U jednoj trogirskoj osnovnoj školi došlo je do napete situacije kada su roditelji učenika drugog razreda odbili svoju dječicu poslati na nastavu. Razlog njihovom postupku bilo je ponašanje jednog školarca koji je djecu u tom razredu zlostavljao tukući ih, čupajući ih za kosu, bacajući im knjige, kidajući im bilježnice, smetajući nastavu dernjavom, pljuvanjem i psovkama upućenim učiteljici. Ta sitaucija bila je nepodnošljiva čak i kada je pored dječaka s očitim poremećajem u ponašanju bio zadužen sjediti mladić na civilnom odsluženju vojnog roka. Roditelji djece iz tog razreda nisu imali drugog izbora nego odbiti poslati svoju djecu u školu gdje bi i dalje bila izložena neprestanom teroriziranju od strane spomenutog dječaka.
Zašto su roditelji bili prisiljeni reagirati na tako drastičan način? Upravo zbog tromosti i neučinkovitosti školskog sustava! Zašto je školski sustav neučinkovit i trom? Zato što u njemu sjede, čast iznimkama, jednako tako u glavu bolesni trutovi i žene koje sjede, lakiraju nokte i raskravljuju se na onim stolicama koje ih svakim danom sve teže podnose. Kao što ih svaki danom sve teže podnose i djeca.
Dječak koji u trogirskoj školi uzrokuje probleme u cijelom slučaju zapravo nije kriv. Iz tko zna kojih razloga, u čemu su ulogu vjerojatno imali obiteljski i možda čak školski odnosi, dijete pati od poremećaja ponašanja. Škola u Trogiru u koje je upisano to dijete, kako se kasnije pokazalo, uopće nije zatražila dokumentaciju o djetetovom psiho-fizičkom zdravlju u trenutku kad je prebačeno iz Čakovca, gdje je do tada živjelo, u Trogir. Ova dokumentacija nije provjerena jer su tete koje su za to zadužene u to vrijeme ispijale kavu, tračale i gledale telenovelu poslije podnevnih vijesti. Ceh njihove neodgovornosti plaćala su djeca iz razreda, koja su mjesecima zlostavljana. Na njihove vapaje nitko, što je očito, nije odgovarao. Jer one koji su za tu djecu u školi odgovorni nije bilo briga. Oni su štrajkali za veće plaće. Zamislite samo kako biste se vi osjećali da vam dijete kući konstantno dolazi frustrirano, tužno, s poderanim knjigama, uplakano i da ne želi ići u školu! Kako biste se osjećali?
Opisani je primjer samo jedan od mnogih. Za razliku od većine, ovaj je primjer dospio u medije zbog reakcije roditelja. Što je s tolikim drugima? Naše su škole prepune djece s poremećajima u ponašanju. Djeca bivaju frustrirana zbog tolikih problema u koje je zapala suvremena hrvatska obitelj i društvo i njihova psiha reagira na način agresije koja je zapravo usmjerena samoobrani, njihova agresija u školi je manifestacija njihova nutarnjeg svijeta opterećenog doživljajima kod kuće. Zato ta djeca nisu kriva; krivi su odrasli, kriv je truli i korumpirani školski, zdravstveni, policijski i pravosudni sustav. Krivi smo mi. Žrtva su djeca.