Ponekad se nekako uspavamo u svojem vlastitom svijetu, zaboravljajući da je svijet u koji smo uronjeni jedna velika arena u kojoj smo prisiljeni boriti se za opstanak. Biti u svojem svijetu samo po sebi nije loše, ali uz to valja neprestano biti na oprezu jer grabežljivi vuci; ljudi, neprestano njuše naš trag vrebajući trenutak nepažnje kako bi nam napakostili. Kroz ugrize njihovih zuba surova stvarnost tako nas često podsjeti da nam je boriti se ili pustiti da nas prožderu.
U jednom trenutku studija, prije toliko i toliko godina, Arhangel se morao obratiti dotičnom profesoru kako bi utanačio termin ispita koji ga je očekivao. Ušavši u ured i uljudno pozdravivši Arhangel je pitao za termin ispita, a daljnji tijek razgovota tekao je, otprilike, na sljedeći način:
Profesor: Nema problema, kolega, samo vi sjednite!
Arhangel (zbunjeno): Hvala, nema potrebe…
Profesor (insistirajući): Sjednite, sjednite, a za termin ispita ne brinite, ispit je tada i tada, nego…
Arhangel (sjedajući, zbunjeno): Dobro, onda idem…
Profesor (prekinuvši Arhangela, ne davši mu više da dođe do riječi): He, he kolega, ma ovo će biti samo mala šala, onako prijateljski…
Profesor na vrh žute koverte crnim flomasterom napisa broj nekog telefona te zeleni telefonski aparat stavi pred Arhangela i zlobno se smiješeći nastavi:
Evo, vi samo nazovite ovaj broj; javit će vam se ženski glas; vi samo pitajte je li inženjer Ante doma, a onda, hehehe-hehe…, poklopite bez pozdrava i meni recite štovam je ženski glas rekao… he - he, ma ovo je samo šala kolega, dajte, he - he, hehehe…
Arhangel (ne vjerujući vlastitim očima i ušima da sveučilišni profesor na konzultacijama od njega traži da obavi anonimni telefonski poziv): Ali, ali… Ma dajte profesore! (odrješito) To što tražite... je zlobno!
Ustavši se Arhangel, kojemu je tlak skočio na 1000, pobjesni nad ljigavošću ponude koja je upravo bila postavljena od strane profesora kod kojeg ga očekuje ispit, oštro uze telefon i gurnuvši ga zajedno s kovertom na kojoj je bio napisan telefonski broj tresnu ga pred cinično nasmijenog Nečastivog drekne: Izvolite nazvati sami!!!
Nečastivi (vidno uplašen, skučen bijesno trepćući ljigavim očima): Pa sve je u redu, kolega, he, he, to je trebala biti samo šala… onda; ispit je u ponedjeljak!
Arhangel (koji je već bio na vratima, okrenuvši se, oštro): Da, u ponedjeljak!
Nečastivi (krajnje ljigavo i podrugljivo, glasom u kojem se očitavala prijetnja): A vi, kolega, ono, niste prošli prvi put…!?
Arhangel (oštro): Ne!
Nečastivi (podilazeći): Onda pročitajte za ispit knjigu XY.
Arhangel (slavodobitno): Pročitao sam ju ja i za prošli put!
Nečastivi (zlobno): He - he, pa ne bi trebalo biti problema…
Arhangel (zagonetno, sudački odrješito): Ne, nije, znamo da nije trebalo ni prošli put.
Arhangel je položio ispit ne «podavši» se. Na ispitu se nije dao zbuniti niti biti izbačen iz takta pitanjima koja su ciljala na provokaciju.
Nečastivi je, upisujući u indeks ocjenu komentirao.
Nečastivi: Evo kolega, da više ne mislite da sam takav kakvim me smatrate.
Arhangel (uspravivši se pobjedonosno i sa zadovoljnim smješkom na licu): O da; znam, vrlo, vrlo dobro znam kakvi ste...
Nakon nekog vremena jedan student samozadovoljno se Arhangelu hvalio kako je kod istog tog profesora iz prvog pokušaja položio ispit s odličnim uspjehom.
Arhangel: E pa; čestitam!
Student: Hvala.
Arhangel: Koliko si dugo spremao ispit?
Student: Vrlo kratko.
Arhangel: Znaš, imao sam loše iskustvo s tim profesorom.
Student: A što je bilo?
Arhangel: Tip je tražio da za njega obavim anonimmni telefonski poziv i pitam za nekog…
Student (tihim glasom): Inžinjera Antu!
P. S. Isti profesor još uvijek predaje na istom studiju.
Post je objavljen 22.01.2007. u 08:02 sati.