanstva. Ne treba ni spominjati da će te najave povisiti i cijene drugih usluga, kao i nekih proizvoda jer; živjeti se mora. Sada se vatko od nas mora pitati je li mu mjesečno važnije jesti ili platiti režije budući da i za hranu i za režije naš mali čovjek jednostavno – nema. A tog našeg malog čovjeka jednostavno nitko ne pita može li i kako mu je! Za to vrijeme građanske se vlasti bave svime osim onim što je nužno potrebno. Vode se jalove rasprave o (ne)potrebnosti zabrane pušenja na javnim mjestima, o tome kako će susjedne zemlje reagirati na primjenu hrvatskog Zaštićenog ribolovno-ekološkog pojasa na Jadranu, je li gostovanje slovenskog političara Zmage Jelinčića na Hrvatskoj televiziji bilo potrebno ili nije, treba li srednjoškolcima dva ili jedan sat vjeronauka tjedno ... Ukratko rečeno; bavimo se svime osim onim što je stvarno potrebno! U ovim danima karnevala svuda oko nas ljudi na lica stavljaju maske. Inače, tijekom godine one druge maske, koje i ne vidimo, uopće ne skidaju. Svi smo, na taj način, na neki način glumci, glumci na toj pozornici života. Problem je u tome što su glavni glumci uvijek oni koji su u centru pozornosti i koji na kraju uvijek odnesu pobjedu. Za nas, nebrojene statiste, nitko ne mari. Mi smo tu potrošna roba, pijuni u igri čija je uloga da predstavljamo one nad kojima će kraljica i kralj dominirati. A statisti uvijek izvuku deblji kraj. U svakoj sceni oni su ti koji prvi padaju. To je zakon igre. |
21.01.2008., ponedjeljak
Utopija ili nada?
Već ravno sto godina osam dana uoči blagdana Obraćenja svetoga Pavla (25. siječnja), kršćani koji pripadaju različitim crkvama i crkvenim zajednicama obilježavaju kao Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana. Kroz tih osam dana svi koji vjeruju u Isusa Krista pozvani su intenzivnije moliti i razmišljati o Isusovoj molitvi i pozivu da svi budu jedno.Kako nam je poznato iz povijesti, logika nasilja i želja za vlašću uvijek su bivale ljudima milije od poruke i poziva evanđelja za ljubavlju, mirom i opraštanjem. Zbog toga je među kršćanima došlo do niza podjela. Najprije su se u V. stoljeću, nakon crkvenih sabora u Efezu i Kalcedonu, od Crkve odvojile Nestorijanske i Monofizitske crkve na Bliskom i Srednjem istoku. Zatim je 1054. godine uslijedio veliki raskol između Zapadne (Katoličke) i Istočne (Carigradske) crkve. Vremenom su se pojedine nacionalne pravoslavne crkve odijelile od Carigradske crkve, a u XVI. stoljeću na zapadu je došlo do podjele na Katoličku i niz protestantskih crkvenih zajednica. Tako danas na svijetu ima na stotine crkava i crkvenih zajednica. Njihovi su pripadnici nerijetko u vrlo lošim odnosima. Čak se proteklog Božića u Betlehemu, u crkvi Rođenja Kristova dogodio sukob između redovnika nekoliko različitih crkava, a prije nekoliko godina na Veliku je subotu došlo do sukoba između grčkih i armenskih svećenika i vjernika u Crkvi Svetog Groba u Jeruzalemu. Tužno. U XX. stoljeću pomalo je počela sazrijevati svijest da kršćanske crkve neprestanim sukobima i optuživanjima neće postići nikakav napredak u gradnji zajedništva. Dapače, crkveni raskoli bivali su uzrokom da su mnogi vjernici izgubili vjeru i prešli u različite sekte. Zbog toga je osnovano niz međucrkvenih asocijacija koje rade na boljem međusobnom upoznavanju kršćana i ostvarivanju zajedničkih misija kao što su mir u svijetu ili buđenje ekološke svijesti. Veliki događaj zbio se na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.) na kojem je Katolička Crkva promijenila shvaćanje crkvenog jedinstva istinom o Kristovoj Crkvi u kojoj se Katolička Crkva nalazi u punini, ali u kojoj participiraju i ostale crkve i crkvene zajednice. Tako je otvoren teološki prostor za razgovor o zajedništvu, a ne o povratku u Katoličku Crkvu. Jedanko tako, 1965. papa Pavao VI. Carigradski patrijarh Atenagoras I. ukinuli su međusobna prokletstva pape i carigradskog patrijarha iz 1054. godine. Od tada su se rimski pape i carigradski patrijarsi nekoliko puta susretali i osnovana je mješovita katoličko-pravoslavna komisija koja razmatra neriješena teološka pitanja koja postoje između Katoličke i pravoslavnih crkava. Rat na našim stranama i teška povijest poremetili su odnose među kršćanskim crkvama u ovom dijelu Europe gdje se dodiruju katolički i pravoslavni svijet s onim protestantskim. Danas, u XXI. stoljeću, vrijeme je preispitivanja stavova i gradnje mostova razumijevanja. To nipošto ne znači zaboravljanje povijesti ili idealističko sanjarenje, već konkretno zauzimanje za pomirenje uz priznavanje i vrednovanje razlika i raznolikosti. Ono što nas sve veže je isti Bog, ista vjera i molitva. To je osnov od kojeg valja krenuti. Stoga je ovih dana u našim gradovima održano niz ekumenskih molitvenih susreta. Sudjelovali su predstavnici Katoličke kao i pravoslavnih i protestantskih crkava. Možda se nekome čini kako je ovdje riječ o utopiji crkvenog zajedništva koje nije ostvarivo zbog problema i teškog tereta povijesti. Istina, imali smo teški povijest punu sukoba i nerazumijevanja. Među nama su duboke razlike, ali... Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće! Molitva je dobar početak. Molitva topi ledom okovana srca. Nitko nije mislio da će Berlinski zid pasti, pa je srušen u jednoj noći kada to nitko nije očekivao! Vjerovati u mogućnost zajedništva kršćana jednako je «ludo» kao i vjerovati da je sin tesara iz Nazareta Bog svemogući osobno... |
17.01.2008., četvrtak
Kraj pameti
Naši su se mediji ovih dana pozabavili najnovijim izgredom koji je u svakom normalnom čovjeku morao pobuditi zgražanje i osudu. Naime, Pravoslavna općina u Splitu dobila je na svoju poštansku adresu prijeteće pismo koje je sadržavalo najgore izričaje nesnošljivosti i vulgarnosti na račun pravoslavaca i Židova. Bolesnik koji stoji iza tako nakaradnog pisma pozvao se na nekakvu «Hajduk jugend» koja nesumnjivo i ciljano podsjeća na organizaciju «Hitler jugend» iz vremena nacizma koji je u grob otjerao na desetke milijuna ljudi. Zdrav čovjek teško može povjerovati da danas, u XXI. stoljeću, i među nama ima i takve vrste izopačenosti uma i srca. Netko se, umjesto svojim životom i životom svoje obitelji, našao pozvanim drugima brojiti krvna zrnca i određivati pripada li tko ili ne u rasu koja bi bila dostojna života i sreće pod ovim nebom koje nas sve zakriljuje, i pod ovim suncem koje grije i dobre i zle, ne praveći razlike. Pitamo se ima li taj netko u životu pametnijeg posla nego u Splitu, gradu koji je uvijek njegovao slobodu i različitost, u ime neke fantomske pseudoorganizacije, koja se još poziva i time zlorabi sveto ime «Hajduk», određivati tko smije živjeti, a tko ne?! Po svemu sudeći, taj je bolesnik sebi pripisao prerogative samoga Boga... Hrvatska danas stupa putem Europske Unije u kojoj su pravila jasna. U takvoj zajednici nema mjesta bilo kakvom obliku nesnošljivosti. Europa je naučila lekciju iz vlastite krvave prošlosti; svaka podjela ljudi prema naciji, rasi, jeziku ili vjeri mora se nadići, a te vrijednosti poštivati jer su u sebi dobre i dar samoga Boga. Uvijek kad je neko društvo jednu naciju ili rasu pokušalo ukloniti iz svoje sredine, taj je pothvat osude dostojan završavao u krvi. Bog je stvorio različitosti i one se moraju poštivati i zajedno živjeti, obogaćujući jedni druge. Bude li hrvatsko pravosuđe zaista krivično progonilo i zaista strogo kažnjavalo svaki izražaj nacionalne, rasne, vjerske ili jezične netrpeljivosti, slučajeva kao što je ovaj najnoviji koji se dogodio u Splitu neće uopće biti, jer su oni koji šalju anonimne prijetnje u prvom redu jadnici i kukavice koji nemaju hrabrosti javno izreći ono što misle. Zato onaj tko piše prijeteća pisma, pjeva hvalospjeve konc-logorima i ljude dijeli prema nekim svojim kriterijima, očito ima problema sa samim sobom, prema onoj narodnoj:»Svatko se češe tamo gdje ga svrbi!» Tko je zadovoljan sobom i svojim životom, tko voli i poštuje svoje, ne zamara se je li njegov susjed pravoslavac ili Židov, već ih jednako poštuje. Poštovanje prema drugima i drugačijima znak je vlastite zrelosti i života koji je ispunjen smislom i mirom. Uostalom, i Gospodin naš Isus Krist, koji je pravi Bog i pravi čovjek, kako mi kršćani vjerujemo, bio je Židov! Vrijedi li prijetnja iz pisma u Splitu i za Njega?! |
13.01.2008., nedjelja
Vapaj Anđele i Kristine
Dok se hrvatski politički vrh u Saboru na Trgu svetog Marka u Zagrebu okuplja i dijeli fotelje, Trilj i narod Cetinske krajine tuguju. Na mjesnom je groblju svetog Mihovila pokopana Kristina Šušnjara, žrtva okrutnog ubojstva koje je počinio mladić iz susjednog zaseoka, Luka Pezelj. Tako je, nakon svega nekoliko godina od stravičnog ubojstva Anđele Bešlić, ovaj hrvatski kraj ponovno zavijen u crninu. U srca se uvukla zebnja i u misli pitanje: kako je nešto ovako moguće?! Zar opet?! Zar ovdje?! Kod nas?! U Cetinskoj krajini?! Prije nekoliko godina javnost je bila potresena najprije nestankom, a onda i pronalaskom tijela Anđele Bešlić iz Suhača kod Sinja. Svi smo bili još potreseniji informacijom da je mladu djevojku silovao i potom ubio lokalni moćnik i tadašnji direktor Radio Sinja Ivan Bulj. Pitali smo se kako je tako nešto moguće i što se u čovjeku mora dogoditi da učini zločin tako težak i tako nezamisliv u našim prilikama malih sredina u kojima svatko svakoga zna… Ili ipak ne zna?! Anđela Bešlić i njezina tragična priča nije zaboravljena i rane na dušama nas, običnih malih ljudi, ne bijahu zacijeljene kad je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest o nestanku Kristine Šušnjare iz Trilja. U zraku je lebdio osjećaj nevjerice. Policija je, za razliku od slučaja Bešlić, ovaj put brzo i korektno odradila svoj posao; tijelo nestale djevojke nađeno je nakon dva, a ubojica je nađen nakon svega četiri dana. Možda je učinkovitosti policijske istrage kumovala i činjenica da je ubojica u ovom slučaju mladi radnik u splitskom brodogradilištu, za razliku od Ivana Bulja, ubojice Anđele Bešlić, koji je bio lokalni moćnik sinjskoga kraja. Bilo kako bilo, Kristinin je ubojica završio iza rešetaka. Nakon što smo malo sabrali dojmove vezane uz ove tragedije, počinjemo se trezvenije pitati što je potaklo naizgled mirne obiteljske ljude da počine tako strašna nedjela?! Mišljenja smo da je ubojstva u Cetinskoj krajini, kao i pitanja zločina u Hrvatskoj uopće, potrebno promatrati u širem društvenom kontekstu. Činjenica je da slučajevi Bešlić i Šušnjara u Hrvatskoj nisu jedina ubojstva, ali su svakako dobila veliki publicitet zbog izuzetne okrutnosti i mladih života koji su u njima stradali. Međutim, niz je slučajeva u Hrvatskoj zadnjih 15-ak godina koji nisu dobili dovoljno prostora u medijima. Neka od njih bila su zasjenjena ratnim zbivanjima (slučaj Reihl-Kir i Zec), druga su se dogodila usred predizbornih kampanja (slučaj Voškion), a neka su spomenuta tek u crni kronikama dnevnih novina. U mnogima počinitelji nikad nisu otkriveni, u drugima im nikad nije suđeno, a u trećima im zbog korumpiranosti hrvatskog pravosuđa kazne nikad nisu izrečene ili provedene u djelo. O kriminalu i zločinima iz koristoljublja, u kojima nitko nije stradao, da ne govorimo! Kao da se stvorio jedan ambijent opačine, prava klima grabeži i nasilja u kojoj se stekao dojam da se uz malo sreće i puno veza i za najteže zločine može nekažnjeno proći. «Veliki» igrači ne samo da prolaze nekažnjeno, nego «za nagradu» bivaju poslani na školovanje u inozemstvo (slučaj Primorac u Makarskoj!), ili im pak nadležni suci «zaborave» napisati presudu dok slučaj ne ode u zastaru. Društveni moral kao da se izvitoperio i, na neki način, kao da protuzakonito ponašanje i postupci postaju oni koji osiguravaju društveni prestiž. To se osobito osjeća u našim malim sredinama. Društvena svijest ograničila se na osiguravanje vlastitog opstanka i egzistencije nemiješanjem u «tuđe stvari» i šutnjom u trenucima u kojima valja jasno i glasno reći:»To je grijeh, zlo, zločin!» Naša šutnja podržava trulost državnih službi kojima je dužnost osiguravati siguran život našoj djeci! Naša šutnja daje za "pravo" lokalnim moćnicima krojiti nad nama neku svoju «pravdu»! Njihova je oholost došla do te granice da, nakon što su posegnuli za našom teško stečenom imovinom, bez skrupula posežu za tijelima i životima naše djece! Mnogima je, na žalost, veći uzor Milorad Ulemek Legija, nego li blažena Majka Tereza! Takvo stanje stvari u većinski (deklariranoj) kršćanskoj zemlji je poražavajuće. U takvoj klimi mediji nas zatrpavaju pričama, serijalima i filmovima kojima su teme ubojstva, silovanja, nasilje, kriminal i pljačka. Teška ekonomska situacija u zemlji, osobito u provincijskim sredinama kakva je naša draga Cetinska krajina, pogodovala je stvaranju ambijenta u kojemu se nekima činilo da su zaista gospodari života i smrti. Pritisak teške životne situacije, ambijenta vladavine jačega i nefunkcioniranja pravne države u svim svojim segmentima učinili su svoje. Na plodno su tlo naišli kod pojedinaca labavije svijesti i savjesti kojima je ideja zločina kakve vide u našemu društvu postale bolesna slamka spasa i sredstvo osiguranja svoje vrijednosti u vlastitim očima. I dogodila se tragedija…Još jedna u nizu. Na svima je nama stvarati bolje društvo, izgrađivati bolji svijet. Ta obnova počinje od nas samih. U trenutku kad zlo imenujemo njegovim imenom (zlo) i zločin zločinom, kad prestanemo zatvarati oči pred opačinama koje nam društvo nameće kao nešto svakodnevno i čak poželjno, naša će sredina ponovno biti sigurno mjesto za život i rast naše djece. Zato dignimo svoj glas, učinimo nešto! To smo dužni zbog Anđele i Kristine, i tolikih žrtava kojima smo imena možda već zaboravili... OVAJ POST POSVEĆEN JE STRAGIČNO STRADALIMA ANĐELI BEŠLIĆ I KRISTINI ŠUŠNJARA. POČIVALE U MIRU. |
06.01.2008., nedjelja
Božić po starom kalendaru
Neka se danas nebo i zemlja zajedno s prorocima raduju, anđeli i ljudi neka duhovno slave, jer se utjelovljeni Bog objavio onima koji su u tami i sjeni boravili. Rođenoga od Djevice, špilja i jasle su primili, pastiri o čudu pripovijedali, mudraci s Istoka u Betlehem dare donijeli, a mi mu, nedostojnim ustima, anđeosku hvalu zapjevali:»Slava Bogu na visini i na zemlji ljudima mir! Došla je nada naroda da nas izbavi od sužanjstva!» Nebo se sa zemljom sjedinilo kada se Krist rodio. Bog je na zemlju sišao, a čovjek na nebo uzašao, sada onaj koji je po naravi nevidljiv, radi svojega čovjekoljublja po tijelu postaje vidljiv. Stoga i mi slaveći kličemo:»Slava Bogu na visini i na zemlji mir koji nam je donio Tvoj dolazak. Spasitelju naš – slava tebi!» (stihiri na litiji Božića, bizantski obred) Dan 07. siječnja prema novom, Gregorijanskom kalendaru (vrijedi od 1583. godine), pada 25. prosinca prema starom, Julijanskom kalendaru (vrijedio je od I. st. pr. Kr.) po kojem liturgijsku godinu još uvijek računa dio Crkava bizantske tradicije (pravoslavnih). Na taj dan, dakle, pada svetkovina Božića – rođenja Kristova. Neka Kristovo rođenje od Presvete Bogorodice u jaslicama Vitlejimskim donese svima koji Božić slave po starom kalendaru mir i spokoj, neka svjetlo novorođenog Bogomladenca obasja svaku dušu i razbije tmine u kojima mnogi još uvijek borave, ne vidjevši nadu za svoj život. Bog nam se svojim rođenjem zauvijek približio postavši jedan od nas, dovijeka je povezao nebo sa zemljom i božansko s ljudskim. Svojim utjelovljenjem Spasitelj nam je dao nadu da svaki naš napor, trpljenje, trud ljubav i dobro imaju svoj smisao i cilj i da ovo nađe nastojanje oko dobra neće biti promašen put. Dragoj braći i sestrama koji Božić slave prema Julijanskom kalendaru neka je: SRETAN BOŽIĆ: MIR BOŽJI – HRISTOS SE RODI! Arhangel |