U danim pred nedjelju u koju slavimo Uskrs spominjemo se muke i smrti Isusove. Budući da mi ljudi imamo iskustvo trpljenja, nekako nam se lako identificirati s mukom i patnjom pravednika. U tom poistovjećivanju s pravednikom i njegovom boli očituje se naše suosjećanje i samilost, osobito kad o patnji i pravedniku razmišljamo kao o univerzalnom arhetipu koji nadilazi prostor i vrijeme, koji iz povijesti prelazi u nadpovijest i vječno bdije nad našim životima kao svjedočanstvo ljudske nepravde i ljubavi patnikove. Stoga, nije nam teško personificirati bol i muku svakog čovjeka s Kristom koji izbičevan vuče drvo križa i na njega biva razapet poput kakvog razbojnika.
Ova živa uspomena na Kristovu muku na poseban se način utjelovila u mediteranskom ambijetu. U ovim danima crkve su ispunjene tugaljivim napjevima iz kojih isijavaju stoljeća duboke utkanosti kršćanstva u svijest mediteranskog čovjeka. Iz treperavih svjetala svijeća i lučica po tim malim kamenim crkvama svijetli iskustvo generacija koje su živjele prije nas i koje nam namjeriše tako bogatu baštinu koju ni jedan totalitarizam koji je prohujao ovim stranama nije uspio zatrti.
Dani su Velikog trodnevlja. Za kršćane-katolike i sve ljude dobre volje vrijeme je dubokog preispitivanje sebe samih. Na Kalvariji se uzdiže sveto drvo kao stijeg podinut narodima. Ono nikog ni na što ne prisiljava, ono samo poziva da se osvrnemo na Onoga koji je na križu bio razapet u onaj davni dan, tamo, pored Jeruzalema. «O vi svi koji prolazite putem, pazite i vidite; imali boli kao što je bol moja!?», antifon je večernje službe Velikog petka. U Raspetom su u taj dan razotkrivene sve tajne misli ljudskog srca, sva zloća svijeta na tom je križu bila pribijena na drvo. Bio je to čin nama ljudima nerazuimljiv, čin dobrote velike do neba, čin pred kojim ostajemo nijemi...
Križevi su ovih dana zastrti velom. U petak će biti svečano otkriveni uz poklik: «Evo drvo križa, na kojemu je Spas Svijeta visio! Dođite, poklonimo se!» Bit će to poziv na cjelivanje Krista Raspetog. U dramatičnom obredu pristupamo križu. Ljubimo ga. Mi grješnici. Jedano bogati i siromašni, zdravi i bolesni, sveci i ubojice, naivci i prepredenjaci... Na križu je raspet Onaj koji je prevedan za sve, koji prihvaća sve. To je opet Božja logika koja nadilazi naše rasuđivanje...
I što Mu reći u tom strašnom trenutku u kojem se srce privija uz Kristovo. Možda je tu svaka riječ suvišna... Možda samo stih koji će se prolamati iz grla onih koji će u procesiji u noći s Velikog četvrtka na petak pratiti križ:
«O propeti moj Isuse, nut pogledaj naše suze!»
Post je objavljen 20.03.2008. u 11:50 sati.