Prije nekoliko dana neki su naši mediji donijeli prilično nezapaženu, ali alarmantnu vijest koja kaže da je u dolini rijeke Neretve, u samoj rijeci i njenim pritocima, izmjerena povišena razina kadmija, žive i arsena. O visokom stupnju otrovnosti ovih elemenata nije potrebno govoriti.
Onima koji ne poznaju prave prilike života u našoj Neretvanskoj dolini ovaj kraj vrlo lako može izgledati kao «Hrvatska Kalifornija». Vozeći se Jadranskom magistralom prolaznik uočava nasade mandarina i drugog južnog voća, obilje vode, slikovita mjesta i simpatične barčice i tradicionalne trupice. Na prvi pogled sve izgleda nekako idilično. No, tko malo bolje upozna aktualne prilike u Neretvi osvjedočit će se da je život tamo sve samo ne lijep i idiličan. Tko bi podizao djecu u kraju u kojemu voda vrvi arsenom?!
Javna je tajna da Tvornica aluminija Mostar (TAM) već desetljećima u rijeku Neretvu ispušta otpadne vode nastale proizvodnjom lakih metala. Poznato je da je aluminij vrlo otrovan kao i otpadni materijal koji preostaje prilikom izdvajanja aluminija iz boksita. Sve to već desetljećima završava u Neretvi i truje oko 70 000 stanovnika koji žive uz njene obale na potezu od Mostara do ušća ove rijeke.
Drugi su problem pesticidi. Intenzivan razvoj poljoprovrede u dolini Neretve i s dalmatinske i s hercegovačke strane granice donio je i masovnu uporabu pesticida. Sve čime se poljoprivredne kulture prskaju završava na tlu s kojeg ih zatim ispire kiša. Na taj način otrovni elementi iz sredstava za zaštitu bilja završavaju u rijekama i podzemnim vodotokovima. Sve to također već desetljećima truje stanovništvo Neretve.
Tu je i problem luke u Pločama. Tamo se već više od pola stoljeća prekrcavaju, uz ostale, tekući i rasuti tereti. Među njima su posebno opasne naftne prerađevine i plinovi koji se skladište u tankovima u luci te u brodu-skladištu koji je već 15 godina privezan na jednom od tamošnjih dokova. Ne treba ni zamišljati što bi se dogodilo kad bi se tom brodu dogodila nesreća...
Rasute terete, osobito boksit, antracit i sumpor luka Ploče skladišti na otvorenom. Ne treba ni spominjati velike oblake crne i žute prašine koji se uzdižu s tih odlagališta u luci za vjetrovitih dana. Crna se prašina nalazi posvuda, od zgrada, kuća, ulica do automobila, prozora i pluća stanovnika toga lučkog gradića. Prije nekog vremena u Pločama je održan prosvjed ekološke udruge zbog tog problema. Čini mi se da ni do danas nije došlo do neke promjene. Ljude i dalje truju.
Na ušću Neretve, u Pločama, sve do Domovinskog rata je djelovala tvornica «Plobest» koja je proizvodila azbestne pokrivače i izolatore. Azbest je iznimno otrovan proizvod, što je nadaleko poznato. Njegova je proizvodnja u nekim zemljama i zabranjena. To, na žalost, nije pomoglo nizu žena iz doline Neretve koje su u spomenutoj tvornici radile i oboljele od plućnih bolesti, od čega su neke i preminule. Da ta tvornica u privatizaciji «na hrvatski način» nije propala, i danas bi se azbetne čestice nakupljale u plućima tamošnjih radnica.
Uza sve to spomenimo samo da je sredinom osamdesetih godina netom minulog stoljeća bivša država imala plan izgradnje termoelektrane na ugljen na ušću Neretve. Sva sreća da se taj suludi plan nije ostvario jer bi taj kraj tim potezom definitivno postao crna ekološka rupa na našoj obali.
Sljedeći ekološki problem Neretvanske doline je slana voda. Naime, od kada je na rijeci Neretvi, u Jablanici iznad Mostara izgrađena hidroelektrana, ova rijeka do svoga ušća teče s gotovo upola manje količine slatke vode. To, naravno, omogućuje slanoj morskoj vodi da za vrijeme plime utječe duboko uzvodno uz tok Neretve tako da je ova rijeka u ljetnim mjesecima u poslijepodnevnim satima slana sve do Metkovića. Tom procesu zaslanjivanja Neretve pomaže i to što je prekomjernim vađenjem pijeska ispred neretvanskog ušća uništena prirodna barijera koja je nekad onemogućavala većim količinama slane vode prodrijeti u deltu ove rijeke. Treba li uopće spominjati da je ova eksploatacija pijeska drastične razmjere bila dobila u vrijeme Domovinskog rata?!
Ako se ostare planovi vlasti u Bosni i Hercegovini o izgradnji dodatnih hidroelektrana u gornjem toku Neretve, njezina će još uvijek plodna dolina postati slana pustinja! Već zadnjih petnaestak godina zbog slane vode suše se nasadi mandarina i smokava koji su najbliži ušću ove naše rijeke.
Najgore od svega je činjenica da se sve ovo katastrofalno odrazilo na zdravlje stanovništva doline Neretve. Iako konkretna istraživanja nisu nikada provedena, nitko sa sigurnoću ne može zanijekati da je drastičan broj oboljelih od karcinoma u ovom kraju plod, među ostalim, i narušene ekološke ravnoteže. Karcinom pluća, želuca, prostate, debelog crijeva, bronha, dojke i mozga u dolini Neretve poprima razmjere pandemije. Matice umrlih po neretvanskim župama svjedok su da oko pola preminulih tijekom godine ne umire od starosti! Jedanko tako, broj spontanih pobačaja vrlo je velik. O ostalim zdravstvenim problemima poput aritritisa, kardiovaskularnih i plućnih bolesti ne treba ni govoriti.
Činjenice koje smo iznijeli govore za sebe. Naša Neretva možda po broju proizvedenih agruma jest slična američkoj Kaliforniji, ali u toj se usporedbi iscrpljuje njena sličnost s ovom saveznom državom SAD-a. U svemu drugome: ekološkoj ugroženosti, broju oboljelih od karcinoma, nezaposlenosti, prometnoj izoliranosti i kulturnoj stagnaciji dolina se Neretve s pravom može mjeriti jedino s ukrajinskim Černobilom.
Post je objavljen 06.02.2008. u 08:15 sati.