Bliže se blagdani. Gradovi su već tjednima okićeni, sve blješti od sjaja lampiona. Iz zvučnika trešte jinglovi tipa «Jingle bells» i slični šlageri. Trgovine nude popuste, izlozi su prigodno ukrašeni i sve nas mami: «Kupujte, kupujte, kupujte, samo kupujte…!». Putničke organizacije, hoteli, klubovi i restorani ističu aramžmane za blagdanska putovanja i dočeke nove godine. Organiziraju se blagdanski domjenci i zabave. Planiraju se odmori, spajaju vikendi. Božić kao da je već tu i kao da traje tjednima. Rođendan nekog djeteta u Palestini, prije Bog zna koliko vremena, malo nam toga predstavlja… Imamo Božić prije Božića, još od Svih Svetih gradovi žive u znaku blagdana koji tek slijede. Nije ni Božić što je bio, čudno neko vrijeme…
Znate li što prezirem!? Prezirem nešto što možemo nazvati «blagdanski sindrom». To je pojava, svojstvena ljudima plitkoga džepa, a bez i malo duha, kojima predblagdansko i blagdansko vrijeme prođe u frustriranosti životom i stanjem u kojem se nalaze, osuđeni ostati kod kuće i buljiti u kutiju s pomičnim likovima koju nazivamo televizijskim prijamnikom. Takvi misle kako je čar blagdana u putovanju, trošenju i provodu, odjeveni u skupa odijela ili haljine poznate marke, na In mjestima među popularnim društvom. Kako si ništa od toga sna ne mogu priuštiti, ostaje im buljiti u televizor. A kako je blagdansko vrijeme nekako doba godine u kojem je razina emocionalne osjetljivosti drastično povećana, većina je nas u tim danima silno razdražljiva. Skloni smo raditi rekapitulaciju protekle godine u kojoj vidimo samo razoračenja i neostvarene snove za koje smo se godinu dana prije zaklinjali sebi samima kako ćemo ih sigurno ostvariti do ovog Božića. Sve nas to, ionako emocionalno uzdrmane ovim blagdanskim ugođajem, baca u još veću depresiju. A kad nas još pitaju gdje ćemo i kako dočekati Novu godinu… Ili kad nam se susjedi i rođaci počnu žaliti kako nemaju, kako bi htjeli ovo ili ono, kako su im djeca i ove nove generacije nezahvalni, kako je prije bilo bolje, kako je njima bilo teško kad su bili mladi, kako nisu ništa imali, a ovi danas… Jednostavno vam padne mrak na oči i zaboli vas glava…
Okruženi ovim potošačkim mentalitetom, emocionalno potreseni, godinom iza nas razočarani, i bez novaca koje bismo mogli trošiti za provesti se, doživljavamo «blagdanski sindrom». Njegovi su simptomi: blagdanska bezvoljnost, pospanost, svadljivost, jalnost, kivnost na sve i svakoga, mrmljanje protiv života, ljubomora na one koji imaju i koji mogu, sraslost s foteljom ili kaučem, beskrajno gledanje reprize novogodišnjeg tv programa, gledanje repriza filmova i filmskih maratona, ispijanje kave i jedenje kolača koji se danima razvlače po kući; nezadovoljstvo jednostavno pršti iz nas. U takvom stanju nekako jedva čekamo da blagdani prođu i da se opet uhodamo u obične radne dane, obećavajući sebi da sljedeće blagdane nipošto nećemo provesti poput ovih. I negdje duboko u sebi znate kako nemate snage za to… Za svaku promjenu treba hrabrost i snaga. A vi se prepuštate apatiji i liniji manjeg otpora…
Što želim za blagdane? Želim ne misliti na materijalnô. Znam da si toliko toga ne mogu priuštiti; ni cool izlazak za Novu u dobrom autu, Armani odijelu i u društvu popularnih, na nekom trendy mjestu… Za tim i ne marim. Pa i kad bi mi sve to bilo i dostupno, ne znam što bih tamo… Jednako tako ne želim praviti rekapituaciju minule godine; znam da ću se sjećati samo ružnih trenutaka; sve to prepuštam zaboravu i ropotarnici prošlosti; od svih tih sjećanja nemam nikakve koristi i samo bi me opterećivala. Ne mislim praviti ni planove za sljedeću godinu; nisam gospodar budućnosti. Nitko od ljudi nije gospodar svoje budućnosti.
Za Božić i Novu Godinu želim uživati u trenutku. Želim biti u društvu dragih ljudi. Toliki ove blagdane neće biti sa svojima najmilijima; mnogi su se od prošlog Božića preselili s onu stranu Rijeke Života i da su njihovi to mogli unaprijed znati, bili bi uživali u svakom trenutku provedenom s njima. Za blagdane ne želim spominjati prošlost. Prošlost je fantomski uteg koji opterećuje međuljudske odnose. Blagdani su vrijeme opraštanja; zato sve ljude želim prihvatiti kao malu djecu kojoj ne zamjeramo djetinje pogreške. Blagdani su vrijeme kad želim uživati u trenutku, posvijestiti sebi dragocjenost sadašnjosti jer nismo gospodari ni prošlosti niti budućnosti. I svaki je trenutak dragocjen, poput čvrste hridi u ovom moru ljetâ, zato ne želim da mi ni jedan trenutak prođe pored mene nezapažen, dok ja budem čekao neko novo sutra koje nikad neće doći. Zato će mi svaki trenutak blagdana biti dragocjen.
Neću spavati po cijele dane, neću gledati televiziju, neću htjeti birana jela, ne želim da se brinemo što pripremiti za božićni ručak, ne želim misliti što ću odjenuti, gdje izići, ne zanimaju me prošlogodišnji dočeci, kuknjave bezvoljnih susjeda i rođaka kako su razočarani životom jer si ne mogu priuštiti puno toga, ne želim misliti o okićenim gradovima ili shoppingu, dočecima Nove na In mjestima, ne želim misliti kakvo će biti vrijeme vani, ne želim, ne želim…
Ovih blagdana želim uživati u jednostavnosti svakog trenutka, u društvu dragih ljudi, želim s njima pjevati božićne pjesme (pa neka mi se svi smiju, nije me briga), želim smijeh za jednostavnim blagdanskim stolom, želim osmisliti svaki trenutak, posvijestiti sebi dragocjenost svakog minuta, želim svojom radosšću i mirom zaraziti druge… Želim Božiću vratiti njegov izvorni smisao, želim Malog Boga vratiti u njegov Božić, želim reći svima da se Dijete iz jaslica smiješi svakome stvorenju i da Njegovim rođenjem, ovdje i sada dolazi jedno novo vrijeme, novi svijet. Želim da Dijete iz Betlehema ne bude tek obična priča, obično sjećanje; želim da ovog Božića to Dijete svojom toplinom ogrije naša bezvoljna srca puna apatije.