U svekolikom tijeku godine, kroz svih 365 njezinih dana, malo je trenutaka u kojima zastanemo, stanemo na loptu vremena i osvrnemo se na sebe i svijet oko sebe. U rijetkim trenucima pogledamo na svoje odnose; oni su ono što nas od individua čini osobama. Malo je, premalo vremena u kojem nam je dano baciti sidro u more ljeta bar na tren ili dva, i iz perspektive prolaznog stvora zemaljskog promisliti o sebi, o drugima, svijetu i, u konačnici, o Bogu.
Ipak, dani Velikoga tjedna u kojemu se nalazimo povlašteni su trenutak za kršćane-katolike, i za sve ljude dobre volje koji žele razmišljati o iskustvu boli i trpljenja. Ovo su dani suživljavanja s mukom Isusa Krista, dani promišljanja o žrtvi Boga i čovjeka – Isusa iz Nazareta. To promišljanje nije i ne treba biti teologiziranje – to ostavljamo teolozima – već odraz duboke ljudske potrebe da u svojem životu muci i patnji da smisleno objašnjenje, dosegne utjehu za trenutke u kojima ona izostaje, a preostane samo tuga i škrgut zubi.
Veliki je tjedan spomen na dramatične dane kada je prije gotovo dvije tisuće godina na brežuljku pored Jeruzalema na križu ubijen jedan neobičan čovjek, Isus iz grada Nazareta. Jedni su ga držali za proroka i čovjeka Božjeg, drugi ga optužiše za rušenje društvenih normi, nepoštivanje subote i religioznih struktura svojega naroda i svojega vremena. Sva je prilika, reći će netko, da su toga čovjeka ubili zato jer im je u brk rekao tko su i što su...
U vremenu hipokrizije i licemjerja Isus Krist je svijetu donio Duh nepatvorene istine. A čista istina nikad nije bila draga ljudima, istina bez primjesa laži, istina koja nije upakirana u celofan, istina koja nije selektivno plasirana i pomno zamotana u omot marketinga.
U drami ljubavi Božje ostvarene u Isusu Kristu, u drami ljudske zlobe i izdaje, kao stijeg narodima uzdiglo se jedno drvo. Stup srama postao je stablo života po Kristu raspetom na njemu. Sablazan nagog čovjeka razapetog na tom drvu postao je znak spasenja svima koji su tom činu iščitavaju ono što se na njegovoj površini ne vidi – iščitavaju znak istinske dobrote, ljubavi, milosrđa i pravednosti. To je Božja logika, tako različita od ove naše, ljudske... To je logika neba, logika koja u nebo vodi.
Plodovi te davne žrtve posijani bijahu cijelim svemirom. Sjeme besmrtnosti iz probodenog boka dospjelo je u zemlju. Božja logika učinila ga je plodim niti puna tri dana kasnije, u zoru nedjeljnog jutra. Tome nitko posvjedočio nije, tek noć koja je bila na svom izmaku... Znamo da je život pobjedio i da je Živi od mrtvih ustao. Znam, ludo je nešto tako i misliti, a kamo li vjerovati, no, nije li to ipak Božja logika u kojoj se nalazi odgovor na postavljeno pitanje o smislu trpljenja...!? Ne razumijem. Ali vjerujem. Jer je to Božja logika. Kad bi bila ljudska, bila bi bezvrijedna, jer dobro znamo kako završavaju svi naši ljudski projekti i ideje.
Na dobro vam došao Veliki tjedan...
Post je objavljen 18.03.2008. u 11:03 sati.