Na parkiralištu pored zida, u uglu gdje se igraju djeca s ruba društva ovog grada, nađoh nogama pogaženu i kišom nakvašenu bilježnicu. I sagnuh se radoznalo, jer stranice bijahu bez korica, otvorene i plavom tintom ispisane u žurbi, čini se. Bila je to stranica dnevnika, posljednja napisana prije koji dan od strane blagdanskog bora, netom prije nego da poput stare vreće baciše u smeće, gdje je završio svoj kratki vijek. Ovo su njegove zadnje riječi.
Rasla sam u rasadniku bilja, godinama pružajući svoje grane prema suncu. Među stotinama i tisućama stabala, cvijeća, sadnica i lončanica bila sam jedna od moje vrste Zimzelenih posebno raskošnih grana i iglica zagasito zelene boje, izrasla iz malog, sasvim običnog i neznatnog sjemena.
Moja vrsta nikada nije imala sreće. Sadili su nas i u godinama najvećeg uzleta i ljepote besramno nas sjekli i prodavali po tržnicama, trgovima i parkiralištima, u dane koji ljudi, osobito djeca, s veseljem iščekuju, dok nama, stablima, predstavljaju vrijeme polaganog i sigurnog umiranja. Živjeli smo, oko nas su se trudili, plijevili nas i zalijevali, da bi nas na kraju posjekli. Ni oko imena nam se nikada nisu mogli složiti. Bilo je vrijeme kad su nas jedni zvali božićni bor, a drugi novogodišnja jelka. Jedni su nas samo kitili kičastim šarenim perlama, kuglicama i vijencima, dok su drugi uz to podno našeg debla postavljali mahovinu i figurice Djeteta s mamom i tatom, volom i magarcem, ovcama, pastirima i trima Mudracima. Jedni su opet oko nas ostavljali darove bogato umotane u skupi papir, dok kod drugih darova nije bilo, iako su i kod ovih dječica bila sretna.
Došao je dan kad su me posjekli. Bio je to početak kraja; blještavog, istina, ali ipak kraja. Stajala sam među mnoštvom posječenih stabala do me nije kupio jedan od ljudi. Zatim me je postavio u kutu svoje dnevne sobe, nakon čega su me nakitili mnoštvom ukrasa i svjetala koja su svjetlucala crvenom bojom, a na vrh mu stavili zvijezdu. Naravno, podno debla postavili su mi mahovinu i figure, jer rekoše da sada svi tako čine. Na moje čuđenje što nekad nisu svi stavljali te figure, koje zovu jaslicama, rekoše kako se to nekad nije smjelo. Pa kako su onda mnogi ipak stavljali i u ranijim vremenima!? Mislim da neki u tim vremenima jaslice ipak nisu htjeli.
Djeca su se oko mene igrala svaki dan. Iako su dobila darove, nisu bila sretna jer je čovjek koji me kupio bio loš prema svojoj ženi. Njoj su blagdani bili noćna mora, baš kao i meni. Samo iz drugih razloga. Čudna je ova vrsta koju zovu ljudi; umjesto da za blagdane šire mir, ljubav i opraštanje, oni se svađaju, tuku i mrmljaju. Čini mi se da Dijete iz jaslica nije ni najmanje oduševljeno njihovim stavom. Zašto se onda takvi zaklinju u njegovo ime!? Mislim da je to licemjerje.
Nakon što su se blagdani primakli kraju došao je najgori dan. Ogolješe me od ukrasa uz viku kako oni neće držati okićen bor na «Njihov Božić!» Nije mi bilo jasno što to znači. Jedanko kao ja prošle su i figurice oko mene. Mislim da se takav stav nije svidio ni Djetetu iz jaslica. Čini mi se da je ono razlog svih ovih blagdana, a opet; ljudi mu nisu posvetili ni trenutak pažnje svo ovo vrijeme. I sada kad neki slave njegov rođendan na jedan drugi datum, ovi prvi ga bjesomučno strpaše u kutiju do sljedeće godine. Neobično. Zaista neobično. I tužno. Zašto onda blagdani!? Što njima slave, ako ne tog Dječaka iz jaslica!? I zašto nisu sretni!?
Sada sam ostavljena sama pored kontejnera za smeće. Ogoljelih grana i usahlog debla brojim posljednje otkucaje vlastitog srca. Nitko ne obraća pažnju na mene, čak ni oni stariji ljudi koji prekapaju po sadržaju kontejnera. Još me samo njuše napušteni psi i oko mene se šuljaju mačke. Iako je grad i dalje okićen, svjetla na ukrasima više ne svijetle. Mislim da je to radi onog drugog Božića. Nije mi jasno koje se to drugo Dijete rodilo ovog drugog Božića pa ga tako u ovom gradu ne vole. Mora da im se zamjerio. Ne znam. Možda je riječ o istom Dječaku kao onom od prvog Božića!? Ako jest, zbog čega oni koji su prvi slavili nisu sretni!? Tko ne bi htio dva rođendana!!!
Eno, dolazi kamion koji odvozi smeće, stavljaju među vreće i bacaju psujući tko je opet ostavio božićni bor uz kućni otpad… umirem...