Arhangel
31.01.2007., srijeda
"Neka crkne! Ionako je komunjara!"
U nastojanju realno pristupati našoj ovoj našoj sivoj stvarnosti, kako u društvu, tako i u srcima ljudi, Arhangel ipak uvijek ostane zapanjen pred manifestacijama uskogrudnosti na koju nastoji (p)ostati imun. Neuspješno. Samo mu još nije jasno je li to na njegovu sreću, ili na žalost. Zdravlje bi mu bilo zahvalno i život vedriji kad bi, suočen sa stvarnošću takvom kakva jest, ostao hladnokrvan, nezainteresiran baš. Život bi mu bio lakši. Valjda. No, kako u nastojanju ostati (ne)zaintereiran svijet oko sebe upravo nema talenta, nego baš obrnuto; stvarnost u kojoj živi ne može ne doživljavati duboko, spoznajno i emocionalno, takav odnos na njega ostavlja dubok trag. Možda je zbog toga i opterećeniji. Ali i neizmjerno bogatijeg nutarnjeg svijeta.Arhangel dijeli ljude. Dijeli ih na dobre i one manje dobre, da ne kaže zle. Poštuje različitosti. Klanja se pred dostojanstvom ljudske osobe. Vjeruje u sebedarujuću ljubav iako oni koji daruju ljubav zaglave na Kalvariji. To je cijena ljubavi. Nije važno; vrijedi žrtve. Arhangel prezire predrasude. Ne prezire predrasuditelje. Njih žali. Svi imaju dušu (iako se ponekad pita imaju li baš svi, s obzirom kako neki žive i kako se ponašaju), ali svi ne žive po zakonu ljubavi. To je tragedija ljudskog roda. Takvi ljude dijele prema nekim svojim kriterijima. Ti kriteriji plod su njihove uskogrudnosti, zatvorenosti, ograničenosti pameti i srca, oholosti, ljubomore, frustriranosti, mržnje, taštine, zavisti, arogancije, bahatosti, umišljenosti i čega već sve ne. Takvi su u sebi duboko ponizili onu ključnu dimenziju; dimenziju čovječnosti koja rađa ljubavlju, a ljubav podrazumijeva duboko poštovanje svakog čovjeka. Mediji prenose vijest kako je naš političar Ivica Račan obolio od netipičnog tumora na ramenu, zbog čega se povlači iz politike, barem privremeno. Arhangelu nije važno iz koje je čovjek stranke; jednostavno mu je žao čovjeka i želi mu brzi uspješan oporavak, kao i svima koji su bolesni duhom ili tijelom. Zato je Arhangel ostao šokiran stavom koji je susreo kod onih koji ne znaju što je to ljubav. Taj stav se može svesti na sljedeće: «Taj (Račan) je komunjara; neka mu! Pokoj mu vječni!» Nezamislivo je da u našoj sredini ima (ne)ljudi kojima je političko opredjeljenje onaj kriterij prema kojemu dijele ljude! Tragično. Tako ispada da treba žaliti i pomoći one koji su bolesni i u potrebi samo onda ako takvi dijele tvoje političko opredjeljenje. Ne dijele li tvoju političku opciju, neka crknu! Čim prije! Kako je moguće da je nekome političko opredjeljenje, vjera, nacija ili boja kože važnije od zdravlja te osobe!? Kako je moguće da neki među nama ljude ne gledaju kao ljude, nego kao «lijeve», «desne», «ustaše», «komunjare», «četnike», «Šiptare», «crnje», Srbe i sl.!? Arhangel se zgrožava nad takvim selekcioniranjem i diže svoj glas protiv takvih stavova. Možda je njegov glas tek «Glas koji viče u pustinji», ali on se ne želi niti će se ikada pomiriti s činjenicom ovog licemjerja među nama. Arhangel nije ni bezgrješan niti svet, ali nastoji, usprkos svemu, ljude doživljavati, prihvaćati i vrednovati kao ljude jednakog dostojanstva, upravo kao djecu Stvoriteljevu. Istina, ni on u tome ne uspjeva uvijek jer je mentalitet, naša teška povijest i pritisak okoline i medija veliki teret, ali se barem trudi ispravljati vlastite krive stavove, preispitujući uvijek samog sebe. U tom se nastojanju vodi za jednim velikim uzorom; Učiteljem iz Nazareta koji je, ljubeći svoj vlastiti narod Izraelski, volio i poštivao sve ljude: žene, djecu, Rimljane, Samarijance, Grke, pogane, bogate, siromašne, neuke i učene, pripadnike ove ili one društvene grupacije. Učiteljev stav prokazivao je licemjerje ondašnje društvene elite. Zbog toga ga razapeše. Upravo zbog ljubavi prema ljudima. |
24.01.2007., srijeda
Ljubomora i različitost
Ljubomora. Osjećaj koji razdire. Osjećaj koji razara i uništava ponajviše onoga tko u ljubomori živi, ali jednako tako život čini gorkim onome na koga je nositelj ljubomore kivan. Zašto smo ljubomorni!? Što to ima u meni, ili u tebi, brate čovječe tu pored mene, što te čini ljubomornim!? Zbog čega tratiš ove predragocjene dane izjedajući se ljubomorom!? Ne znaš li da će i tvoji i moji dani doći svojemu zalasku kad ćeš se pun nevjerice pitati: «Čemu sva ta ljubomora?» Ili: «Čemu sva ta mržnja?» Zar je vrijedno?Brzo nas nestaje s lica zemlje i prođe tek koja godina, desetljeće ili dva dok nas svi ne zaborave. Brzo dođe dan u kojemu nam više ne pamte ni lica. Imena nam pamti tek prašnjava knjiga na nekoj od davno zaboravljenih polica. Osvrnuvši se unatrag sav se jal, ljubomora i mržnja pokazuju u svoj svojoj besmislenosti i kao da su tu samo zato da nam ne dozvole radovati se u ovo malo dana što nam preostaju dok se ne istope kao snijeg na proljetnom suncu. Zašto me prezireš, brate čovječe tu pored mene!? Zar u meni prepoznaješ sve one nade i snove koje sam nisi ostvario!? Zar u meni vidiš sve one ciljeve koje sam nisi postigao, kvalitete oko kojih se nisi trudio i nisi ih dosegnuo!? Zašto se izjedaš jalom koji ispunja tvoje besane noći, zašto širom otvaraš vrata osjećaju koji te čini da me gledaš kao potajnu prijetnju, kao neprijatelja koji u svakom trenutku svoje koplje može i hoće okrenuti protiv tebe!? Brate čovječe tu pored mene, zar moje mjesto pod suncem tebe čini nesretnim!? Zar Stvoriteljeva promisao i o mojem postojanju ne pomaže tkati ovu stvarnost svemira, stvarnost koje si i ti dio!? I zar i svoj hod pod zvijezdama ne doživljavaš kao divan dar divnoga Oca!? Zašto se izjedaš kivnjom na svijet, na brata čovjeka, tu; pored sebe!? Ne vidiš li da je Otac darove razdijelio svoj svojoj djeci i da si i ti i važan i poseban, da si i ti jednako ključna nit u ovom tkanju svemira!? Zar je moguće da ljudi oko nas darove koje baštinimo prepoznaju kao prijetnju svojoj sreći!? Je li to izvor ljubomore; ta neka zla želja koja se javi u nutrini našega bića kad u drugome prepoznamo uspjeh koji nije ujedno i naš ili uspjeh koji moramo dijeliti s drugima, za koji želimo da nije to što jest ili da taj uspjeh bude samo naš, naš, samo naš; da onda nas i samo nas obasipaju častima, nagradama i pohvalama, da druge gledamo s visoka, iz visine koju nitko drugi ne može dosegnuti niti nas s nje ukloniti, taj neki Fantomski Netko pored nas koji inače uvijek u našim strahovima prijeti da će nas svrgnuti. Vlastite neuspjehe prepoznavati u uspjesima drugih. U postignućima čovjeka pored sebe vidjeti svoje promašaje. Zatvarati oči pred takvom spoznajom i nastojati ukloniti izvor te spoznaje; uspjeh čovjeka pored nas. Ukloni ispred očiju ono što ti u svijest dovodi istinu o tvojem vlastitom promašaju. Ako ne možeš ukloniti, a to je redoviti slučaj, onda omalovažavaj, negiraj, ismijavaj, ponižavaj izvor spoznaje o tvojem neuspjehu, o tvojoj malenosti; uništavaj čovjeka pored tebe koji je zapravo tvoj brat. Koje li izopačenosti svijeta. Vlastitu neodgovornost pripisivati trudu i daru drugoga, onoga pored tebe. Izvor ljubomore nedostatak je svijesti o vlastitoj vrijednosti i jednakom dostojanstvu svih ljudi pod nebom, nedostatak svijesti kako je svima dano u mjeri u kojoj mogu nositi. Svi su pozvani darove razviti da zablistaju u punini. Svima je dano, ali svakom nije sve dano. Taj prividni manjak čini nas tako različitima i komplementarnima. Upućeni smo jedni na druge; na brata čovjeka tu pored mene. Naša različitost čini život izazovnim, a svijet loptom šarenom punom boja nebeskog Slikara. Ta se različitost ostvaruje kroz ljubav. Zato je ljubav u temelju svijeta. Tamo gdje je ljubav, tamo je različitost. Gdje je različitost, tamo je i ljepota. Gdje je ljepota, tamo je radost. Gdje je radost, gdje je ljubav tamo nema mjesta mržnji, ljubomori, jalu. Tamo je čovjek pored mene moj brat, a ne moj pakao. Tamo uživam u njegovim darovima radi njega samoga, kao i on u mojima radi mene. Gdje je ljubav tamo su uspjesi i kvalitete drugoga poticaj za moje izgrađivanje. Gdje je ljubav, tamo je Bog. |
23.01.2007., utorak
Zabijanje glave u pijesak
Niz komentara i postova na blog.hr potakli su Arhangela na još jedno promišljanje o gorućim problemima u našem školskom sustavu u kojima pate; djeca.U našem obrazovnom sustavu puno toga nije na svome mjestu. To je činjenica o kojoj već desetljećima i ptice na granama pjevaju. Jedini koji se oglušuju na to su, čini se, Ministarstvo obrazovanja i sporta Republike Hrvatske i svi ministri koji su se na tom položaju izmijenili u spomenutom vremenu. Zašto se takvi prave gluhima i slijepima pred ovim problemima!? Zato što ih se problemi u školstvu egzistencijalno ne dotiču; njihova djeca mahom se školuju u privatnim školama u kojima im se, zbog visoke cijene školarine, poklanja maksimalna pažnja na odgojnom, obrazovnom i socijalnom planu. Školovanje djece nas «običnih smrtnika» ministe obrazovanja i njima pripadajuće službenike tiče se tek na službenoj razini kao pokriće za plaće iz fonda državnog proračuna kojeg punima opet mi - «obični smrtnici». Da je opisano stanje tako potvrđuju svakodnevni primjeri iz domene školstva o kojima saznajemo iz medija: zlostavljanja u školama (bullyng), kriminal u školskim dvorištima, silovanja u kojima sudjeluju osnovnoškolci, nedostatni, loši i prenatrpani školski programi, priučeni, a ne stručni kadar, nedostatak prostora i pomagala za kvalitetno izvođenje nastave i sl. Neki drastični primjeri koji su bili obrađivani u medijima u posljednju godinu dana, povezani sa školstvom, a koji potvrđuju ranije iznesene tvrdnje: ubojstvo srednjoškolca u Gradcu kod Ploča (ubio ga srednjoškolac nožem), nasilje nad učenikom od strane nastavnika u školi u Makarskoj, nasilje učenika nad profesoricom u školi u Makarskoj, obračun dvojice učenika ispred škole u Splitu (slučaj sniman mobitel-kamerom), kriminal skupine pod vodstvom «Dina» u prostoru škole na Škrapama u Splitu, silovanje djevojčice s poteškoćama u razvoju od strane osnovnoškolaca u Trogiru, samoubojstvo učenika u Zagrebu, pobuna studenata na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru zbog neprofesionalnog i seksističkog stava jednog profesora… Ovo je popis samo nekoliko iz sjećanja popabirčenih slučajeva, i to onih koji su dobili svoje mjesto u medijima. A koliko je tek onih koji nikada nisu medijski prezentirani javnosti! Kako je moguće da u jednoj školi za nastavnika na tečaju za tehnički (odgoj) priučeni divljak već desetljećima, gotovo do mirovine, tuče i psihički zlostavlja učenike!? Ili da ravnatelj spomenute splitske škole na molbu novinara da ih primi u svezi kriminala i ucjene učenika od strane «Dina» i ekipe kako kako «ima hitnijeg posla»!? Što ravnatelju jedne škole može i treba biti hitnije od sigurnosti učenika škole kojoj je ravnatelj!? Nikakvo čudo nije da nam iz škola izlaze psihički oboljela djeca s traumama koje će nositi čitav život. Ukoliko im još situacija kod kuće nije blistava, a takvih je slučajeva priličan broj, sva je prilika da će čitav život patiti i oni i sredina u kojoj se nalaze. Problem je, ljudi moji, što ni obitelj niti škola više ne odgajaju, ne socijaliziraju, što probleme odgoja i ponašanja ne rješavaju u korijenu nego sve poteškoće guraju pod tepih i prave se ludi pored zdravih očiju! Kao da nikoga nije briga! A čija djeca idu u školu nego naša!? I što će biti kada se vaše dijete sutra nađe ucijenjeno od «Dina» i njemu sličnih maloljetnih kriminalaca, pa vam počne krasti novac i stvari iz kuće!? Ili kada ga nastavnik ili «elita» iz razreda godinama maltretira, a «eliti» nikada neće pasti dlaka s glave jer su sve to odreda «ćaćini sinovi» debelog novčanika koji već kao srednjoškolci voze bijesna auta i prije ili kasnije njima nekoga ubiju, baš kao što su stradale cure Andrijašević i Erceg u Makarskoj prije koju godinu! Sjetimo se; njihov ubojica je za zlodjelo koje je počinio poslan na školovanje u Beč! To mu je došlo kao nagrada. Naš ministar školstva uljudno i kao opsjednut govori o reformi školskog sustava svaki dan. Kao da mu je školstvo «ćaćina prćija» (=miraz) s kojim može i treba raditi što ga je volja! Dok djeca i mladež propadaju, ubijaju (se), nose traume, upadaju u kriminal, odustaju od školovanja i čim prije gledaju dati petama vjetra i napustiti zemlju. Kamo ideš Hrvatska!? |
22.01.2007., ponedjeljak
Nečastivi
Ponekad se nekako uspavamo u svojem vlastitom svijetu, zaboravljajući da je svijet u koji smo uronjeni jedna velika arena u kojoj smo prisiljeni boriti se za opstanak. Biti u svojem svijetu samo po sebi nije loše, ali uz to valja neprestano biti na oprezu jer grabežljivi vuci; ljudi, neprestano njuše naš trag vrebajući trenutak nepažnje kako bi nam napakostili. Kroz ugrize njihovih zuba surova stvarnost tako nas često podsjeti da nam je boriti se ili pustiti da nas prožderu. U jednom trenutku studija, prije toliko i toliko godina, Arhangel se morao obratiti dotičnom profesoru kako bi utanačio termin ispita koji ga je očekivao. Ušavši u ured i uljudno pozdravivši Arhangel je pitao za termin ispita, a daljnji tijek razgovota tekao je, otprilike, na sljedeći način: Profesor: Nema problema, kolega, samo vi sjednite! Arhangel (zbunjeno): Hvala, nema potrebe… Profesor (insistirajući): Sjednite, sjednite, a za termin ispita ne brinite, ispit je tada i tada, nego… Arhangel (sjedajući, zbunjeno): Dobro, onda idem… Profesor (prekinuvši Arhangela, ne davši mu više da dođe do riječi): He, he kolega, ma ovo će biti samo mala šala, onako prijateljski… Profesor na vrh žute koverte crnim flomasterom napisa broj nekog telefona te zeleni telefonski aparat stavi pred Arhangela i zlobno se smiješeći nastavi: Evo, vi samo nazovite ovaj broj; javit će vam se ženski glas; vi samo pitajte je li inženjer Ante doma, a onda, hehehe-hehe…, poklopite bez pozdrava i meni recite štovam je ženski glas rekao… he - he, ma ovo je samo šala kolega, dajte, he - he, hehehe… Arhangel (ne vjerujući vlastitim očima i ušima da sveučilišni profesor na konzultacijama od njega traži da obavi anonimni telefonski poziv): Ali, ali… Ma dajte profesore! (odrješito) To što tražite... je zlobno! Ustavši se Arhangel, kojemu je tlak skočio na 1000, pobjesni nad ljigavošću ponude koja je upravo bila postavljena od strane profesora kod kojeg ga očekuje ispit, oštro uze telefon i gurnuvši ga zajedno s kovertom na kojoj je bio napisan telefonski broj tresnu ga pred cinično nasmijenog Nečastivog drekne: Izvolite nazvati sami!!! Nečastivi (vidno uplašen, skučen bijesno trepćući ljigavim očima): Pa sve je u redu, kolega, he, he, to je trebala biti samo šala… onda; ispit je u ponedjeljak! Arhangel (koji je već bio na vratima, okrenuvši se, oštro): Da, u ponedjeljak! Nečastivi (krajnje ljigavo i podrugljivo, glasom u kojem se očitavala prijetnja): A vi, kolega, ono, niste prošli prvi put…!? Arhangel (oštro): Ne! Nečastivi (podilazeći): Onda pročitajte za ispit knjigu XY. Arhangel (slavodobitno): Pročitao sam ju ja i za prošli put! Nečastivi (zlobno): He - he, pa ne bi trebalo biti problema… Arhangel (zagonetno, sudački odrješito): Ne, nije, znamo da nije trebalo ni prošli put. Arhangel je položio ispit ne «podavši» se. Na ispitu se nije dao zbuniti niti biti izbačen iz takta pitanjima koja su ciljala na provokaciju. Nečastivi je, upisujući u indeks ocjenu komentirao. Nečastivi: Evo kolega, da više ne mislite da sam takav kakvim me smatrate. Arhangel (uspravivši se pobjedonosno i sa zadovoljnim smješkom na licu): O da; znam, vrlo, vrlo dobro znam kakvi ste... Nakon nekog vremena jedan student samozadovoljno se Arhangelu hvalio kako je kod istog tog profesora iz prvog pokušaja položio ispit s odličnim uspjehom. Arhangel: E pa; čestitam! Student: Hvala. Arhangel: Koliko si dugo spremao ispit? Student: Vrlo kratko. Arhangel: Znaš, imao sam loše iskustvo s tim profesorom. Student: A što je bilo? Arhangel: Tip je tražio da za njega obavim anonimmni telefonski poziv i pitam za nekog… Student (tihim glasom): Inžinjera Antu! P. S. Isti profesor još uvijek predaje na istom studiju. |
16.01.2007., utorak
Tolerancija nasilja
Jeste li tijekom osnovnog, srednjeg ili visokog školovanja, boravka na odsluženju vojnog roka, u nekoj instituciji, internatu ili na poslu ikada primijetili u kolikoj je mjeri odnos nadređenih prema podređenima dvoličan? Prisjetite se trenutaka kada vas je nepravedan odnos učitelja, nastavnika, profesora, zapovjednika, ili šefova povrijedio; vi ste prepoznali njihovo licemjerje, u duši vas je zaboljelo a niste imali, osobito kao djeca, kome se požaliti!Roditelji i svi autoriteti na pod čiju vas nadležnost život dovede uvijek su nam govorili kako treba biti iskren, pošten, vrijedan, otvoren, spreman pomoći, biti prema svima dobar i jednak i sl. Kao djeca smo sve te upute prihvaćali zdravo za gotovo. Kako je vrijeme prolazilo nerijetko smo na vlastitoj koži znali iskusiti ili u svojoj okolini vidjeti da vrijednosti o kojima su nam stariji govorili za njih nisu puno vrijedile. Dapače, neki među njima ponašali su se i živjeli upravo suprotno. Sjećam se da je jedan nastavnik svo vrijeme dok nam je predavao imao problema s policijom. Naravno, budući da živimo u korumpiranoj zemlji, taj isti lik je kasnije dobio odgovorniji i bolje plaćen posao. Ili odnos prema učenicima, studentima, podređenima! Najgore prolaze oni koji se trude korektno izvršiti svoje zadatke. Oni uvijek naprave sav svoj posao i još moraju nadoknađivati za druge. A kad nešto ne bude u redu bivaju jednako tretirani kao oni koji nisu napravili ama baš ništa. Ispada da je najgore moguće rješenje biti korektan, biti dobar, biti OK. Tada te svi tapšu po ramenu, a zapravo te smatraju idiotom koji se uzalud trudi jer napreduju uvijek oni koji imaju vezu, pokriće, moćnu društvenu zaštitu, a ne oni koji se trude, koji su talentirani, koji mogu i hoće. Autoriteti nominalno uvijek upozoravaju distraktore, tj. izazivače nereda, neradnike i sve one kojima nije mjesto u civiliziranom društvu. Međutim, sve dok takvi ne ugrožavaju fotelje autoriteta ovi neće učiniti ama baš ništa kako bi sankcionirali njihove stavove i njihovo ponašanje. Dapače, autoriteti u ovima kao da vide sve ono što se sami nikada nisu usuđivali ostvariti te ih, svjesno ili podsvjesno, simpatiziraju, ako ne i podržavaju. Zato su njihove opomene zapravo vanjska forma i prazna priča. I ništa više. Sjetite se vašeg školovanja; nasilnici u školama i smetači nastave nikada nisu bili ozbiljno sankcionirani. Školski je sustav njih prešutno uvijek gurao dalje samo da ih se čim prije riješe iz vlastitih klupa. Takvi su godinama terorizirali normalne učenike i zagorčavali im živote, ometajući njihovo sretno odrastanje i školovanje. Nastavnici i profesori zatvarali su oči pred njihovim terorom i njihov idiotizam gurali pod tepih skrivajući tako od očiji javnosti ili nadređenih institucija vlastitu nesposobnost da profesionalno rade svoj posao odgajanja i poučavanja. Kad su kazne i nastupale redovito je riječ bila o kolektivnoj kazni za čitav kolektiv, i za nasilnike kao i za normalnu djecu. Kao dijete itekako ste osjećali tu nepravdu, zar ne? A kad su kazne nastupale za nasilnike one su rijetko kada bile nešto više od puke formalnosti. Najgore od svega bilo je, i jest još uvijek, navikavanje autoriteta na nasilje, nerad i necivilizirano ponašanje što je vremenom prelazilo u prešutnu toleranciju ili pak u poželjan oblik stavova ili ponašanja što su svi znali iako se nitko nikada nije usudio to javno reći. I upravo su nasilnici i ljudi neciviliziranih stavova i ponašanja općenito bili najmiljeniji, najsimpatičniji, vođe u razredima… A oni koji su se trudili bili su omalovažavani, smatrani štreberima i knjiškim crvima i takvima su ih zapravo prvi smatrali autoriteti. Oni su u njihovim očima bili jadnici. Osobito ako su dolazili iz siromašnih obitelji. Sada se postavlja pitanje kako se postaviti; korektno obavljati svoj posao i biti dobar prema svima ili ići s trendom vremena u kojemu je poželjno i nadasve uspješno biti in, a to znači; biti nasilnik, krasti, lagati, zabušavati, muljati, ulagivati se, podmetati, biti bahat, vulgaran, neodgovoran, ohol, osoran, bezobrazan, izdajnik, čovjek bez stavova, bez vjernosti, bez ljubavi!? Znamo da ovi drugi tako lako i tako dobro uvijek prolaze. I onaj Momak iz Nazareta završio je na križu u onaj petak prije gotovo dvije tisuće godina u Jeruzalemu upravo zato jer je bio OK tip, naivna poštenjačina koji je prošao zemljom čineći dobro. A Baraba, nasilnik i ubojica se izvukao i svi su za njega navijali, svima je on bio simpatičan i svi su tražili da upravo njega oslobode jer su se valjda i tada svi prepoznali u njegovim (ne)djelima i liku. Bože, zar se ništa nije promijenilo u ovih dvadeset stoljeća!!!??? |
15.01.2007., ponedjeljak
Starost i samoća
Arhangel je prije nekog vremena imao (ne)priliku posjetiti nekoliko obitelji na samoj zapadnoj periferiji našega grada. Riječ je bila o obvezi koju se nije moglo izbjeći. U početku mu je to teško padalo jer mu se ta obveza činila bezličnom i pukom formalnošću. Na kraju se pokazalo, iako je Arhangel bio vidno fizički iscrpljen, da je riječ o nezaboravnom i dragocjenom iskustvu. Zato ne vrijedi proljeće suditi dok je još zima (iako je ove godine klimatski uopće nema).Jedna obitelj živjela je u velikoj novoizgrađenoj kući, obojenoj u svijetloružičastu, pink boju. Kuća je bila velika, lijepo uređene okućnice popločane betonskim mozaik-kockama, ograde od kovanog metala s vratima koja su se automatski otvarala i zatvarala. U dvorištu je bio parkiran automobil čija vrijednost premašuje sve svote koje je Arhangel ikada vidio. Unutrašnjost kuće bila je lijepo uređena s namještajem u boji mahagonija, s krznom (vjerojatno od krave) u dnevne sobe. Obitelj je bila suzdržana i nakon obavljenog posla brzo smo se uputili dalje. Bila je to bogata obitelj. Nakon nekog vremena došli smo do jedne livade na kraju koje je bila drvena baraka iz čijeg se dimnjaka uzdizao dim. Nismo mogli vjerovati da je i to nečiji dom, onako malen, sklepan od dasaka prekrivenih izolir-tapetom (papundekom). Tamo je dvije prostorije koliko ih je u baraci bilo dijelila jedna obitelj s dvoje male djece. Sanitarnog čvora nisu imali, već su koristili drveni, poljski zahod. Unutrašnjost glavne prostorijice bila je zakrčena bijednim namještajem nekako složenim da može stati uz jedan zid. U starom štednjaku na drva pucketala je vatra što je i ovom domu davalo ugodan osjećaj topline. Ali ništa nije moglo zasjeniti krajnju bijedu koja je dominirala tim domom. Bez obzira na sve djeca su se veselo igrala. Arhangelovo se srce steglo i samo je razmišljao što za njih može učiniti. Do trenutka pisanja ovog posta nešto je i smislio pa će pokušati pokrenuti jednu akciju za pomoć toj obitelji, no o tome drugom prilikom… Osobito upečatljiv bio je posjet jednoj u šumarku skrivenoj kućici-prizemnici. Uska staza vodila je do starih u zeleno nekad davno obojenih drvenih vrata. Ispred njih dočekala nas je bakica s maramom na glavi i velikim naočalama na nosu. Ne znam zbog čega, ali imao sam dojam da smo mi prva ljudska bića koja je vidjela nakon duže vremena ili koja su pohodila njezin dom. Povela nas je u svoju kuću koja je bila krajnje oskudno namještena. Odisala je vlagom i bila je jako hladna; baka nije grijala iako je bio prošao Božić, a vani je polagano padao mrak. Na pitanje ima li obitelj odgovorila nam je kako joj sin živi u stanu u gradu. Arhangel se u sebi pitao zbog čega je sin «voljenu» mamu ostavio samu u toj pustoši, u toj vlazi i hladnoći? Zar se tako ljubav vraća? Zar je to sudbina čovjeka koji je ostario? Arhangel i danas razmišlja o toj bakici pitajući se je li ju itko posjetio i da li joj je hladno… U jednoj kući našli smo u krevetu još jednu baku zamotanu u crninu. Bila je sama. Bilo je očito da je ta soba, iako je kuća bila velika, služila kao njezin dom mada joj je obitelj živjela na katu iznad. Baka nije znala gdje su ukućani koji gore žive. Našli smo je kako leži u mraku, u tišiini svoje bijedno namještene sobice prepune prašine i smeća. Sve je to govorilo o odnosu njene obitelji prema njoj. Arhangel i sada zamišlja njezine tužne oči koje su pitale:»Zašto su me svi ostavili?» Kako je moguće da u našem društvu vladaju tako velike socijalne razlike; da pored ogromnih kuća u kojima žive bogate obitelji žive ljudi u barakama i napuštene starice!? Gdje nam je srce!? Imamo li bar malo duše!? Jesmo li mi uopće ljudi!? Kako se usuđujemo zvati kršćanima!? Zar u siromašnima i tim napuštenim staricama ne prepoznajemo tebe Kriste Isuse!? Svi ćemo ostarjeti. Godine i život će učiniti svoje. Neka nam Bog da starost onakvu kakvu smo o(ne)mogućili današnjim starcima… |
14.01.2007., nedjelja
Zaboravljeni Student
Sjećam se njegovog nasmijanog lica. Bio je to simpatičan momak, student druge ili treće godine studija kad je Arhangel bio brucoš. Taj je momak bio jedan od onih koje ste mogli vidjeli na hodnicima fakulteta, u menzi ili u kafićima kamo su studenti zalazili. Znao je nositi ruksak o jednom ramenu, pomno odjeven u ležernom casual stilu. Ničim u izgledu nije se izdvajao iz mnoštva studentarije koja je živjela u tom gradu.Za njega mi rekoše da je «malo na svoj način». Bio je osamljenik u duši iako je uvijek bio okružen društvom. Ipak ga to, barem izgledom, nije činilo preozbiljnim da bi se za njega moglo reći da je čudan. Bio je, zapravo, sasvim OK s obzirom na koje sam sve čudake nailazio. Iako je u njegovom pogledu bila prisutna neka sjeta. Prošli su dani, tjedni, mjeseci. Mjeseci su se pretvorili u godine. Studentski dani su minuli i život nas je zapljusnuo svom svojom silinom. Naši smo se u svijetu u kojem je potrebno brinuti se o sebi. Mnoge ljude i događaje čovjek zaboravi. Sjećanje na lica ostaje. Život krene nekim svojim tokom kojemu ne znaš cilja. Iz svijesti je zaborav mnoge izbrisao. Među njima i studenta nasmijanog lica. Nakon studentskih dana o njemu ništa nisam čuo, nisam ga vidio niti se zanimao za njegov život nakon što smo napustili sveučilišne klupe. Valjda je to tako trebalo biti. Arhangel nastoji biti u tijeku s informacijama. Zato nastoji pratiti medije. Danas je više nego ikad potrebno biti informiran. Čitajući tako aktualnosti, naiđoh na čkđlanak o jednoj prometnoj nesreći koja se dogodila ovih dana. Čovjeka su jedno jutro našli mrtvog pored ceste. Tijekom prethodne večeri udario ga je automobil dok je hodao pored ceste. Vozač je pobjegao s mjesta nesreće. Nesreću nitko nije vidio i ozlijeđeni pješak umro je nekoliko sati nakon udarca, sam, u travi pored ceste. Nakon jednog dana potrage nađen je i uhićen nesavjesni vozač koji je već bio zamijenio u nesreći oštećene dijelove svojega vozila. Pješaku se možda moglo spasiti život. Da je vozač bio savjesniji. Da su policija i pravosuđe bili savjesniji jer se pokazalo da je vozač o kojemu je riječ bio višestrki prometni prekršitelj čija su nedjela u prometu izravno dovodila živote drugih sudionika u prometu u opasnost. Da su policija i pravosuđe bili savjesniji možda bi nesretni pešak iz ove priče danas bio živ. Ovako je u trenutku pisanja ovih misli već pokopan. Čemu uopće ovaj post!? Radi informacije o jednoj prometnoj nesreći!? Ne; o tome smo mogli čitati i slušati u medijima. Razlog pisanja ovog posta je činjenica da je nasmiješeni student s početka ove priče stradali pješak iz spomenute prometne nesreće. Nakon toliko godina o njemu saznam iz crne kronike i iz osmrtnice u tiskovinama. Odjednom su mi iz podsvijesti izronila sjećanja na tog mladog čovjeka i susrete s njim na hodnicima fakulteta, u menzi i kafićima studentskog svijeta. Njegovo ime kao da nikad nisam bio zaboravio. Smrt kao da iz zaborava iščupa imena i slike nekoć zaboravljenih ljudi. Priča ovdje nema kraj. Najbizarnije u svemu ovome sjećanje je kako je nasmiješeni student, bio on čudan ili ne, govorio kako u životu čim prije mora ostvariti svoje snove jer, kako reče, neće imati puno vremena i poginut će u prometnoj nesreći! Tada sam na tu izjavu vjerojatno odmahnuo rukom. Danas vidim da ona nije bila pucanj u prazno i da se na neki način njegova slutnja ostvarila. Nasmiješeni studente, počivaj u miru za kojim si toliko tragao. GORAN VULETIĆ 1976. – 2007. |
12.01.2007., petak
Arhangelov Mem
Hmmmm… Što reći na postavljani zadatak… 'Ajmo probat:1. Veliki sanjar, biće koje veliki dio dana provede u svojem eonu u kojemu svemir funkcionira na neki njegov način. Prođe li pored vas pogleda izgubljenog u daljinu nije riječ o djelovanju narkotika ili alkohola, psihičkom poremećaju ili ljutnji na vas; u svojem je svijetu. Kako tjelesna dimenzija tu ne igra nikakvu ulogu, ne bi bilo čudo da se u takvom stanju zabije u stup, u vas, da prođe kroz crveno na semaforu… jednostavno; čudak svoje vrste, neobična zvjerka… U svoj svijet nikog ne pušta. 2. Od devet života do trenutka objavljivanja ovog posta potrošio je barem osam. Svojeglav i neoprezan, lud ili hrabar!? Od posljedica prometne nesreće u kojoj je potrošio jedan od života djelomično mu je stradao sluh desnog uha. Zato se nemojte čuditi ako ne reagira na vaše potiho ili u buci postavljeno pitanje; ne ignorira vas; jednostavno vas nije čuo. Ako vas gleda blago telećim pogledom čuo umjesto vašeg pitanja čuo je samo mumljanje. Ah, i ti automobili… 3. Uporan do besvijesti, zapravo; tvrdoglav. Savjeti, sugestije, upozorenja, molbe, zapovijedi i preklinjanja drugih kod njega ne vrijede. Htio bi da nije takav ali mu mijenjanje teško ide. Cijena takvog stava bogato je iskustvo i još bogatija zbirka rana na duši. Mnogi su se razbili o njegovu osobnost. 4. Ljudima previše vjeruje. Stalno samog sebe uvjerava kako su ljudi najpokvarljivija roba u svemiru, a opet im vjeruje. Ljudi ga ili beskrajno vole ili još više mrze. Trećih nema. Ne ostaje nezapažen. Za njega kažu: «Srušit će i nebo na zemlju ako tako zamisli!» 5. Pomalo luckast. Nikad ne znaš što od njega možeš očekivati. Dok je jednima neizmjerno zabavan, drugi od njega bježe k'o vrag od tamjana. Još nije jasno dal' je anđeo ili vrag. Ovisno u koju grupu iz točke 4 pripadate. Po mnogima neprilagođeno biće, po onih malo odabranih… Ma neka oni kažu sami. zarsipozvaomene.blog.hr zvoneradikalni.blog.hr hrvoje.blog.hr borba.blog.hr novogradiscanin.blog.hr |
11.01.2007., četvrtak
U ovo doba godine...
Prošli su i ovi blagdani. Konačno. Neki će možda reći:»Zar već!?» Izmjenjuju se iskustva, sagledavaju utisci, smiruju emocije i plaćaju računi. Trošilo se puno (tko je imao što trošiti), dobilo se što se očekivalo, ili manje. Život se vrlo brzo vratio u svoj uobičajni tijek. Siječanj je, to svi ovih dana ponavljaju, najduži mjesec u godini; ne kalendarski, koliko na doživljajnom planu. Ovo je mjesec na čijem smo se početku istrošili, a početak veljače i nova primanja su još jako, jako daleko. Zato je siječanj tako prividno dug.Prolazim ulicama našega grada. Uz kontejnere vidim odbačene i požutjele božićne borove (novogodišnje jelke!?). S gradskih je ulica i trgova nestalo blagdanskog kiča i sjaja, u trgovinama nema blagdanske potrošačke groznice. Sada trgovine daju popuste. Zima je preblaga i zimska kolekcija se nije prodala pa trgovci ne žele vratiti robu. Školska dvorišta su prazna. Zvono za početak nastave šutjet će još koji dan. Na radost školaraca. Tada će se po ulicama ponovno čuti njihova vriska. Iako mi nekad ide na živce, ipak mi je milija od dojma sumorne praznine kojeg ostavljaju prazna školska dvorišta. Tko bi rekao da ću ovako razmišljati kad sam bio školarac… Tada sam prezirao dan kada sam s torbom na leđima morao na autobus za školu u hladno siječanjsko jutro. Dobro se sjećam debelog vozača izrepane frizure (tzv. fudbalerke) i njegovog neugodnog stava prema nama, djeci. Nikad mi nije bilo jasno zašto nas nije volio. Nismo bili anđeli, istina, ali nismo niti bili baš tako loša djeca. Siječanj je dug. Dani su kratki i svjetlo dana brzo ustupi mjesto sumornom mraku, kada se svi zavuku u svoja četiri zida pred onu kutiju s pomičnim likovima koju nazivamo televizijskim prijamnikom. Rijetko je gledam jer mislim da vrijeme mogu provesti daleko korisnije i kreativnije. Kako god ne volim ove kratjke zimske dane, jednako tako ne volim one preduge ljetne kad se čovjek zaželi da ono naporno sunce više zađe i da dozvoli čovjeku udahnuti malo svježeg zraka. Arhangel je čovjek rane jeseni. Rujan je moje vrijeme. Mjesec je to u kojem me ne hvata ovakva sjeta, već radost zbog plodova koje nam daruje majka zemlja, kada sve pršti od bogatstva okusa, mirisa i boja. Definitivno rujan. Ove godine nema ni snijega ni bure. Klima se mijenja. Siguran sam da smo sami tome krivi. Prije stoljeće i pol poglavica Seattle lijepo nas je upozorio da se prema prirodi i svakom biću pod nebom odnosimo kao prema bratu i sestri. Nismo ga poslušali. Bojim se da je sada kasno. Mnogi su otputovali u ona rijetka skijališta u kojima ima nešto snijega. Barem onog umjetnog. Kažu da takvih u našoj zemlji ima preko sto tisuća. Jednako tako kažu da je kod nas besparica. Ne znam kojima vjerovati. Samo znam da sam opet na tržnici u poslijepodnevnim satima vidio bakicu koja je prebirala po ostacima povrća koji su bili pali na pod prodavačima za vrijeme jutarnje gužve. Ona nikad nije vidjela snijeg. Ni dobar komad hrane u zadnje vrijeme. Siječanj je. Zima je. Treba stisnuti zube. Ove zime ne zbog hladnoće. Nego zbog besparice, neimaštine, sjete… |
09.01.2007., utorak
Tužna Jele
Na parkiralištu pored zida, u uglu gdje se igraju djeca s ruba društva ovog grada, nađoh nogama pogaženu i kišom nakvašenu bilježnicu. I sagnuh se radoznalo, jer stranice bijahu bez korica, otvorene i plavom tintom ispisane u žurbi, čini se. Bila je to stranica dnevnika, posljednja napisana prije koji dan od strane blagdanskog bora, netom prije nego da poput stare vreće baciše u smeće, gdje je završio svoj kratki vijek. Ovo su njegove zadnje riječi.Rasla sam u rasadniku bilja, godinama pružajući svoje grane prema suncu. Među stotinama i tisućama stabala, cvijeća, sadnica i lončanica bila sam jedna od moje vrste Zimzelenih posebno raskošnih grana i iglica zagasito zelene boje, izrasla iz malog, sasvim običnog i neznatnog sjemena. Moja vrsta nikada nije imala sreće. Sadili su nas i u godinama najvećeg uzleta i ljepote besramno nas sjekli i prodavali po tržnicama, trgovima i parkiralištima, u dane koji ljudi, osobito djeca, s veseljem iščekuju, dok nama, stablima, predstavljaju vrijeme polaganog i sigurnog umiranja. Živjeli smo, oko nas su se trudili, plijevili nas i zalijevali, da bi nas na kraju posjekli. Ni oko imena nam se nikada nisu mogli složiti. Bilo je vrijeme kad su nas jedni zvali božićni bor, a drugi novogodišnja jelka. Jedni su nas samo kitili kičastim šarenim perlama, kuglicama i vijencima, dok su drugi uz to podno našeg debla postavljali mahovinu i figurice Djeteta s mamom i tatom, volom i magarcem, ovcama, pastirima i trima Mudracima. Jedni su opet oko nas ostavljali darove bogato umotane u skupi papir, dok kod drugih darova nije bilo, iako su i kod ovih dječica bila sretna. Došao je dan kad su me posjekli. Bio je to početak kraja; blještavog, istina, ali ipak kraja. Stajala sam među mnoštvom posječenih stabala do me nije kupio jedan od ljudi. Zatim me je postavio u kutu svoje dnevne sobe, nakon čega su me nakitili mnoštvom ukrasa i svjetala koja su svjetlucala crvenom bojom, a na vrh mu stavili zvijezdu. Naravno, podno debla postavili su mi mahovinu i figure, jer rekoše da sada svi tako čine. Na moje čuđenje što nekad nisu svi stavljali te figure, koje zovu jaslicama, rekoše kako se to nekad nije smjelo. Pa kako su onda mnogi ipak stavljali i u ranijim vremenima!? Mislim da neki u tim vremenima jaslice ipak nisu htjeli. Djeca su se oko mene igrala svaki dan. Iako su dobila darove, nisu bila sretna jer je čovjek koji me kupio bio loš prema svojoj ženi. Njoj su blagdani bili noćna mora, baš kao i meni. Samo iz drugih razloga. Čudna je ova vrsta koju zovu ljudi; umjesto da za blagdane šire mir, ljubav i opraštanje, oni se svađaju, tuku i mrmljaju. Čini mi se da Dijete iz jaslica nije ni najmanje oduševljeno njihovim stavom. Zašto se onda takvi zaklinju u njegovo ime!? Mislim da je to licemjerje. Nakon što su se blagdani primakli kraju došao je najgori dan. Ogolješe me od ukrasa uz viku kako oni neće držati okićen bor na «Njihov Božić!» Nije mi bilo jasno što to znači. Jedanko kao ja prošle su i figurice oko mene. Mislim da se takav stav nije svidio ni Djetetu iz jaslica. Čini mi se da je ono razlog svih ovih blagdana, a opet; ljudi mu nisu posvetili ni trenutak pažnje svo ovo vrijeme. I sada kad neki slave njegov rođendan na jedan drugi datum, ovi prvi ga bjesomučno strpaše u kutiju do sljedeće godine. Neobično. Zaista neobično. I tužno. Zašto onda blagdani!? Što njima slave, ako ne tog Dječaka iz jaslica!? I zašto nisu sretni!? Sada sam ostavljena sama pored kontejnera za smeće. Ogoljelih grana i usahlog debla brojim posljednje otkucaje vlastitog srca. Nitko ne obraća pažnju na mene, čak ni oni stariji ljudi koji prekapaju po sadržaju kontejnera. Još me samo njuše napušteni psi i oko mene se šuljaju mačke. Iako je grad i dalje okićen, svjetla na ukrasima više ne svijetle. Mislim da je to radi onog drugog Božića. Nije mi jasno koje se to drugo Dijete rodilo ovog drugog Božića pa ga tako u ovom gradu ne vole. Mora da im se zamjerio. Ne znam. Možda je riječ o istom Dječaku kao onom od prvog Božića!? Ako jest, zbog čega oni koji su prvi slavili nisu sretni!? Tko ne bi htio dva rođendana!!! Eno, dolazi kamion koji odvozi smeće, stavljaju među vreće i bacaju psujući tko je opet ostavio božićni bor uz kućni otpad… umirem... |
05.01.2007., petak
Bogojavljenje - Božić
U ovo vrijeme u kojem kršćani slave najradosnije blagdane u godini svetkovinom Epifanije ili Bogojavljenja u svijest dozivamo čudesnu tajnu Božjeg samoobjavljenja ljudima. Stvoritelj svemira postao je dijete; rodio se na posve ljudski način i u svemu se podložio zakonima koji upravljaju životima nas smrtnika. Na svetkovinu Bogojavljenja naš se Bog kao dijete predstavio Mudracima s Istoka, ostvarivši tako proroštvo Izaijino kako će se Svecu Izraelovu pokloniti svi narodi. Mudraci, u puku nazvani i kraljevima, predstavljaju sve narode svijeta, sve one izvan naroda Izraela koji su prepoznali Spasitelja svijeta. Svojim poklonstvom oni mu ne iskazaše služničku pokornost nego sinovsku ljubav. Zlato Dijete Isusa predstavlja kao kralja, smirna kao čovjeka, a tamjan kao Boga. On to sve i jest.Jednako tako svetkovinu Epifanije naša kršćanska braća koja se ravnaju prema Julijanskom kalendaru slave kao 24. prosinca, tj. Badnji dan, koji prema novom, Gregorijanskom kalendaru pada 6. siječnja, kako bi dan kasnije 25. prosinca, prema starom, a 7. siječnja prema novom kalendaru proslavili svetkovinu Božića - rođenja Kristova. Božić je rođenje Mironosca - Krista. Zato neka ova svetkovina svima koji je slave prema Julijanskom kalendaru bude blagoslov i radost neizmjerna! Kraljevstvo Tvoje, Kriste Bože, kraljevstvo je vječno i vladavina je Tvoja od koljena do koljena. Utjelovivši se po Duhu Svetom i postavši čovjekom od Marije vazda Djevice, Tvojim nam je dolaskom svjetlost zasjala! Svjetlo od Svjetla, odsjaju Očev, Ti si sva stvorenja obasjao i sve što živi tebe hvali, jer si slika slave Očeve! Kriste Bože, koji jesi i koji bijaše, Ti što od Djeve zasja, pomiluj nas! (stihira Božićne Večernje bizanstkog obreda) MIR BOŽJI - HRISTOS SE RODI! |