U zadnjih nekoliko dana i tjedana neki domaći mediji donijeli su vijest o uspostavi služne egzorcista u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Prilog o tome donijela je i državna televizija (HRT) u jednoj od središnjih informativnih emisija, gdje smo između vijesti o požaru na turskom brodu i porastu inflacije u Hrvatskoj imali prilike slušati (i gledati) o tobože novom zaduženju nekog svećenika da iz opsjednutih ljudi istjeruje vragove. Već dan kasnije i jedne su splitske dnevne novine donijele reportažu o službi egzorcista u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, zatim se povlačila paralela s pravoslavnom Crkvom konzultirajući tamošnjeg pravoslavnog svećenika. Odakle takav interes medija za egzorciste i potez Crkve uopće?!
Već od novozavjetnih vremena praksa je Crkve molitva protiv utjecaja Zloga, Sotone, đavla, vraga, Nečastivog, Belzebula, demona ili kako ga već tko nazivao. Svakako, riječ je o molitvi kršćana kojom se ište od Boga zaštita protiv palih anđela i njihovog djelovanja na život i dobro čovjeka i društva uopće. Čak i u Molitvi Gospodnjoj (Oče naš) sam Isus uči svoje apostole i sve vjernike moliti, među ostalima, i zaziv: «...Nego izbavi nas od zla/Zloga...» Ova ili njoj slične molitve najčešći su oblik zaštite čovjeka protiv utjecaja Sotone.
Drugi oblik molitve Crkve da Bog očuva vjernika od Zloga je tzv. mali egzorcizam. Imamo ga prilike čuti svaki put prilikom podjeljivanja sakramenta krštenja. Sastoji se od nekoliko pitanja služitelja (biskupa, svećenika ili đakona) prije samog čina krštenja. Pitanja su upućena čitavoj okupljenoj zajednici i glase otprilike ovako:
- odričete li se Sotone?
- (odričete li se) i svih djela njegovih
- (odričete li se) i svega sjaja njegova?
Prisutni, dakako, odgovaraju potvrdno: odričem.
Ovaj oblik malog egzorcizma zasvjedočen je već od prvih kršćanskih vremena. U tadašnjem su obredu krštenja odraslih ta pitanja postavljana krštenicima koji su, uz odgovor, pljuvali u smjeru zapada simbolički pljujući samoga vraga.
Svakako najintrigantniji i u svim vremenima najzanimljiviji je tzv. veliki egzorcizam. Crkva ga također koristi od Isusova vremena poštujući Gospodinov nalog da se, poput njega, bori protiv zla i iz opsjednutih istjeruje Nečastivoga.
Veliki egzorcizam primjenjuje se u posebnim slučajevima u kojima se ustanovi da je osoba zaista opsjednuta. Veliki egzorcizam načelno može obavljati svaki svećenik, ali uz izričitu dozvolu nadležnog mu biskupa koji prethodno mora biti upoznat sa čitavim slučajem i kojemu se nakon obreda podastire detaljno izviješće. U redovitoj praksi Crkve svaka biskupija ima ovlaštenog svećenika-egzorcista, s tim da se o imenima, radi zaštite privatnosti i njegove službe i mogućih opsjednutih, javno ne govori.
Kod slučaja mogućeg opsjednuća potrebno je pomno utvrditi je li zaista riječ o sotonskom opsjednuću ili o nekoj vrsti psihosomatske bolesti. Zbog toga Crkva na tom polju usko surađuje s liječnicima, psihijatrima, psiholozima i socijalnim službama. Naravno, radi zaštite svih uključenih u ovu odgovornu službu i njihova imena redovito nisu dostupna široj javnosti.
Ukoliko se utvrdi da je neka osoba zaista opsjednuta, biskup daje dozvolu za obred velikog egzorcizma. Obredu prisustvuju svjedoci i o cijelom se slučaju pravi zapisnik. Svjedoci su obvezani na šutnju izuzev mogućeg svjedočenja pred sudom ukoliko slučaj dobije takav epilog. Za svjedoke obreda uzimaju se pouzdani ljudi, vjernici koji prije obreda pristupaju ispovijedi. Za vrijeme samog velikog egzorcizma oni jednostavno mole. Interveniraju ukoliko prilikom obreda treba pomoći svećeniku ili opsjednutom.
Veliki egzorcizam obred je koji zahtjeva veliku duhovnu energiju i sabranost. Sam egzorcist mora biti čovjek Božji, čovjek čvrste vjere i jake i stabilne psihe. Obred se ponekad mora ponavljati. Sastoji se od molitava, čitanja svetog Pisma, zaklinjanja demona da oslobodi opsjednutog i odstupi u ime Kristovo te hvale Bogu na kraju obreda (detalje iz razumljivih razloga ne donosimo!). Egzorcist ne smije dozvoliti da prilikom obreda demon iz opsjenute osobe vodi glavnu riječ, ne smije odgovarati na demonova pitanje, provokacije i huljenje na Boga. Ne smije mu postavljati pitanjima u kojima bi otkrivao buduće događaje. Nova verzija obrednika ne nalaže egzorcistu da pita demona za njegovo ime. U svemu je važna pribranost svih okupljenih, vjera i upornost. Sva događanja za vrijeme obreda, pa i ona koja nadilaze fizičke zakone, manje su važna od činjenice da osoba bude oslobođena Zloga. Odlaskom demona nastupa smirenje, ozdravljenje i hvala Bogu za pobjedu na silama tame.
Osoba koja je oslobođena Nečastivoga mora provoditi uzoran život, ispunjen molitvom, sakramentima i hvalom Bogu.
Valja reći kako je u suvremenom svijetu XXI. stoljeća govor o silama mraka, govor o đavlu i njegovim anđelima prečesto smatram nečim arhaičnim, ostatkom prošlih vremena. Tko u današnje vrijeme govori o utjecaju Sotone redovito biva smatran nekim vjerskim fanatikom ili zatucanim čovjekom koji nema dodira sa suvremenim društvom.
Prava je istina da je danas bavljenje okultnim u društvu prisutnije nego ikad prije. Milano i Torino svjetski su centri okultnog. Pojedinci i skupine bliski okultnim praksama prisutni su i u hrvatskoj sredini.
Čovjek današnjice, bilo da je pritisnut teškim životnim uvjetima ili da želi na brz način i bez truda postići uspjeh, često se okreće magijskom kako bi olakšao svoje nevolje ili postigao nekakvu instant sreću. U takvom ambijentu takav čovjek redovito dolazi pod utjecaj Zloga, budući da je svaka magija lovište Nečastivoga, ma koliko nam se god neki magijski čin činio bezazlenim.
Prava je ironija kada se taj i takav čovjek XXI. stoljeća, čovjek koji je nekad ismijavao svaki govor o đavlima, obrati svećeniku za pomoć protiv sila tame čije je postojanje ranije izričito nijekao.
I posljednje, ali ne manje važno: molitva i izbjegavanje svake sjene magijskog najbolja su obrana od Zloga.
Post je objavljen 13.02.2008. u 08:58 sati.