U ovim postblagdanskim danima životna svakodnevica sručila se na svakog od nas, malih ljudi, svom snagom. Nakon beskrajnog trošenja u vrijeme Božića i Nove godine, siječanj se nekako pobrine da bude najdulji mjesec u godini. K tome, jalovo hrvatsko gospodarstvo i troma Vlada nisu učini ništa da spriječe inflaciju koja polako ali sigurno rastače i posljednje nade da bi naša mala zemlja konačno mogla izići iz posvemašnje ekonomske krize.
Hrvatska je poznata po mnogočemu. Jedan od neslavnih rekorda koji naša zemlja drži je da je Hrvatska država s najskupljom hranom u Europi! K tome, u mjesecu u kojemu se nalazimo cijene hrane su skočile za nekih 30 %. Sada se s pravom pitamo kako će prosječna hrvatska obitelj preživjeti kad njena mjesečna primanja i prije najnovijeg vala poskupljenja nisu bila dovoljna za pokrivanje osnovnih životnih troškova?! Jednostavno se pitamo – Kako preživjeti???
Pored svih nevolja koje su nas zadesile, javlja se još jedna na obzorju naše stvarnosti, a ta je da je HEP najavio poskupljenje cijena električne energije za kućanstva. Ne treba ni spominjati da će te najave povisiti i cijene drugih usluga, kao i nekih proizvoda jer; živjeti se mora. Sada se vatko od nas mora pitati je li mu mjesečno važnije jesti ili platiti režije budući da i za hranu i za režije naš mali čovjek jednostavno – nema. A tog našeg malog čovjeka jednostavno nitko ne pita može li i kako mu je!
Za to vrijeme građanske se vlasti bave svime osim onim što je nužno potrebno. Vode se jalove rasprave o (ne)potrebnosti zabrane pušenja na javnim mjestima, o tome kako će susjedne zemlje reagirati na primjenu hrvatskog Zaštićenog ribolovno-ekološkog pojasa na Jadranu, je li gostovanje slovenskog političara Zmage Jelinčića na Hrvatskoj televiziji bilo potrebno ili nije, treba li srednjoškolcima dva ili jedan sat vjeronauka tjedno ... Ukratko rečeno; bavimo se svime osim onim što je stvarno potrebno!
U ovim danima karnevala svuda oko nas ljudi na lica stavljaju maske. Inače, tijekom godine one druge maske, koje i ne vidimo, uopće ne skidaju. Svi smo, na taj način, na neki način glumci, glumci na toj pozornici života. Problem je u tome što su glavni glumci uvijek oni koji su u centru pozornosti i koji na kraju uvijek odnesu pobjedu. Za nas, nebrojene statiste, nitko ne mari. Mi smo tu potrošna roba, pijuni u igri čija je uloga da predstavljamo one nad kojima će kraljica i kralj dominirati. A statisti uvijek izvuku deblji kraj. U svakoj sceni oni su ti koji prvi padaju. To je zakon igre.
Post je objavljen 22.01.2008. u 14:26 sati.