U moru događanja koja nas svakim danom okružuju, i u malo vremena koje čovjeku preostaje da sve to promisli i svoje misli stavi na papir, valja se odlučiti za ono na što je najvrednije osvrnuti se. A to su ljudi, osobito onda kad svojim odlaskom ostave prazninu u našim životima…
U tjednu koji je iza nas ostali smo bez jednog od simbola koji su obilježili hrvatsko glumište i kinematografiju druge polovice dvadesetog stoljeća – Borisa Dvornika. Ovaj je čovjek i likovi koje je tumačio na neki način postao zaštitni znak mediteranskog dijela Hrvatske, na poseban način Splita i Dalmacije. Dvornik je, među ostalima, na nenadmašan način utjelovio Smojine likove Roka Prča u Malom i Meštra u Velom mistu, i to do te mjere da su ta dva lika postali nezaobilazne sastavnice pučke kulture i regionalnog identiteta hrvatskog juga.
Smrt Borisa Dvornika zadnji je čin predstave života koja je iz naše sredine zauvijek odnijela ljude koji su joj niz desetljeća davali osebujan pečat. Dvornik se na neki način pridružio Smoji koji je prije 13 godina tiho i u nezasluženom medijskom bojkotu zamijenio ovaj svijet drugim.
Ostavimo li po strani prljave ralje politike koja je i Smoju i Dvornika nastojala uvući u svoje igre, i time bacala sjenu na njihove živote i djela, Smoje i Dvornik ostaju veličine hrvatskog pera, odnosno kazališta i filma. I jedan i drugi ostavili su neizbrisiv trag u svijesti svakog tko je pročitao koji Smojin članak ili humoresku, odnosno odgledao predstavu, televizijsku seriju ili film u kojemu je Boris Dvornik odigrao koju ulogu.
Smoje se nije plašio, napose u Malom mistu, narugati se svakom totalitarizmu, uskogrudnosti, malograđanštini i ljudskoj gluposti i zloći uopće. Tako u Smoje talijanski okupatori plešu sa lokalnim kurtizanama, politički zatvorenici sami sebe zaključavaju u zatvor, komunistički dužnosnici Badnju večer završavaju crkvenim himnom (Te Deum), lokalni dužnosnici ne ispuštaju alkohol iz ruku, a polupismeni policajci provode božićnu noć pokušavajući na pisaćem stroju ispravno otipkati jedno jedino ime. I sve je to napisano i snimljeno u jeku žestoke komunističke represije koncem šezdesetih godina minulog vijeka. Ne možemo reći da za takvo nešto nije bila potrebna i literarna genijalnost i politička hrabrost. Istina, Smoje je u Velom mistu početkom osamdesetih godina ublažio oštricu vlastite kritike, u nekim elementima i podilazio sustavu, ali ne možemo reći da i tom djelu na suptilan način na usta Meštra ne ismijava svaku vlast i sustav koji je prohujao ovim našim stranama.
Ovi Smojini projekti u glumačkom geniju Borisa Dvornika dobili su svoje utjelovljenje. Ako bismo Smoji htjeli predbaciti podilaženje komunizmu, trebali bismo ista mjerila primijeniti i na Dvornika gledajući niz uloga u filmovima o Drugom svjetskom ratu gdje je Dvornik ostvario niz uloga partizana. No, bez obzira na profil likova koje je tumačio, Dvornikova gluma i spomenuti filmovi imaju neprolaznu umjetničku vrijednost koju nije mogla zanijekati ni kritika početkom devedesetih, kritika natopljena antikomunističkim raspoloženjem koje je tada vladalo u društvu i njime dominiralo.
Dvornikovom smrću Hrvatska je ostala bez jednog u nizu glumačkih veličina koje su nas napustile u zadnjih desetak godina: Mladen Crnobrnja, Ena Begović, Fabijan Šovagović, Josip Genda, Semka Sokolović, Tomislav Durbešić… Na kazališne daske i pred filmske kamere stupila su neka nova lica. Pero su u ruke uzeli neki novi ljudi. Naše glumište, kinematografija i književnost nastavljaju svoj život. Vjerujemo da će se među nama pojaviti neki novi Smoje, Genda ili Dvornik koji će svojim umjetničkim ostvarenjima obogaćivati naše živote…
Post je objavljen 28.03.2008. u 20:14 sati.