Arhangel
14.01.2007., nedjelja
Zaboravljeni Student
Sjećam se njegovog nasmijanog lica. Bio je to simpatičan momak, student druge ili treće godine studija kad je Arhangel bio brucoš. Taj je momak bio jedan od onih koje ste mogli vidjeli na hodnicima fakulteta, u menzi ili u kafićima kamo su studenti zalazili. Znao je nositi ruksak o jednom ramenu, pomno odjeven u ležernom casual stilu. Ničim u izgledu nije se izdvajao iz mnoštva studentarije koja je živjela u tom gradu.Za njega mi rekoše da je «malo na svoj način». Bio je osamljenik u duši iako je uvijek bio okružen društvom. Ipak ga to, barem izgledom, nije činilo preozbiljnim da bi se za njega moglo reći da je čudan. Bio je, zapravo, sasvim OK s obzirom na koje sam sve čudake nailazio. Iako je u njegovom pogledu bila prisutna neka sjeta. Prošli su dani, tjedni, mjeseci. Mjeseci su se pretvorili u godine. Studentski dani su minuli i život nas je zapljusnuo svom svojom silinom. Naši smo se u svijetu u kojem je potrebno brinuti se o sebi. Mnoge ljude i događaje čovjek zaboravi. Sjećanje na lica ostaje. Život krene nekim svojim tokom kojemu ne znaš cilja. Iz svijesti je zaborav mnoge izbrisao. Među njima i studenta nasmijanog lica. Nakon studentskih dana o njemu ništa nisam čuo, nisam ga vidio niti se zanimao za njegov život nakon što smo napustili sveučilišne klupe. Valjda je to tako trebalo biti. Arhangel nastoji biti u tijeku s informacijama. Zato nastoji pratiti medije. Danas je više nego ikad potrebno biti informiran. Čitajući tako aktualnosti, naiđoh na čkđlanak o jednoj prometnoj nesreći koja se dogodila ovih dana. Čovjeka su jedno jutro našli mrtvog pored ceste. Tijekom prethodne večeri udario ga je automobil dok je hodao pored ceste. Vozač je pobjegao s mjesta nesreće. Nesreću nitko nije vidio i ozlijeđeni pješak umro je nekoliko sati nakon udarca, sam, u travi pored ceste. Nakon jednog dana potrage nađen je i uhićen nesavjesni vozač koji je već bio zamijenio u nesreći oštećene dijelove svojega vozila. Pješaku se možda moglo spasiti život. Da je vozač bio savjesniji. Da su policija i pravosuđe bili savjesniji jer se pokazalo da je vozač o kojemu je riječ bio višestrki prometni prekršitelj čija su nedjela u prometu izravno dovodila živote drugih sudionika u prometu u opasnost. Da su policija i pravosuđe bili savjesniji možda bi nesretni pešak iz ove priče danas bio živ. Ovako je u trenutku pisanja ovih misli već pokopan. Čemu uopće ovaj post!? Radi informacije o jednoj prometnoj nesreći!? Ne; o tome smo mogli čitati i slušati u medijima. Razlog pisanja ovog posta je činjenica da je nasmiješeni student s početka ove priče stradali pješak iz spomenute prometne nesreće. Nakon toliko godina o njemu saznam iz crne kronike i iz osmrtnice u tiskovinama. Odjednom su mi iz podsvijesti izronila sjećanja na tog mladog čovjeka i susrete s njim na hodnicima fakulteta, u menzi i kafićima studentskog svijeta. Njegovo ime kao da nikad nisam bio zaboravio. Smrt kao da iz zaborava iščupa imena i slike nekoć zaboravljenih ljudi. Priča ovdje nema kraj. Najbizarnije u svemu ovome sjećanje je kako je nasmiješeni student, bio on čudan ili ne, govorio kako u životu čim prije mora ostvariti svoje snove jer, kako reče, neće imati puno vremena i poginut će u prometnoj nesreći! Tada sam na tu izjavu vjerojatno odmahnuo rukom. Danas vidim da ona nije bila pucanj u prazno i da se na neki način njegova slutnja ostvarila. Nasmiješeni studente, počivaj u miru za kojim si toliko tragao. GORAN VULETIĆ 1976. – 2007. |