Prošli su i ovi blagdani. Konačno. Neki će možda reći:»Zar već!?» Izmjenjuju se iskustva, sagledavaju utisci, smiruju emocije i plaćaju računi. Trošilo se puno (tko je imao što trošiti), dobilo se što se očekivalo, ili manje. Život se vrlo brzo vratio u svoj uobičajni tijek. Siječanj je, to svi ovih dana ponavljaju, najduži mjesec u godini; ne kalendarski, koliko na doživljajnom planu. Ovo je mjesec na čijem smo se početku istrošili, a početak veljače i nova primanja su još jako, jako daleko. Zato je siječanj tako prividno dug.
Prolazim ulicama našega grada. Uz kontejnere vidim odbačene i požutjele božićne borove (novogodišnje jelke!?). S gradskih je ulica i trgova nestalo blagdanskog kiča i sjaja, u trgovinama nema blagdanske potrošačke groznice. Sada trgovine daju popuste. Zima je preblaga i zimska kolekcija se nije prodala pa trgovci ne žele vratiti robu.
Školska dvorišta su prazna. Zvono za početak nastave šutjet će još koji dan. Na radost školaraca. Tada će se po ulicama ponovno čuti njihova vriska. Iako mi nekad ide na živce, ipak mi je milija od dojma sumorne praznine kojeg ostavljaju prazna školska dvorišta. Tko bi rekao da ću ovako razmišljati kad sam bio školarac… Tada sam prezirao dan kada sam s torbom na leđima morao na autobus za školu u hladno siječanjsko jutro. Dobro se sjećam debelog vozača izrepane frizure (tzv. fudbalerke) i njegovog neugodnog stava prema nama, djeci. Nikad mi nije bilo jasno zašto nas nije volio. Nismo bili anđeli, istina, ali nismo niti bili baš tako loša djeca.
Siječanj je dug. Dani su kratki i svjetlo dana brzo ustupi mjesto sumornom mraku, kada se svi zavuku u svoja četiri zida pred onu kutiju s pomičnim likovima koju nazivamo televizijskim prijamnikom. Rijetko je gledam jer mislim da vrijeme mogu provesti daleko korisnije i kreativnije. Kako god ne volim ove kratjke zimske dane, jednako tako ne volim one preduge ljetne kad se čovjek zaželi da ono naporno sunce više zađe i da dozvoli čovjeku udahnuti malo svježeg zraka. Arhangel je čovjek rane jeseni. Rujan je moje vrijeme. Mjesec je to u kojem me ne hvata ovakva sjeta, već radost zbog plodova koje nam daruje majka zemlja, kada sve pršti od bogatstva okusa, mirisa i boja. Definitivno rujan.
Ove godine nema ni snijega ni bure. Klima se mijenja. Siguran sam da smo sami tome krivi. Prije stoljeće i pol poglavica Seattle lijepo nas je upozorio da se prema prirodi i svakom biću pod nebom odnosimo kao prema bratu i sestri. Nismo ga poslušali. Bojim se da je sada kasno.
Mnogi su otputovali u ona rijetka skijališta u kojima ima nešto snijega. Barem onog umjetnog. Kažu da takvih u našoj zemlji ima preko sto tisuća. Jednako tako kažu da je kod nas besparica. Ne znam kojima vjerovati. Samo znam da sam opet na tržnici u poslijepodnevnim satima vidio bakicu koja je prebirala po ostacima povrća koji su bili pali na pod prodavačima za vrijeme jutarnje gužve. Ona nikad nije vidjela snijeg. Ni dobar komad hrane u zadnje vrijeme.
Siječanj je. Zima je. Treba stisnuti zube. Ove zime ne zbog hladnoće. Nego zbog besparice, neimaštine, sjete…
Post je objavljen 11.01.2007. u 15:07 sati.