Jeste li tijekom osnovnog, srednjeg ili visokog školovanja, boravka na odsluženju vojnog roka, u nekoj instituciji, internatu ili na poslu ikada primijetili u kolikoj je mjeri odnos nadređenih prema podređenima dvoličan? Prisjetite se trenutaka kada vas je nepravedan odnos učitelja, nastavnika, profesora, zapovjednika, ili šefova povrijedio; vi ste prepoznali njihovo licemjerje, u duši vas je zaboljelo a niste imali, osobito kao djeca, kome se požaliti!
Roditelji i svi autoriteti na pod čiju vas nadležnost život dovede uvijek su nam govorili kako treba biti iskren, pošten, vrijedan, otvoren, spreman pomoći, biti prema svima dobar i jednak i sl. Kao djeca smo sve te upute prihvaćali zdravo za gotovo. Kako je vrijeme prolazilo nerijetko smo na vlastitoj koži znali iskusiti ili u svojoj okolini vidjeti da vrijednosti o kojima su nam stariji govorili za njih nisu puno vrijedile. Dapače, neki među njima ponašali su se i živjeli upravo suprotno. Sjećam se da je jedan nastavnik svo vrijeme dok nam je predavao imao problema s policijom. Naravno, budući da živimo u korumpiranoj zemlji, taj isti lik je kasnije dobio odgovorniji i bolje plaćen posao.
Ili odnos prema učenicima, studentima, podređenima! Najgore prolaze oni koji se trude korektno izvršiti svoje zadatke. Oni uvijek naprave sav svoj posao i još moraju nadoknađivati za druge. A kad nešto ne bude u redu bivaju jednako tretirani kao oni koji nisu napravili ama baš ništa. Ispada da je najgore moguće rješenje biti korektan, biti dobar, biti OK. Tada te svi tapšu po ramenu, a zapravo te smatraju idiotom koji se uzalud trudi jer napreduju uvijek oni koji imaju vezu, pokriće, moćnu društvenu zaštitu, a ne oni koji se trude, koji su talentirani, koji mogu i hoće.
Autoriteti nominalno uvijek upozoravaju distraktore, tj. izazivače nereda, neradnike i sve one kojima nije mjesto u civiliziranom društvu. Međutim, sve dok takvi ne ugrožavaju fotelje autoriteta ovi neće učiniti ama baš ništa kako bi sankcionirali njihove stavove i njihovo ponašanje. Dapače, autoriteti u ovima kao da vide sve ono što se sami nikada nisu usuđivali ostvariti te ih, svjesno ili podsvjesno, simpatiziraju, ako ne i podržavaju. Zato su njihove opomene zapravo vanjska forma i prazna priča. I ništa više. Sjetite se vašeg školovanja; nasilnici u školama i smetači nastave nikada nisu bili ozbiljno sankcionirani. Školski je sustav njih prešutno uvijek gurao dalje samo da ih se čim prije riješe iz vlastitih klupa. Takvi su godinama terorizirali normalne učenike i zagorčavali im živote, ometajući njihovo sretno odrastanje i školovanje. Nastavnici i profesori zatvarali su oči pred njihovim terorom i njihov idiotizam gurali pod tepih skrivajući tako od očiji javnosti ili nadređenih institucija vlastitu nesposobnost da profesionalno rade svoj posao odgajanja i poučavanja. Kad su kazne i nastupale redovito je riječ bila o kolektivnoj kazni za čitav kolektiv, i za nasilnike kao i za normalnu djecu. Kao dijete itekako ste osjećali tu nepravdu, zar ne? A kad su kazne nastupale za nasilnike one su rijetko kada bile nešto više od puke formalnosti. Najgore od svega bilo je, i jest još uvijek, navikavanje autoriteta na nasilje, nerad i necivilizirano ponašanje što je vremenom prelazilo u prešutnu toleranciju ili pak u poželjan oblik stavova ili ponašanja što su svi znali iako se nitko nikada nije usudio to javno reći. I upravo su nasilnici i ljudi neciviliziranih stavova i ponašanja općenito bili najmiljeniji, najsimpatičniji, vođe u razredima… A oni koji su se trudili bili su omalovažavani, smatrani štreberima i knjiškim crvima i takvima su ih zapravo prvi smatrali autoriteti. Oni su u njihovim očima bili jadnici. Osobito ako su dolazili iz siromašnih obitelji.
Sada se postavlja pitanje kako se postaviti; korektno obavljati svoj posao i biti dobar prema svima ili ići s trendom vremena u kojemu je poželjno i nadasve uspješno biti in, a to znači; biti nasilnik, krasti, lagati, zabušavati, muljati, ulagivati se, podmetati, biti bahat, vulgaran, neodgovoran, ohol, osoran, bezobrazan, izdajnik, čovjek bez stavova, bez vjernosti, bez ljubavi!? Znamo da ovi drugi tako lako i tako dobro uvijek prolaze.
I onaj Momak iz Nazareta završio je na križu u onaj petak prije gotovo dvije tisuće godina u Jeruzalemu upravo zato jer je bio OK tip, naivna poštenjačina koji je prošao zemljom čineći dobro. A Baraba, nasilnik i ubojica se izvukao i svi su za njega navijali, svima je on bio simpatičan i svi su tražili da upravo njega oslobode jer su se valjda i tada svi prepoznali u njegovim (ne)djelima i liku.
Bože, zar se ništa nije promijenilo u ovih dvadeset stoljeća!!!???
Post je objavljen 16.01.2007. u 20:39 sati.