Arhangel
21.12.2006., četvrtak
Božićna radost
Dragi blog prijatelji!U ovom vremenu beznađa i posvemašnje izgubljenosti svetkovina Božića u svima nama budi jednu odavno prašinom zaborava i lišćem briga prekrivenu nadu. Rođenje Malog Boga u Betlehemu razlog je nade i sama utjelovljena Nada, razlog nade koja donosi jedan novi, bitno drugačiji, smislom ispunjeni život. Zato rođenje Isusovo donosi novo, do sada neostvarenM, jednu novu kvalitetu koja iz temelja mijenja ovu našu stvarnost preobražavajući je nadom koja poput sjemena raste do svoje punine. Od malog, neznatnog sjemena raste veliko stablo koje u svoje vrijeme donosi rod obilat i u čijim se krošnjama gnijezde ptice nebeske. Tako Krist - Stablo iz jaslica u Betlehemu, koji je sam Život i Donositelj života, omogućuje život svima koji u njegovoj krošnji nađu svoj dom. Dragi prijatelji. Svima vama koji se radujete rođenju Isusa Boga i čovjeka, svima vama ljudima dobre volje, svima, svima baš, vaš Arhangel želi obilje svakog Božjeg blagoslova. Želim da nada koju u vašim životima posije ovaj Božić izraste u plodonosno i živonosno stablo koje će oplemeniti vaše dane, želim da ta nada bude poput soli koja će jelo vašeg života učiniti jestivim, dati mu okus, jednu novu, ključnu kvalitetu; želim da ovaj Božić bude svjetlo koje će obasjati tamu koja se uvukla u vaše dane. Neka vas, dragi prijatelji, u novoj 2007. godini prati milost Božja, neka Gospod svrne svoj pogled na vas u svakom danu koji dolazi, da vam pošalje svoje svete anđele da vas čuvaju, da vaš život bude ispunjen mirom, srećom i zadovoljstvom. Ne plašite se otvoriti vrata vašega srca, vašega života Kristu; On je već tu, kuca da mu otvorite, On strpljivo čeka da vas zagrli! SRETAN BOŽIĆ !!! Arhangel Tuku zvona s katedrala, male crkve, sve od stina; sve je svitlost obasjala zbog rođenja Božjeg Sina. Božić je, radost je, svakom tilu mir nek je! Blagoslovi Bože trud, naše vino i naš kruh! |
17.12.2006., nedjelja
Blagdanski sindrom
Bliže se blagdani. Gradovi su već tjednima okićeni, sve blješti od sjaja lampiona. Iz zvučnika trešte jinglovi tipa «Jingle bells» i slični šlageri. Trgovine nude popuste, izlozi su prigodno ukrašeni i sve nas mami: «Kupujte, kupujte, kupujte, samo kupujte…!». Putničke organizacije, hoteli, klubovi i restorani ističu aramžmane za blagdanska putovanja i dočeke nove godine. Organiziraju se blagdanski domjenci i zabave. Planiraju se odmori, spajaju vikendi. Božić kao da je već tu i kao da traje tjednima. Rođendan nekog djeteta u Palestini, prije Bog zna koliko vremena, malo nam toga predstavlja… Imamo Božić prije Božića, još od Svih Svetih gradovi žive u znaku blagdana koji tek slijede. Nije ni Božić što je bio, čudno neko vrijeme…Znate li što prezirem!? Prezirem nešto što možemo nazvati «blagdanski sindrom». To je pojava, svojstvena ljudima plitkoga džepa, a bez i malo duha, kojima predblagdansko i blagdansko vrijeme prođe u frustriranosti životom i stanjem u kojem se nalaze, osuđeni ostati kod kuće i buljiti u kutiju s pomičnim likovima koju nazivamo televizijskim prijamnikom. Takvi misle kako je čar blagdana u putovanju, trošenju i provodu, odjeveni u skupa odijela ili haljine poznate marke, na In mjestima među popularnim društvom. Kako si ništa od toga sna ne mogu priuštiti, ostaje im buljiti u televizor. A kako je blagdansko vrijeme nekako doba godine u kojem je razina emocionalne osjetljivosti drastično povećana, većina je nas u tim danima silno razdražljiva. Skloni smo raditi rekapitulaciju protekle godine u kojoj vidimo samo razoračenja i neostvarene snove za koje smo se godinu dana prije zaklinjali sebi samima kako ćemo ih sigurno ostvariti do ovog Božića. Sve nas to, ionako emocionalno uzdrmane ovim blagdanskim ugođajem, baca u još veću depresiju. A kad nas još pitaju gdje ćemo i kako dočekati Novu godinu… Ili kad nam se susjedi i rođaci počnu žaliti kako nemaju, kako bi htjeli ovo ili ono, kako su im djeca i ove nove generacije nezahvalni, kako je prije bilo bolje, kako je njima bilo teško kad su bili mladi, kako nisu ništa imali, a ovi danas… Jednostavno vam padne mrak na oči i zaboli vas glava… Okruženi ovim potošačkim mentalitetom, emocionalno potreseni, godinom iza nas razočarani, i bez novaca koje bismo mogli trošiti za provesti se, doživljavamo «blagdanski sindrom». Njegovi su simptomi: blagdanska bezvoljnost, pospanost, svadljivost, jalnost, kivnost na sve i svakoga, mrmljanje protiv života, ljubomora na one koji imaju i koji mogu, sraslost s foteljom ili kaučem, beskrajno gledanje reprize novogodišnjeg tv programa, gledanje repriza filmova i filmskih maratona, ispijanje kave i jedenje kolača koji se danima razvlače po kući; nezadovoljstvo jednostavno pršti iz nas. U takvom stanju nekako jedva čekamo da blagdani prođu i da se opet uhodamo u obične radne dane, obećavajući sebi da sljedeće blagdane nipošto nećemo provesti poput ovih. I negdje duboko u sebi znate kako nemate snage za to… Za svaku promjenu treba hrabrost i snaga. A vi se prepuštate apatiji i liniji manjeg otpora… Što želim za blagdane? Želim ne misliti na materijalnô. Znam da si toliko toga ne mogu priuštiti; ni cool izlazak za Novu u dobrom autu, Armani odijelu i u društvu popularnih, na nekom trendy mjestu… Za tim i ne marim. Pa i kad bi mi sve to bilo i dostupno, ne znam što bih tamo… Jednako tako ne želim praviti rekapituaciju minule godine; znam da ću se sjećati samo ružnih trenutaka; sve to prepuštam zaboravu i ropotarnici prošlosti; od svih tih sjećanja nemam nikakve koristi i samo bi me opterećivala. Ne mislim praviti ni planove za sljedeću godinu; nisam gospodar budućnosti. Nitko od ljudi nije gospodar svoje budućnosti. Za Božić i Novu Godinu želim uživati u trenutku. Želim biti u društvu dragih ljudi. Toliki ove blagdane neće biti sa svojima najmilijima; mnogi su se od prošlog Božića preselili s onu stranu Rijeke Života i da su njihovi to mogli unaprijed znati, bili bi uživali u svakom trenutku provedenom s njima. Za blagdane ne želim spominjati prošlost. Prošlost je fantomski uteg koji opterećuje međuljudske odnose. Blagdani su vrijeme opraštanja; zato sve ljude želim prihvatiti kao malu djecu kojoj ne zamjeramo djetinje pogreške. Blagdani su vrijeme kad želim uživati u trenutku, posvijestiti sebi dragocjenost sadašnjosti jer nismo gospodari ni prošlosti niti budućnosti. I svaki je trenutak dragocjen, poput čvrste hridi u ovom moru ljetâ, zato ne želim da mi ni jedan trenutak prođe pored mene nezapažen, dok ja budem čekao neko novo sutra koje nikad neće doći. Zato će mi svaki trenutak blagdana biti dragocjen. Neću spavati po cijele dane, neću gledati televiziju, neću htjeti birana jela, ne želim da se brinemo što pripremiti za božićni ručak, ne želim misliti što ću odjenuti, gdje izići, ne zanimaju me prošlogodišnji dočeci, kuknjave bezvoljnih susjeda i rođaka kako su razočarani životom jer si ne mogu priuštiti puno toga, ne želim misliti o okićenim gradovima ili shoppingu, dočecima Nove na In mjestima, ne želim misliti kakvo će biti vrijeme vani, ne želim, ne želim… Ovih blagdana želim uživati u jednostavnosti svakog trenutka, u društvu dragih ljudi, želim s njima pjevati božićne pjesme (pa neka mi se svi smiju, nije me briga), želim smijeh za jednostavnim blagdanskim stolom, želim osmisliti svaki trenutak, posvijestiti sebi dragocjenost svakog minuta, želim svojom radosšću i mirom zaraziti druge… Želim Božiću vratiti njegov izvorni smisao, želim Malog Boga vratiti u njegov Božić, želim reći svima da se Dijete iz jaslica smiješi svakome stvorenju i da Njegovim rođenjem, ovdje i sada dolazi jedno novo vrijeme, novi svijet. Želim da Dijete iz Betlehema ne bude tek obična priča, obično sjećanje; želim da ovog Božića to Dijete svojom toplinom ogrije naša bezvoljna srca puna apatije. Nebesa odozgor rosite i oblaci Pravednog daždite. Ne srdi se, Gospodine, ne spominji se krivnje dovijeka. Evo, opustošen je grad Svetoga, Sion postade pustinjom: Jeruzalem je napušten, kuća svetosti tvoje i slave tvoje, gdje su te hvalili oci naši. Sagriješismo i kao čovjek gubav postadosmo, i popadosmo svi kao lišće, i opačine naše kao vjetar odnesoše nas, sakrio si lice svoje od nas, i bacio si nas u ruke opačina naših. Pogledaj, Gospodine, nevolju naroda svoga i pošalji koga imaš poslati; pošalji Jaganjca, Gospodara zemlje, od stijene pustinjske gori kćeri Sionske, da On digne jaram ropstva našega. Utješi se, utješi narode moj, brzo dolazi spasenje tvoje; zašto se žalošću izjedaš, jer ti se bol obnavlja? Spasit ću te, nemoj se bojati, jer sam ja Gospodin Bog tvoj, Sveti Izraelov, tvoj Otkupitelj. (Izaija)< |
11.12.2006., ponedjeljak
Zlostavljanje u školama - kako se oduprijeti (2)
U Arhangelovom prethodnom postu iznijeli smo neke prijedloge koji bi, nadamo se, mogli pomoći u prevenciji nasilja u školama što je, kako stvari stoje, gorući problem u našem osnovnom i srednjem obrazovnom sustavu. Problem je to koji školske vlasti sustavno guraju pod tepih oglušujući se na apele dijela prosvjetnog kadra koji pokušava nešto učiniti da se ovom zlu stane na kraj. O ovim temama zorno svjedoče brojni komentari blogera učenika i učenica, kao i njihovih roditelja te blogera koji rade u prosvjeti. U tome smo postu pokušali sugestijama pomoći roditeljima, a sada bismo, nakon malo promišljanja, htjeli pomoći i prosvjetarima koji se s problemom nasilja među učenicima svakodnevno susreću u svojemu radnom ambijentu. Naravno, upravo bi nam ti prosvjetari mogli najbolje pomoći i iznijeti svoja iskustva, ali možda i ovaj post u nekom vidu pomogne i njima…U radnom ambijentu: 1) O djetetu problematičnog ponašanja u školskim klupama ne šutjeti, niti problem ignorirati jer tada najviše pate i to i ostala djeca u školi. 2) O problemu nasilja u školi intenzivno razgovarati s nastavnim kadrom u brifinzima koje valja održavati svaki dan; izmjenjivati iskustva međusobno, s drugim školama, informirati i biti informiran. 3) Ne dozvoliti ravnateljima da problem umanjuju, zanemaruju ili niječu gurajući ga pod tepih; ne plašiti se ravnateljeve reakcije! 4) Svakodnevno surađivati sa školskim pedagozima; pedagogicama ne dozvoliti da sjede i piju kave gledajući telenovele, nego ih natjerati da rade s problematičnom djecom 5) Intenzivno surađivati s roditeljima problematične djece kao i s roditeljima ostale djece u razredu. Održavati roditeljske sastanke svaki mjesec, pa i češće! Tjedno se telefonski čuti s njima! Poticati ih na međusobnu suradnju! 6) Problematične zakone koji sputavaju djelovanje prosvjetara mijenjati; ići do ministra Primorca ako treba ( i tamo biti odrješit te doći s konkretnim prijedlozima)!!! U nižim razredima: 1) Problematično dijete uočiti; što konkretno radi, kako se ponaša, je li nasilno prema svima, ili samo prema određenim osobama, skupini, stvarima, u kojim okolnostima… 2) Pokušati otkriti uzroke takvog ponašanja (s kime se druži, iz kakve obitelji dolazi, što ga frustrira, što bi željelo, je li uopće psihički sposobno sjediti u školskim klupama nekoliko sati na dan…) 3) Dijete koje je nasilno izolirati i dati mu do znanja zbog čega je tako (npr. samo u klupu, klupu izdvojiti malo podalje od susjednih…) 4) Problematično dijete kontrolirati, čak i tijekom malih i velikog odmora te u školskom dvorištu 5) Ne dozvoliti mu preveliko privlačenje vaše i pažnje ostale djece, primjereno ga kazniti zbog nedoličnog ponašanja, nipošto mu ne prepustiti inicijativu 6) Ne dozvoliti sebi strah i poučiti drugu djecu da se ne boje i da pokažu otpor (nasilnici se «hrane» strahom drugih!) 7) Osigurati prisustvo pedagoga uz problematičnog učenika tijekom barem dijela dnevne nastave U višim razredima i srednjoj školi: 1) Pokazati autoritet, ali biti fer i pošten nastavnik/nastavnica 2) Ustrajati u autoritetu, odrediti u razredu jasna pravila od kojih nikada ne odstupati 3) Ne popuštati molbama, praznim obećanjima ili prijetnjama; biti psihički jak, odmjeren i razborit 4) Kažnjavati krivce nereda i nasilja, a ne razred kao cjelinu (zbog toga će vas normalna većina poštivati) 5) Ne ustručavati se otpratiti problematičnog učenika pedagogu ili ravnatelju, koji bi onda s učenikom ostali čitav školski sat, pa i nekoliko sati uzastopno 6) Ne ustručavati se surađivati sa socijalnom službom, zaštitarskom tvrtkom, zdravstvenom službom (psiholog, psihijatar) ili policijom; škola i njezin okoliš moraju biti siguran ambijent (naravno, ova mogućnost vrijedi za srednje škole na poseban način) Opći prijedlozi: 1) Na školskim hodnicima imati pedagoški obrazovane zaštitare koji bi po potrebi mogli biti u učionici tijekom sata ili malog odmora 2) U školskom okolišu, osobito u većim gradovima i opasnim kvartovima imati diskretnu i pedagoški obrazovanu policijsku službu 3) Prilagoditi Zakon o školstvu nastalim potrebama, u skladu sa stručnim pedagoškim kriterijima 4) Intenzivan rad psihologa s djecom u školama 5) Po potrebi uvesti i video nadzor u pojedinim prostorima škole koji su bez toga prikladni za nasilje zaklonjeno od pogleda U nadi da smo serijom postova o nasilju u školama možda nekom dali potporu u nastojanju suzbijanja toga problema, vjerujemo da ovi postovi ispunjavaju svoju svrhu. Nije nam bila nakana "otkrivati toplu vodu". Većina od ovih savjeta svima je već poznata, pitanje je koliko je sve ovo učinkovito u praksi, ali vrijedi pokušati. Upamtite; sigurnost vaše djece je na prvom mjestu; škola mora za njih biti mjesto radosti, odgoja, učenja i razvoja, mjesto i vrijeme kojeg će se tijekom života rado sjećati. |
07.12.2006., četvrtak
Zlostavljanje u školama - kako se oduprijeti
Zadnji post Arhangelovog bloga pokušao je svratiti pozornost na problem djece psihički i fizički zlostavljane u školi od strane pojedinih učenika i nastavnika. Post je bio potaknut člankom u jednom domaćem dnevnom listu koji je govorio o jednom takvom slučaju koji se dogodio u osnovnoj školi u Trogiru. Čini se da je ova tema zaintrigirala mnoge koji su se javili svojim komentarima, prijedlozima i iskustvima, što svjedoči da je nasilje nad djecom u našim školama poprimilo drastične razmjere, a da školski sustav poput noja zakapa glavu u pijesak ne želeći se suočiti sa stvarnim stanjem.Treba reći da zadnji post o ovoj temi nije htio generalizirati krivnju za zlostavljanje i pasivan stav odgovornih u školstvu u odnosu na sve djelatnike angažirane u prosvjeti. Ima tamo zaista veliki broj požrtvovnih ljudi punih roditeljske ljubavi za djecu kojoj predaju, bilo u osnovnim ili srednjim školama. Ipak, sav njihov trud biva zasjenjen pojavom nasilja u njihovim školama, nasilja od strane djece ili od strane nastavnikâ. Tko misli da je broj nasilnika u školama neznatan u odnosu na broj onih koji korektno rade svoj posao prosvjetara, neka se sjeti da je i jedna dlaka u loncu juhe previše, i da juhu čini nejestivom. Kako ovaj post ne bio bio tek osvrt na takvo stanje u školstvu, i kako bi barem netko od onih koji imaju takav problem sa svojim školarcem, odlučismo biti korisni,; stoga Arhangel predlaže nekoliko postupaka koji bi vam, ukoliko imate hrabrosti učiniti ih, mogli pomoći u rješavanju vašeg problema. Ne želimo otkrivati «toplu vodu», nego nekom pokušati pomoći. Podsjetnik: 1) Vaše dijete vaše je blago; ne zaboravite to. Imati dijete traži od vas žrtvu kojoj nema kraja i kad vaše dijete odraste. Budite spremni na tu žrtvu svaki dan. 2) Vaše dijete vas treba i kad vam to ne govori riječima; zastanite na trenutak i promislite želi li vam nešto poručiti svojim ponašanjem, svojim stavovima, svojim (ne)raspoloženjem. Ne donosite zaključke unaprijed i ne robujte stereotipovima; promišljajte situaciju trezveno. 3) Ne slijegajte ramenima ako uočite manjak komunikacije s vašim djetetom; za otvorenost treba vrijeme i povjerenje. 4) Budite neizmjerno hrabri; suočite se s problemom koji otkrijete. Svaki problem s kojim se ne suočimo bit ćemo prisiljeni ponovno proživljavati. Prvi koraci: 1) Sumnjate da je vaše dijete žrtva nasilja u školi; slabo jede, bolesno je kad god treba ići u školu, plače, ne želi učiti, tužno je, razdražljivo, potišteno… Uočavajte simptome, ali ne paničarite pri tome i nemojte donositi krive zaključke. Sjetite se da su djeca osobito u pubertetu sklona naglim promjenama emocionalnih raspoloženja. 2) Razgovarajte s vašom djecom; pristupite im kao prijatelji, ne kao roditelji ili tutori, spustite se na njihovu razinu, uživite se u njihovu sitauciju, uđite u njihov svijet. Ne pristupajte im opterećeni vašim vlastitim problemima, životnim frustracijama i planovima. Jednostavno ih saslušajte bez prethodnih i naknadnih sudova. Oni trebaju vašu riječ i vaše slušanje, vaše razumijevanje puno im znači. 3) Unaprijed im dajte do znanja da ih ne krivite niti osuđujete za nastalu situaciju. Ne prijetite im kaznama za moguće njihove propuste ili krive poteze. To će ih ohrabriti. Ne predbacujte im loše stvari iz prošlosti, to će ih samo opteretiti i zakočiti. 4) Jasno im dajte do znanja da stojite iza njih, da im niste tužitelj i sudac, već prijatelj na kojeg se mogu osloniti. Ohrabrite ih, probudite u njima potencijal za odupiranje depresiji i pesimizmu. Obećajte im zajednički rad na rješavanju problema. Korak po korak. Oni se s tim ne mogu nositi sami. Akcija 1) Od vašeg djeteta saznajte čim više informacija o nasilniku i okolnostima u kojima vaše dijete trpi nasilje; koliko to traje, u kojim prigodama, u kojim intervalima, kako se ostvaruje, tko biva prisutan, zna li učiteljica ili nastavnik za taj problem, jesu li nešto pokušavali učiniti po tom pitanju… 2) Skupa s vašim djetetom kontaktirajte roditelje druge djece u razredu. Budite uporni i hrabri, ne odustanite na prvi prekinuti razgovor. Od tridesetak djece u razredu sigurno ćete naći nekoliko roditelja-sugovornika. Saznajte znaju li oni preko svoje djece za nasilje u školi; što njihova djeca kažu, trpe li i ona nasilje, jeu li i ti roditelji reagirali? Ostanite u kontaktu s tim ljudima. Ne sramite se i obraz gubiti za dobro vaše djece. 3) Sa sakupljenim informacijama posjetite školu. Budite hrabri, odrješiti i uporni. Provedite tamo cijeli dan ako treba. Tražite djetetovog nastavnika ili učiteljicu, pedagoga i ravnatelja, uđite u zbornici i ne budite strašljivi niti prepristojni; budite hrabri. Neka svi vide da vam je stalo i da nećete tako lako odustati! 4) U školi se kod svih prije navedenih raspitajte koliko oni poznaju situaciju i to usporedite s vašim informacijama. Neka vam kažu što su sve poduzeli da se problem riješi. Inzistirajte da vam predoče rezultate svoga rada. Ne padajte na prazna obećanja!!! 5) Skupa s učiteljicom ili nastavnikom kontaktirajte s roditeljima djeteta-nasilnika. Ako odgovorni to odbiju ili se izvlače, inzistirajte da roditelje te djece nazovu na licu mjesta! Budite uporni i dosljedni, ne bojte se! Nisu oni ništa pametniji ni bolji od vas! Ne plašite se da će vam se osvetiti preko vaše djece. Ta ima i njima netko nadređen, a osim toga prijetnja obraćanja medijima uvijek pali! Na koncu uvijek postoje i druge škole za upisati vašeg školarca. 6) Budite beskrajno uporni, dolazite u školu svaki dan ako treba. Dođite zajedno s roditeljima druge djece s kojima ste uspostavili kontakt jer i njihova su djeca potencijalne žrtve nasilja. Budite beskompromisni; nasilje u školi mora biti prekinuto! Sve činite uz znanje vašeg djeteta. Budite blagi, strpljivi i odrješiti. Ne dozvolite da vas nastavnički pritisak obeshrabri! Ne vjerujte njihovim uvjeravanjima kako je slučaj bezazlen jer sami znate da nije tako! Riječ je o vašem djetetu! 7) Stav roditelja u školi u Trogiru da ne šalju svoju djecu u školu dok se pitanje nasilja ne riješi dospio je u medije. Istina, to je bio drastičan potez, ali bolje je i to nego da vaše dijete kući dolazi s trajnim traumama. Ne plašite se progovoriti o nasilju u školi; medijima, policiji, društvenim institucijama… Odgovorni u školskom sustavu itekako djeluju kad ih dovedete pred medijski zid i kad se njihove fotelje poljuljaju! Jedna mama blogerica opisuje kako je njezin sin srednjoškolac u razredu bio namjerno opečen po vratu od učenika - nasilnika! To je već slučaj za psihijatrijsko i krim - vještačenje djeteta koje je takvo nešto učinilo vašem djetetu. Ne ustručavajte se prijaviti nasilnika!!! Sutra bi mogao vašem djetetu i nož pod vrat staviti! Kontaktirajte druge škole i vidite može li vaše dijete tamo nastaviti školovanje. Ovo rješenje neka vam bude na zadnjem mjestu jer od problema ne valja bježati! Nasilje u školama mora prestati. Škole moraju biti ambijent u koji će vaša djeca rado ići. Da bi se takav ambijent ostvario, i vi možete puno učiniti! Ne slijegajte ramenima i ne budite pasivni. Riječ je o dobru vaše djece! Posvetite se ovom problemu. Vašim djelovanjem nasilje u školama neće potpuno iščeznuti, ali ćete mnogoj djeci pomoći, kao i njhovim roditeljima. Problemi neće nestati, ali će njihova oštrica biti neutralizirana, a to je tek prvi korak. Sada sijte, plodovi će doći u svoje vrijeme. Hrabro samo, ne bojte se! |
04.12.2006., ponedjeljak
Zlostavljači u školi
U jednoj trogirskoj osnovnoj školi došlo je do napete situacije kada su roditelji učenika drugog razreda odbili svoju dječicu poslati na nastavu. Razlog njihovom postupku bilo je ponašanje jednog školarca koji je djecu u tom razredu zlostavljao tukući ih, čupajući ih za kosu, bacajući im knjige, kidajući im bilježnice, smetajući nastavu dernjavom, pljuvanjem i psovkama upućenim učiteljici. Ta sitaucija bila je nepodnošljiva čak i kada je pored dječaka s očitim poremećajem u ponašanju bio zadužen sjediti mladić na civilnom odsluženju vojnog roka. Roditelji djece iz tog razreda nisu imali drugog izbora nego odbiti poslati svoju djecu u školu gdje bi i dalje bila izložena neprestanom teroriziranju od strane spomenutog dječaka. Zašto su roditelji bili prisiljeni reagirati na tako drastičan način? Upravo zbog tromosti i neučinkovitosti školskog sustava! Zašto je školski sustav neučinkovit i trom? Zato što u njemu sjede, čast iznimkama, jednako tako u glavu bolesni trutovi i žene koje sjede, lakiraju nokte i raskravljuju se na onim stolicama koje ih svakim danom sve teže podnose. Kao što ih svaki danom sve teže podnose i djeca. Dječak koji u trogirskoj školi uzrokuje probleme u cijelom slučaju zapravo nije kriv. Iz tko zna kojih razloga, u čemu su ulogu vjerojatno imali obiteljski i možda čak školski odnosi, dijete pati od poremećaja ponašanja. Škola u Trogiru u koje je upisano to dijete, kako se kasnije pokazalo, uopće nije zatražila dokumentaciju o djetetovom psiho-fizičkom zdravlju u trenutku kad je prebačeno iz Čakovca, gdje je do tada živjelo, u Trogir. Ova dokumentacija nije provjerena jer su tete koje su za to zadužene u to vrijeme ispijale kavu, tračale i gledale telenovelu poslije podnevnih vijesti. Ceh njihove neodgovornosti plaćala su djeca iz razreda, koja su mjesecima zlostavljana. Na njihove vapaje nitko, što je očito, nije odgovarao. Jer one koji su za tu djecu u školi odgovorni nije bilo briga. Oni su štrajkali za veće plaće. Zamislite samo kako biste se vi osjećali da vam dijete kući konstantno dolazi frustrirano, tužno, s poderanim knjigama, uplakano i da ne želi ići u školu! Kako biste se osjećali? Opisani je primjer samo jedan od mnogih. Za razliku od većine, ovaj je primjer dospio u medije zbog reakcije roditelja. Što je s tolikim drugima? Naše su škole prepune djece s poremećajima u ponašanju. Djeca bivaju frustrirana zbog tolikih problema u koje je zapala suvremena hrvatska obitelj i društvo i njihova psiha reagira na način agresije koja je zapravo usmjerena samoobrani, njihova agresija u školi je manifestacija njihova nutarnjeg svijeta opterećenog doživljajima kod kuće. Zato ta djeca nisu kriva; krivi su odrasli, kriv je truli i korumpirani školski, zdravstveni, policijski i pravosudni sustav. Krivi smo mi. Žrtva su djeca. Jeste li znali da su natječaji za radna mjesta u našim školama mahom unaprijed namještenih rezultata? Jeste li znali da se u našim školama godinama čuvaju radna mjesta za ciljane osobe, bez obzira na njihovu (ne)kompetenciju? Jeste li znali da diplomirani pedagozi (čast iznimkama) uopće ne znaju što se od njih na radnom mjestu očekuje? Da ne znaju pravu sliku učeničkih profila? Jeste li znali da za upasti na radno mjesto u mnogim školama treba platiti veliki mito? Jeste li znali da gotovo svaka škola ima nastavnike koji psihički ili fizički maltretiraju vašu djecu? (Sjetite se slučaja u školi u Makarskoj od prije nekoliko dana!) Jeste li znali da su u našim školama djeca bogatih roditelja («tatini sinovi») povlaštena; poklanjaju im se ocjene, opravdavaju izostanci bez isprike? Da neke učiteljice u školama svoje životne frustracije liječe na vašoj djeci…? Jeste li znali da je ovih pitanja daleko više nego što u jedan post može stati…? Nastavnik koji je završio neki tečaj zakivanja čavala u «socijalističkom samoupravljanju» i na osnovu toga predavao tehnički, godinama je tukao učenike. Drugi ih je udarao po glavama i povlačio ih za kosu, vrijeđajući djevojke na spolnoj osnovi… U istoj školi zlostavljači među učenicima bili su zaštićeniji od ugroženih životinja jer su im tate imali novaca i veza. Takvi zlostavljači, za razliku od djeteta iz trogirskog slučaja, nisu patili od poremećaja ponašanja, nego su to činili zbog neodgoja i puke obijesti. Činili su to jer je školski sustav bio i ostao trom. Znali su da se bez posljedica mogu i smiju tako ponašati! Zato su svi drugi učenici živjeli pod konstantnim terorom. Naravno, dijete u takvom ambijentu jedva da može učiti. Jer su tatini sinovi ionako na kraju školske godine imali najbolje ocjene. Razumije se, ne na osnovu znanja. Poslije srednje škole mahom su «studirali» u inozemstvu. Baš kao autoubojica iz Makarske koji je života lišio dvije djevojke prije par godina na pješačkom prijelazu. I on je tatin sin. Danas, iako polupismeni i sa trbušinom kao pivska bačva, oni sjede u foteljama u kojima su, dok smo bili djeca, sjedili njihovi očevi. Takvi su očito podobni svakom sustavu. Sjetite se ovih riječi kad vaše dijete sutra krene u školu… Ono nosi teret daleko veći nego što vi to slutite. |
01.12.2006., petak
Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!
Posjet pape Benedikta XVI Turskoj jedna je od ključnih tema u svim svjetskim medijima ovih dana. Posjet je to čije značenje daleko nadilazi vjerske i političke granice odnosa Republike Turske i Vatikana. Pohod pape Ratzingera većinski islamskoj Turskoj susret je predstavnika dvaju svjetova; kršćanskog Zapada i islamskog Istoka. Osim toga, papa je doputovao u Tursku kako bi se u Phanaru u Istambulu, nekadašnjem Konstantinopolisu (Carigradu), sjedištu nekadašnjeg Bizantskog Carstva, susreo s patrijarhom Bartolomejem, primasom među patrijarsima pravoslavnih crkava. Tako je papa Benedikt nastavio stopama svojih prethodnika, papa Pavla VI i Ivana Pavla II koji su zdušno radili na dijalogu s pravoslavnim kršćanima kako bi se ispravile nepravde koji su prije gotovo tisuću godina dovele do velikog crkvenog raskola između katolika i pravoslavnih. Rad na postizavanju jedinstva Crkve (katolika i pravoslavnih) jedna je od stavki programa Benedikta XVI koju je nagovijestio u govoru izrečenom prigodom svečane inauguracijske liturgije nakon izbora za Petrovog nasljednika.Papa Ratzinger zagovaratelj je dijaloga među religijama. Međutim, on se jednako tako ne plaši istaknuti ono što je u religijskom životu zlouporaba vjerske poruke u političke svrhe. Tako je papa jasno naglasio, za nedavnog posjeta Njemačkoj, kako se poruka Islama zloupotrebljava u svrhu novačenja potencijalnih terorista samoubojica kojima se poruka iz Kur'ana o zajamčenom vječnom blaženstvu za one koji daju svoj život za Islam izravno odnosi i na samoubojice koji izvrše bombaške napade diljem zapadnog svijeta. Benedikt XVI citirao je u Regensburgu srednjovjekovnog cara iz Bizanta Emanuela II Paleologa koji je, kao učen čovjek, u jednom razgovoru s perzijskim islamskim učiteljem istaknuo, vidjevši kako Turci pod parolom borbe za Islam ugrožavaju opstanak Bizanta, da Muhamedova vjera svijetu ništa dobrog nije donijela. Ovaj papin govor u islamskom je svijetu protumačen pod dojmom američke okupacije Iraka i hegemonije na Srednjem istoku, što znači da su papi Benediktu pripisani protuislamski stavovi. Osim toga, Turska kao islamska zemlja, čiji se manji mali dio teritorija nalazi na europskom kopnu, natoji postati članicom Europske Unije. Papa je prema toj nastojanju do ovog posjeta bio suzdržan smatrajući kako Turska ne pripada europskom civilizacijskom krugu, već ga se samo dotiče te kako Turska, uronjena u islamski svijet i azijski mentalitet ne može odgovoriti zadacima Europske Unije. Bilo bi to kao da neka europska zemlja postane član Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sada je papa ublažio svoje mišljenje i za posjeta Ankari izrazio svoju podršku ulasku Turske u EU. Bio je to diplomatski potez, ali je jasno da zbog niza razloga Turska neće tako brzo niti lako u EU. Islamski svijet, opterećem vlastitim problemima i pod pritiskom američke hegemonije, osobito nakon 11. rujna 2001., postao je plodan teren za histeriziranje koje pokreće mase, željne pravde, mira i napretka, mase osviještene nacionalne i vjerske pripadnosti. U tom kontekstu posjet pape Turskoj tim ljudima nije teško medijski predstaviti kao novi križarski rat, a papinu podršku ulasku Turske u EU lažnim. Drugi vid papinog posjeta Turskoj puno je značajniji od islamske histerije, koja će ionako minuti čim papa napusti tursko tlo. Susret Benedikta XVI i patrijarha Bartolomeja veliki je korak u životu Katoličke i pravoslavnih crkava. Put do jedinstva crkava je dug i teško je očekivati da će se to jedinstvo u organizacijskom smislu ostvariti tako skoro. Međuti, važno je voditi dijalog i zajedno moliti, biti otvoren poticajima Duha Svetoga koji vjernike i vodi. Papa i patrijarh upravo to i čine. Njihov bratski zagrljaj i zajednička molitva u Carigradu, nekadašnjem srcu pravoslavlja, veliki su znak našemu vremenu. To je poticaj kršćanima Istoka i Zapada da povijest ostave povjesničarima, a da se sami okrenu budućnosti u međusobnom boljem upoznavanju, izmjeni iskustava, a povrh svega uzajamnom uvažavanju, suradnji, molitvi i ljubavi koja će konačno i dovestido jedinstva Istočne i Zapadne crkve. Tako neka bude; amen! |