Arhangel
15.01.2007., ponedjeljak
Starost i samoća
Arhangel je prije nekog vremena imao (ne)priliku posjetiti nekoliko obitelji na samoj zapadnoj periferiji našega grada. Riječ je bila o obvezi koju se nije moglo izbjeći. U početku mu je to teško padalo jer mu se ta obveza činila bezličnom i pukom formalnošću. Na kraju se pokazalo, iako je Arhangel bio vidno fizički iscrpljen, da je riječ o nezaboravnom i dragocjenom iskustvu. Zato ne vrijedi proljeće suditi dok je još zima (iako je ove godine klimatski uopće nema).Jedna obitelj živjela je u velikoj novoizgrađenoj kući, obojenoj u svijetloružičastu, pink boju. Kuća je bila velika, lijepo uređene okućnice popločane betonskim mozaik-kockama, ograde od kovanog metala s vratima koja su se automatski otvarala i zatvarala. U dvorištu je bio parkiran automobil čija vrijednost premašuje sve svote koje je Arhangel ikada vidio. Unutrašnjost kuće bila je lijepo uređena s namještajem u boji mahagonija, s krznom (vjerojatno od krave) u dnevne sobe. Obitelj je bila suzdržana i nakon obavljenog posla brzo smo se uputili dalje. Bila je to bogata obitelj. Nakon nekog vremena došli smo do jedne livade na kraju koje je bila drvena baraka iz čijeg se dimnjaka uzdizao dim. Nismo mogli vjerovati da je i to nečiji dom, onako malen, sklepan od dasaka prekrivenih izolir-tapetom (papundekom). Tamo je dvije prostorije koliko ih je u baraci bilo dijelila jedna obitelj s dvoje male djece. Sanitarnog čvora nisu imali, već su koristili drveni, poljski zahod. Unutrašnjost glavne prostorijice bila je zakrčena bijednim namještajem nekako složenim da može stati uz jedan zid. U starom štednjaku na drva pucketala je vatra što je i ovom domu davalo ugodan osjećaj topline. Ali ništa nije moglo zasjeniti krajnju bijedu koja je dominirala tim domom. Bez obzira na sve djeca su se veselo igrala. Arhangelovo se srce steglo i samo je razmišljao što za njih može učiniti. Do trenutka pisanja ovog posta nešto je i smislio pa će pokušati pokrenuti jednu akciju za pomoć toj obitelji, no o tome drugom prilikom… Osobito upečatljiv bio je posjet jednoj u šumarku skrivenoj kućici-prizemnici. Uska staza vodila je do starih u zeleno nekad davno obojenih drvenih vrata. Ispred njih dočekala nas je bakica s maramom na glavi i velikim naočalama na nosu. Ne znam zbog čega, ali imao sam dojam da smo mi prva ljudska bića koja je vidjela nakon duže vremena ili koja su pohodila njezin dom. Povela nas je u svoju kuću koja je bila krajnje oskudno namještena. Odisala je vlagom i bila je jako hladna; baka nije grijala iako je bio prošao Božić, a vani je polagano padao mrak. Na pitanje ima li obitelj odgovorila nam je kako joj sin živi u stanu u gradu. Arhangel se u sebi pitao zbog čega je sin «voljenu» mamu ostavio samu u toj pustoši, u toj vlazi i hladnoći? Zar se tako ljubav vraća? Zar je to sudbina čovjeka koji je ostario? Arhangel i danas razmišlja o toj bakici pitajući se je li ju itko posjetio i da li joj je hladno… U jednoj kući našli smo u krevetu još jednu baku zamotanu u crninu. Bila je sama. Bilo je očito da je ta soba, iako je kuća bila velika, služila kao njezin dom mada joj je obitelj živjela na katu iznad. Baka nije znala gdje su ukućani koji gore žive. Našli smo je kako leži u mraku, u tišiini svoje bijedno namještene sobice prepune prašine i smeća. Sve je to govorilo o odnosu njene obitelji prema njoj. Arhangel i sada zamišlja njezine tužne oči koje su pitale:»Zašto su me svi ostavili?» Kako je moguće da u našem društvu vladaju tako velike socijalne razlike; da pored ogromnih kuća u kojima žive bogate obitelji žive ljudi u barakama i napuštene starice!? Gdje nam je srce!? Imamo li bar malo duše!? Jesmo li mi uopće ljudi!? Kako se usuđujemo zvati kršćanima!? Zar u siromašnima i tim napuštenim staricama ne prepoznajemo tebe Kriste Isuse!? Svi ćemo ostarjeti. Godine i život će učiniti svoje. Neka nam Bog da starost onakvu kakvu smo o(ne)mogućili današnjim starcima… |