Arhangel
29.04.2005., petak
Hristos vaskrse! Va istinu!
Tijekom XVI. stoljeća usporedbom klimatskih uvjeta i tada aktualnog kalendara, nazvanog Julijanskim po Juliju Cezaru, uočilo se da računanje godine po tom kalendaru kasni za astronomskom godinom. Stoga je tadašnji papa Grgur XIII. okupio tim matematičara i astronoma koji su imali zadatak uskladiti kalendar s astronomskom godinom, kako bi time kalendar točnije pratio smjene godišnjih doba. Tako je godine 1582. uveden novi; Gregorijanski kalendar, nazvan po papi Grguru, koji je za 14 datumskih jedinica pomakao računanje datuma u odnosu na stari Julijanski kalendar. Time smo dobili i danas važeći kalendar, prema kojemu računamo datume i mjesece. Novi je kalendar, Gregorijanski, astronomski daleko točniji od Julijanskog, ali ni on nije potpuno točan, no, budući da je aktualan već preko 400 godina, pokazao se vrlo praktičnim.Vremenom su sve zemlje svijeta, bez obzira bile kršćanske (katoličke) ili ne, u građanskom računanju vremena prešle na Gregorijanski kalendar. Međutim, dogodilo se to da su Istočni kršćani (pravoslavni) u većini nastavili slaviti blagdane prema starom kalendaru, tako da se stvorila razlika u terminima slavljenja istih blagdana na kršćanskom Istoku i kršćanskom Zapadu. U zadnje su vrijeme neke istočne, pravoslavne crkve, ipak prešle na slavljenje blagdana prema novom kalendaru, dok su neke zadržale stare termine. Tako npr. blagdan Božića prema starom, Julijanskom kalendaru, koji je 25. prosinca, prema novom kalendaru, Gregorijanskom, pada 07. siječnja. Slično je i s drugim kršćanskim svetkovinama tijekom godine. Otuda niz nesporazuma oko termina slavljenja istih blagdana. Ti nesporazumi su tijekom nesretne i krvave povijesti bivali toliko veći ili manji, koliko je ljubav među kršćanima Istoka i Zapada bivala veća ili manja. A uglavnom je, na žalost, nije ni bilo. Međutim, za promišljanje velikih tema u kršćanskoj vjeri termini njihova slavljenja nisu u prvom planu, iako bi bilo znakovito kada bi se barem veliki blagdani slavili u isti dan. Ono što je u tim blagdanima najvažnije jest poruka ljubavi i dobrote koju nam je Bog ostavio u nasljedstvo, da je poput darovanih nam talenata oplemenimo i vratimo s preobiljem plodova u dobru srcu. Tako u nedjelju koja nam slijedi pada blagdan Uskrsnuća Kristova – Uskrs, prema Julijanskom kalendaru. Na taj dan vjernici onih pravoslavnih crkava koje se drže Julijanskog kalendara slave najveći blagdan kršćana; pobjedu Krista nad smrću! U Kristovom uskrsnuću očitovalo se ono u čemu ćemo svi imati udjela; u pobjedi života nad smrću, svjetla nad tamom naših dana. Upravo ta veličanstvena činjenica kako naš život s Kristom nikada ne prestaje daje smisao našem življenju. Kršćanin nije zatvorio Nebo svojemu pogledu i zatvorio se u ovozemaljsko, tugujući i plačući nad nekakvom kletom sudbinom koja ga je zatvorila u propadljivo tijelo koje se na ovom svijetu mora boriti protiv nepravde, boli i tuge, često bezuspješno, te na kraju završiti trunući u mračnom grobu. Ah, ne! Kršćanin u ovom svijetu živi oplemenjujući ga, nastavljajući Božje djelo stvaranja, noseći svoje trpljenje znajući da mu je svoj životni križ iznijeti sve do vrha Kalvarije, kako bi i njemu svanula Zora Uskrsnuća. Jer kršćanin na svoj život gleda iz perspektive Neba. Stoga svoj braći U Kristu; svim Istočnim kršćanima, koji Uskrs slave prema Julijanskom kalendaru, želim obilje Božjeg blagoslova, mira i dobra, da svoj život uprave Pobjedniku nad smrću, jer će samo u Njegovim očima vidjeti smisao svojih dana. Hristos vaskrse! Va istinu vaskrse! |
27.04.2005., srijeda
Ustoličenje i pomirenje
Papa Benedikt XVI. slavio je u prošlu nedjelju liturgiju ustoličenja, kojom je započeo svoj pontifikat u svojstvu 265. nasljednika svetog apostola Petra na stolici Rimskih biskupa. Na trgu ispred Bazilike apostolskog Prvaka tom se prilikom, kako su nas izvijestili svi svjetski mediji, okupilo nekoliko stotina tisuća vjernika, hodočasnika i turista. Jednako tako, papinskoj inauguralnoj misi prisustvovala su brojna državna izaslanstva, predstavnici nekatoličkih kršćanskih crkava, osobito pravoslavna nam braća u Kristu, kao i predstavnici nekršćanskih religija. Benedikt XVI. tako je već prigodom ove značajne svetkovine jasno pokazao i riječju i djelom da će nastaviti voditi i Crkvu i ekumenski i međureligijski dijalog stopama blagopokojnog pape Ivana Pavla II; na žalost i gorko razočarenje mnogih zlonamjernih i zlogukih predviđanja o novom papi kao o nekakvom «konzervativnom satrapu», koja su punila dio zapadnoeuropskih, a i hrvatskih novinskih stupaca! Biti će zanimljivo kakvu će podvalu sada smisliti na račun ovog pape. Pretpostavljam da će mu sada početi brojati krvna zrnca, ne bi li među njima «našli» nekakav propust!Novi je papa ustoličen tako znakovitim gestama; najprije se pomolio na grobu svetog Petra ispod glavnog oltara Bazilike, a zatim mu je na ramena stavljen palium (vuneni šal sa znakovima križa i simbolično zataknutim čavlima kao znakovima Kristove muke) i Ribarev prsten na ruku, kao znak vjernosti Bogu i Crkvi. U znak kršćanske privrženosti papi su ljubljenjem ruke odanost iskazali nekoliko kardinala u ime biskupskog zbora, jedan župnik u ime svih župnika, jedan svećenik u ime svećenika, redovnički poglavar u ime redovnika, benediktinska monahinja u ime redovnica, dvoje mladih u ime svjetske mladeži i jedan bračni par iz Koreje u ime obitelji. Te su geste bile tako znakovite i jasne da ih ne treba posebno tumačiti. Zanimljivo je spomenuti da su se pape prilikom inauguracije do nazad pola stoljeća krunili posebnom papinskom krunom (tijarom s tri reda kruništa i križem na vrhu), od čega se odustalo jer je to bio odviše očit znak davno minulih feudalnih vremena, kada je papinska vlast sezala iznad kraljevske. Spomenuta je tijara brigom pape Pavla VI. prodana na dražbi (nalazi se u Metropolitan Museumu u New Yorku), a za sakupljeni je novac u predgrađu Rima sagrađeno niz stanova za beskućnike i siromašne obitelji. Benedikt XVI. nije u svojoj propovijedi propustio sve nazočne pozdraviti, istaknuvši posebno Židove, s kojima kršćani dijele prebogatu duhovnu i kulturnu tradiciju. Time je nastavljena velika misao niza papa, Drugog vatikanskog koncila, a osobito Ivana Pavla II Velikog, čije riječi kako su nama kršćanima upravo Židovi «Starija braća u vjeri» imaju biti misao vodilja, ne samo suživota i tolerancije, nego i iskrene ljubavi svima onima koji se osjećaju Kristovim vjernicima. Time je još jednom iz ruku ksenofoba i antisemitski nastrojenih krugova izbijen «argument» o nekakvoj vezi između progona Židova kroz povijest i nekakve «krivnje» toga naroda za «bogoubojstvo»; za razapinjanje i smrt Isusa Krista. Sjetimo se da je papa Ivan Pavao II tijekom svojega pontifikata posjetio i sinagogu i Zid Plača u Jeruzalemu, kao i islamsku džamiju u Damasku. Treba reći da je Izraelski narod u svojoj dugoj i krvavoj povijesti bio krivo optuživan za mnoge nedaće koje su se javljale u mnogim krajevima, pa tako i u onima gdje je živjela izraelska dijaspora. Jedna od najmonstruoznijih optužbi bila je da su upravo Židovi ubili Isusa iz Nazareta. Crkva takvu suludu ideju nije nikada niti naznačila, a kamo li podupirala. Ta sam se Sin Božji utjelovio kao Židov! Razmotri li se malo pomnije biblijski izvještaj o muci, lako je uvidjeti kako takve konstrukcije ne stoje. Izraelski se narod u Isusovo vrijeme nalazio pod rimskom vlašću; u takvim je okolnostima Židovima ostavljen samo privid autonomije pod kraljevima koje je postavljao sam rimski car. Stvarnu je vlast u provinciji Judeji imao namjesnik, koji je za dijela Tiberijeve vladavine bio Poncije Pilat. Za vjerska je pitanja bio zaduženo svećeničko vijeće na čelu s Velikim svećenikom, koji se birao svake godine. U izvješću iz Evanđelja o suđenju Isusu upravo Veliki Svećenik govori kako Židovi ne smiju nikoga pogubiti! (Jer nemaju političke slobode!). Upravo Pilatov sud (rimski!) predaje Isusa na smrt; Rimljani ga vode na stratište, Rimljani ga razapinju i čuvaju dok ne umre na križu, rimski namjesnik daje dozvolu da se mrtva tijela skinu s križa i pokopaju. Razapinjanje na križ tipična je rimska kazna; da su Isusa Židovi bili bi ga ubili kamenovanjem, jer je to bio njihov način kažnjavanja. S druge strane, svi su apostoli bili Židovi i po etničkoj pripadnosti i po vjeri; sam je sv. Petar, prvi papa, bio Židov, kao i Apostol naroda; sveti Pavao. Kršćanski je Bog Bog Izreaelov, starozavjetne knjige, u koje spada i židovska Tora, najveći je i neodvojivi dio kršćanskog Svetog Pisma, kršćani formu liturgije vuku iz sinagogalnog bogoslužja, liturgijske su molitve nalik na one u sinagogama, kršćanske crkve podsjećaju na Hram u Jeruzaelmu… Veze koje nas povezuju sa Židovima neizbrisive su upravo zato jer su utemeljene u zajedničkom nam Bogu Ocu. To je Temelj koji nas obvezuje; na bolje upoznavanje i vrednovanje u ljubavi. To dugujemo, ne krvavoj prošlosti, nego budućnosti naše djece. Zato pozdravi pape Benedikta i Židovima i svim drugim vjerskim zajednicama daju novu nadu u ostvarenje toga sna. |
25.04.2005., ponedjeljak
Uspomene za opomene
Dirljiva je poruka o suživotu pape Benedikta upravo na dan kada se kod nas u Hrvatskoj obilježava dan sjećanja na proboj logoraša iz zloglasnog koncentracionog logora Jasenovac. Pojam Jasenovac jedna je od riječi koje bi svako dijete trebalo naučiti izgovarati odmah nakon riječi mama i tata. Ne zato da bi se djetetu ispirao mozak ili, ne daj Bože, nametao nekakav kompleks krivnje, ili da bi ga se plašilo, već upravo stoga što je Jasenovac, barem za pisca ovih redaka, simbol svega što ljudsko bezumlje može učiniti, i kao takav nikada neće i ne smije biti zaboravljen; da ostane vječna opomena generacijama koje dolaze što je u stanju čovjek učiniti bratu čovjeku kada skrene s puta ljubavi i dobrote.U tragičnoj prošlosti koje je ove naše prostore obilježila, sve do nedavne prošlosti, riječi i papa i svih ljudi dobre volje o dijalogu među narodima, kulturama, vjerama i konfesijama potrebnije je svakodnevno promišljati, možda intenzivnije nego bilo gdje u Europi. Ne zato da bi izgledalo da je naš ili neki susjedni nam narod nacija zločinaca, to nipošto; već zato što je na ovim prostorima velika šutljiva većina među svim narodima uvijek tako strpljivo, i kao janjad pred klanje, podnosila diktaturu manjine, koja nam je uvijek pokušavala nametnuti neke svoje norme koje su daleko i od zdravog razuma, a kamo li ne od Bože zapovijedi da se ljubi Boga i bližnjega svoga. Jasenovac i slična stratišta plod su upravo diktature takvih manjina, skupina i pojedinaca koji imaju imena i prezimena. Zato nekakva kolektivna krivnja ne postoji. Niti je Jasenovac isključivo pravo političara i povjesničara jednog naroda da drži prodike svima drugima, osim sebi; neprestano predbacujući neku vječnu krivnju čitavome narodu. To je slučaj sa političkim vodstvom zločinačke tvorevine u srcu Europe; tzv. Republike Srpske, koje nije propustilo da na komemoraciji u Bosni prije nekoliko dana ponovno maše povampirenim brojem od čak 700 000 ubijenih u Jasenovcu! Ti isti političari, čijih se krvavih tekovina u Bosni ne bi postidio ni sam Hitler ni Pavelić (Srebrenico nezaboravljena, Manjačo; rano naša!!!), našli su se pozvanima držati prodike svima drugima. Nitko nikom ovdje ne želi oduzimati pravo odavati počast žrtvama, ali komemoracija žrtvama Jasenovca u Bosni od strane srpskog političkog vodstva iz BiH bilo je pljuvanje upravo po tim žrtvama, jer njihovi su tragično stradali životi desetljećima služili za političku propagandu koja je služila samo jednoj svrsi; Hrvate kao narod proglasiti genocidnima! I ta se zlokobna politika nastavlja. Na žalost. Broj stradalih u Jasenovcu bio bi stravičan da je tamo stradao i jedan jedini čovjek! Jer jedan je čovjek čitav svemir u malom, dijete Božje. Ali tvrditi da je tamo stradalo čak 700 000 ljudi zla je i zlobna smicalica. Broj neka utvrde relevantni stručnjaci, na temelju povijesnih izvora, a ne politički motivirani seoski učitelji. I mi u Hrvatskoj bili smo svjedoci pokušaja relativiziranja zločina iz Drugog svjetskog rata. Bogu hvala da je sve ostalo tek na nesretnom pokušaju. Danas se hrvatski politički vrh klanja žrtvama Jasenovca. Želimo vjerovati da je to izraz iskrenog pijeteta, a ne tek sakupljanje političkih bodova. Jer žrtva je žrtva. I zaslužuje poštovanje, koje se ponajprije ogleda u istini i promicanju istine o stradanju te žrtve. Zato je pretragično svojedobno pjevanje o koljačima «Juri i Bobanu» ili o «Jasenovcu i Gradišci Staroj»! To je plod i neznanja, revolta na četničke granate koje su nas zasipale, ali i zlobe kojoj se može lako prikloniti najpokvarljivija roba na svijetu; ljudsko srce! Pjesme koje veličaju mržnju prema bratu čovjeku najdublji su prezir prema dostojanstvu ljudske osobe; i to upravo onoga tko ih pjeva. Takvo je nešto nespojivo s tradicijom višestoljetne kršćanske kulture i uljudbe, kojom se toliko volimo hvaliti. Tko se priznaje kršćaninom, istinskim Kristovim nasljedovateljem, a ne tek pukim tradicionalnim «Hrvatom katolikom» ne može ni pomisliti na veličanje zločina i zločinaca, a kamo li na pjevanje pjesama koje hvale ubojice nevinih! Takvo što je nespojivo s Kristovim Imenom! Krist Isus, koji je svojim Utjelovljenjem postao nama brat, ljubio je iznad svega sve ljude, a za one koji su ga razapinjali je molio i s križa im opraštao. Misle li na to oni «kršćani» (kršćanin = Kristov nasljedovatelj, Onaj koji je Kristov) koji pjesmama veličaju koljače iz Jasenovca i Stare Gradiške!? Kako se kršćaninom može nazivati netko tko je osmislio takve pjesme!? S druge strane, kako se kršćaninom može nazivati netko tko pokušava opravdavati ili, ne daj Bože, umanjivati zločine, ili ih prekrivati!? Kako se kršćaninom može nazivati tko opravdava postojanje i logora u Dretelju, Heliodromu… Jesu li ti «katolici» vjerni porukama suživota Ivana Pavla II i Benedikta XVI!? U Posljednji dan, kojemu nijedan smrtnik izbjeći ne može, biti ćemo ponaosob pitani: «N.N., što mi donosiš?» Odgovori poput: «Ja sam Hrvat katolik!» neće vrijediti ništa; niti odgovori da smo išli na misu, niti da smo vidjeli papu, niti da smo podigli katedralu, niti da smo sagradili školu, niti da smo završili studij… Na sve to dobiti ćemo odgovor Sudca Pravednog: «Odlazi od mene, Zlotvore, ne poznajem te!» Jedan je pravi odgovor na Božje pitanje na dan naše smrti; «Da Gospodine moj, ljubio sam sve ljude, Tebe gledao u svakom čovjeku! I u neprijatelju!» Tada će nam Sudac Pravedni sa smiješkom odgovoriti: «Dođi, Dijete moje; u radost mojega zagrljaja!» |
22.04.2005., petak
RAZUM I RELATIVIZIRANJE
U današnje vrijeme vlada mišljenje kako je jako važno da ti netko drugi kaže kako je dobro, pametno, mudro i pohvalno sve ono što činiš, sve ono kako razmišljaš; traži se da dobiješ svojevrsni blagoslov uz povlađivanje za bilo što što je produkt individualnog stava. Stvar je u tome što takav odnos prema svemu nije ništa drugo nego relativiziranje, drugim riječima; odvraćanje od istine na koju te upozorava zdrav razum. Kaže li se kako je sve dobro, kako je sve u redu, sve samo kako bi se nekom potvrdilo nekakvo pravo na stav ma kakav on god bio, ne razmotrivši prethodno kritički taj isti stav, dolazi se do apsurdne situacije; da se gazi neka vrijednost koju zdrav razum prepoznaje kao takvu. A vrijednosti su upravo to što jesu zato što ih razum takvima prepoznaje, i što su čvrste, nepromjenjive. Onog trenutka kada se vrednota relativizira, vrednote više nema i; sve je dozvoljeno! I tada prestaje čovještvo!Vrijednosti nisu podložne promjeni u svrhu ma bilo kojeg razloga, a osobito u vremenu kada je društvena dekadencija dosegnula tako niske grane, da spomenute vrijednosti izgledaju staromodne, tradicionalne i konzervativne. Prevažna i ključna činjenica kad je riječ o vrijednostima je sljedeća; nešto što je dobro nije dobro zato što se nekada netko tako dogovorio, već je ta neka vrijednost dobra zato što je razum u svim vremenima prepoznaje kao dobru, jer je dobro u sebi. Ne možemo sjesti i dogovoriti se da bude dobro, odnosno zlo, ono što nam se svidi, odnosno ono što nam se ne sviđa! Bilo bi to moralno relativiziranje! Bilo bi to žrtvovanje etičnosti našoj volji (čitaj; našoj taštini!), u najmanju ruku našoj emocionalnosti! Takve su ideje o moralnom «dogovaranju» imali upravo najveći svjetski zločinci; Adolf Hitler u svojoj se maniji odlučio da Židovi, Romi, Slaveni i drugi narodi i narodnosne skupine nisu ljudi, Staljin se u svojoj zloći odlučio kako nije dobro misliti svojoj glavom pa je smaknuo milijune koji su pokušali ono što je u čovjekovoj naravi; misliti. Pokušati mijenjati taj prirodni moralni zakon bilo bi pljuvanje po zdravom razumu, a zdrav razum je objektivna norma moralnosti, jednako kako što je savjest subjektivna norma moralnosti. Reći da je nešto dobro što to u sebi nije, upravo je protivljenje razumu; to bi bio plod naše volje i našeg egoizma; bilo bi to jednako tvrdnji kako poslije noći ne dolazi dan, samo zato jer nama tako odgovara, ili tvrditi kako more nije slano, samo zato da bi se zadovoljio naš ego! A poslije takve tvrdnje tražiti da nam drugi priznaju kako smo u pravu kada tako nešto tvrdimo, i buniti se i tvrditi da su drugi konzervativci jer nam našu bedastu tvrdnju opovrgavaju, krajnje je licemjerje kod onih koji tako čine, a teška bolest kod onih koju su uvjereni da su u pravu kad traže nemoguće; jer sve nas pravilan um (zdrav razum) i savjest jasno uče što je dobro, a to zlo. Ali kada se u ovu priču ušulja naša medijskom propagandom podgrijavana volja, naša volja podložna egoizmu, tada nastaju problemi… Stoga nije nikakvo čudo da su mnogi mediji graknuli na novoizabranog papu Benedikta XVI. Odmah su mu mnogi predbacili sve svoje životne frustracije, prilijepili mu etikete koji sami u dnu duše nose i voajerski ih žele ostvarivati; rekoše kako je nazadan, konzervativac, tradicionalist, inkvizitor, satrap, autoritativan, netolerantan, čvrste ruke, beskompromisan, itd. Kritike su išle sve do izjava koje su pravi govor mržnje, i to iz usta mlađe generacije novinara; kako je ovaj papa mrzitelj pedera, žena, kako je ovakav i onakav! Odakle i zbog čega ovakve reakcije? Čak i u domaćim nam medijima, čak i na blog stranicama! Naravno da treba promicati razumne kritičke stavove koji se donose u dobroj namjeri, ali bahato kritizerstvo i zlonamjerno kritiziranje, sa upravo zlobnim komentarima i govorom mržnje dostojno je samo osude. Razlozi spomenutim kritikama vezanima uz Benedikta XVI. su dvojaki; jedan je razlog zloća autora, drugi je razlog povodljivost za suvremenim društvenim gibanjima druge grupe autora, a treći je razlog neznanje novinara o tome što je Crkva, što je kršćanstvo i što je uloga papinstva, pa pišu ono što im se svidi ili za što misle da je in. Svima koji su se potajno nadali kako je uloga pape da ostvaruje i verificira «istine» protivne zdravom razumu, «istine» koje su proizvod medijski relativiziranih vrednota, «istine» koje su plod našega egoizma i egocentričnosti, oholosti i ljudske taštine, treba biti jasno; ni ovaj papa, niti bilo koji drugi nikada relativiziranu vrijednost neće i ne može verificirati! To jednostavno nije u moći ni pape, niti Crkve! Zato je praktički svejedno, što se toga tiče, koji je kardinal za papu izabran! Kad bi papa i htio proglasiti kako, primjerice, začeto dijete nije čovjek i kako nije grijeh pobaciti ga ( a nikada se neće dogoditi da neki papa to bude htio!); takav papa to jednostavno ne bi mogao učiniti! Jer ni papa ne može mijenjati prirodni moralni zakon, koji u slučaju začeća kaže kako je to čovjek dostojan života!!! I Crkva i papa bi izdali svoje poslanje kada se ne bi držali razuma i vjere, kojoj se razum ne protivi. Zato je u čovjekovoj naravi vjerovati! Jednako tako, ni Benedikt XVI., niti bilo koji čovjek na njegovom mjestu NE MOŽE opravdati relativiziranje istine, jer istinu ljudski razum PREPOZNAJE! Zato ni jedan papa, ni jedan čovjek pod kapom nebeskom ne može reći niti proglasiti da je nešto dobro što to u sebi nije! Misli li tko da ovo nije točno, neka ne vjeruje ovom tekstu, već neka objektivno prosudi je li njegov/njezin stav o dobru i zlu plod zdravog razumskog promišljanja, ili pak vlastite VOLJE da stvari budu takve kakvima ih smatra, ili pak plod medijskog ispiranja mozga! Tko objektivno prosudi, neka se pokuša poniziti pred samim sobom i kaže si plod svojega razmišljanja (a ne volje!) u lice! Ljudi moji, svi mi dijelimo istu, ljudsku narav. Ta je narav sklona zlu, koje se uvijek pokazuje lijepim i primamljivim. Tko ne bi htio da bude dobro i dozvoljeno sve čemu ta naša Adamova narav teži!? Budimo pošteni prema sebi samima; svi bismo htjeli da naš voajerizam, sve naše maštarije i htijenja budu tako savršeno prihvatljiva, da budu dobra. Mislimo i uvjeravamo sebe da bismo tada bili sretni, da ne bi bilo toliko patnje, ni na osobnom, ni na općeljudskom planu. Neki među nama uvjereni su da kada bi baš moralni autoritet poput pape verificirao to što nam se čini da bi nas usrećilo, da bismo stvarno bili sretni. Jer papa je, kao, neki urednik naše savjesti, pa bi nam, kao, bilo lakše kada bi nam učinio po našem! To je pusta tlapnja, samoobmanivanje. Kada bi neki (anti)papa to i učinio, mislimo li da bismo bili sretni!? Nipošto; naš bi nas razum i naša savjest i dalje upozoravali što je dobro, a što zlo. Jer razum moralnu vrednotu, istinu, prepoznaje, ma što netko rekao, pa bio on i sam papa. Obmana je misliti da nas netko može usrećiti proglašavanjem dobrim svega onoga što upravo mi mislimo da je dobro. To je iluzija, laž. Ta ionako činimo što hoćemo, barem u privatnom životu. Tražiti da nam baš papa i Crkva kažu da su sve naše nakane dobre, krajnja je oholost. Slobodni smo. Nitko nas ne spriječava činiti što nam drago. I sami snosimo posljedice. I papa je grešnik. I on ima svoje slabosti. I svi kršćani, Crkva. Jer čine je grešni ljudi. Ali dobro je dobro, a zlo je zlo. I to je tako jasno da jasnije ne može biti. Pustimo što se kome od nas sviđa, a što ne. Upravo smo po tome ljudi, po tome Bogu slični; što imamo razum koji razlikuje dobro i zlo. I što možemo ljubiti. To nam nitko ne može oduzeti. Nemojmo to oduzimati sebi samima! Jer tada više nećemo biti ljudi. |
19.04.2005., utorak
HABEMVS PAPAM; BENEDICTVM XVI!
Providnošću i ljubavlju Božjom, koja se bezbroj puta očitovala na najtajanstvenije načine, a osobito danas po mudrosti kardinala, Crkva, tj. Narod Božji; oni koji vjeruju, dobiše novog papu, koji uze časno ime Benedikt, a povijest mu dodijeli broj XVI, budući da se tim imenom u povijesti nazvalo 15 njegovih prethodnika. Benedikt XVI. dar je svemu svijetu, a na poseban način Stadu Kristovu, jer je papinstvo davno nadišlo vidljive granice pojavnosti Katoličke crkve, i zauzelo ulogu svjetskog moralnog autoriteta bez premca, što je na poseban način bilo vidljivo za pontifikata svete uspomene pape Ivana Pavla II. Izbor njemačkog kardinala Josefa Ratzingera za papu potez je koji će imati posebno blagotvorne posljedice za Crkvu, a time i za cijeli svijet. Ovaj kardinal, najbliži suradnik pokojnog Velikog Pape kroz dugi niz godina, sigurno će novom odlučnošću nastaviti stopama Velikog Poljaka, što je neizravno i najavio u prvom obraćanju Urbi et Orbi (Gradu i svijetu) prilikom prvog pojavljivanja u javnosti, danas, niti sat vremena nakon što je izabran u skrovitosti Sikstinske kapele. Ovaj je izbor zapravo jedno veliko HVALA Ivanu Pavlu II, koji je za života vjerojatno i sugerirao kojeg profila treba njegov nasljednik biti; a tko bi to mogao bolje utjeloviti nego kardinal Ratzinger, s kojim je papa Woytila imao susrete; svake srijede u sklopu radnog protokola, i svaki petak na večer u četiri oka. Jasno je da je iza mnogih poteza pokojnog Pape stajao upravo Ratzinger, veliki teolog i filozof, čovjek koji od smrti hrvatskog kardinala Franje Šepera (umro 1981.) stoji na čelu Kongregacije za nauk vjere; crkvene institucije koja brine da u vjersko i moralno naučavanje Crkve bilo gdje u svijetu ne zaluta bilo što što ne bi bilo u okviru nauka našeg Nazaretskog Učitelja i Nebeskog Oca. Ovim je izborom Crkva osigurala da se na najizvrsniji način nastavi veliko djelo obnove Crkve započeto velikim Drugim vatikanskim saborom (1962. – 1965.), a koje je tako revno, obzirno i u ljubavi provodio i papa Pavao VI. i Ivan Pavao II. Među ostalim, novi papa Benedikt XVI. dolazi iz Njemačke, a više od dvadeset godina djeluje u Vatikanu. To je prvi papa Nijemac nakon tisuću godina. Prevažna je to činjenica za Europu koja kao da se srami svojega kršćanstva i kršćanske prošlosti, svega onog što ju je stvorilo i iz čega je izrasla. To osobito vrijedi za zapadnu Europu, koje je Njemačka istaknuti dio, i koja je jedna od predvodnica europskih integracija. Tu činjenicu da je novi vjerski poglavar milijarde katolika na svijetu upravo iz Njemačke, neće biti moguće ignorirati ni u javnosti, niti u političkim krugovima Europske Unije. Svjetski susret mladih predviđen za mjesec kolovoz tekuće godine, upravo u sred Njemačke; u Koelnu, biti će prava prigoda da se kršćanska poruka čuje u srcu zapadne Europe, i to na usta Pape Nijemca! Novo poganstvo, čijim kursom je zapadna civilizacija krenula, u Benediktu XVI. dobilo je snažan udarac, od kojeg će se dugo oporavljati! Istu misao koju je provodio boležljivi ali neumorni Ivan Pavao II, koji je ipak bio široke slavenske duše, sada nastavlja energični Benedikt XVI., čovjek beskompromisnog germanskog garda! Iako mu je 78 godina, za vjerovati je da će dovoljno dugo poživjeti da zbije crkvene redove i da Narod Božji energičnije povede u ostvarenje poruke Evanđelja u svim zemljama, a osobito u Europi koja je na poruke Evanđelja zaboravila i stavila liberalizam i samu sebe u središte svoje misli i (ne)moralnog prosuđivanja. Ni Crkva, ni papa, niti crkveni sabor nemaju ovlasti mijenjati prirodni moralni zakon i vjeru koju nam je u poklad ostavio sam Gospodin naš Isus Krist! Uzaludne su bile prognoze o nekakvom «liberalnom» papi koji bi neka stajališta Crkve, osobito u svezi seksualnosti, «ublažio». Najprije; niti jedan čovjek ne može proglasiti nešto dobrim što u sebi to nije; bilo bi to kao da proglasimo da sunce ne sja i da voda nije mokra! Tako isto ni najliberalniji papa nikad ne bi mogao, sve ako bi i htio (što se nikad neće ni dogoditi), mijenjati bilo koje moralno načelo, jer; što je u sebi dobro – dobro je zauvijek, a što je u sebi zlo – zlo je u sebi zauvijek! I ljudski razum, ukoliko je zdrav, dobro kao takvo i prepoznaje, i zlo kao takvo raskrinkava! Zato zlo i dobro jednako mudro mogu razlikovati i priprosti pastir koji čitav život čuva ovce i vrhunski filozof! Navedeno je ukratko program na kojem se temelji moralno naučavanje i Ivana Pavla i Benedikta XVI! To je i nauk Crkve koji je nepromjenjiv. Sigurni smo da će ga novi papa revno provoditi! Neka ga Duh Sveti, koji ga je odabrao u redu biskupstva, u tome i vodi! Ime novog pape, Benedikt, označava smjer beskompromisne vjernosti porukama Isusa Krista, koje je tako smjelo Europom pronosio njezin nebeski zaštitnik; sveti Benedikt iz Nursije, osnivač monaštva na Zapadu! Nije neobično da je novi papa izabrao ovo ime; kao što su monasi svetog Benedikta na ruševinama poganskog antičkog svijeta gradili europsku kulturu i uljudbu, neka pod pontifikatom Benedikta XVI. Europa i svijet krenu u pobjedu nad novim poganstvom; prema ostvarenju Isusove poruke; ljubi Boga i prepoznaj ga u svakom bratu čovjeku, čovjeku čije dostojanstvo nadilazi svemir upravo zato jer je slika Božja! Molimo za preblaženoga Papu našega Benedikta XVI., da ga Bog i Gospodin naš, koji ga je odabrao u redu biskupstva, čuva zdrava i nepovrijeđena svojoj svetoj Crkvi, da vlada pukom svetim Božjim. Svemogući vječni Bože, na čijoj se zamisli sve temelji, pogledaj milostivo na naše molbe i odabrano ga nam Nadpastira svojom blagošću sačuvaj, da kršćanski puk, kojim po Tvojoj volji upravlja, pod takvim Velikim Svećenikom uznapreduje po zaslugamasvojega vjerovanja. Po Kristu Gospodinu našem. Amen. molitva iz zapadne liturgije Velikog petka |
16.04.2005., subota
Mediji i sjećanje
Čudno i nadasve neobično zatišje vlada ovih zadnjih dana u našim medijima, kao da su se umorili od pustog razvlačenja i seciranja nedavnih događaja; od davanje noge pregovorima o pridruživanju Hrvatske Europskoj Uniji, štrajka liječnika, sve do smrti pape i svega vezanog uz taj događaj. U tom kontekstu treba sagledati sadašnje stanje i zapitati se; zar naši mediji, osobito oni elektronski, nemaju niti malo osjećaja za malo svakodnevnije probleme običnog, domaćeg čovjeka, već jedva čekaju na neke događaje globalnog ili politički zanimljivog značenja kako bi im posvetili svoj medijski prostor.Kako je moguće da, primjerice, tolika samoubojstva hrvatskih branitelja, koja su nam, na žalost, postala redovita pojava, bivaju tako slabo medijski popraćena!? Je li to rezultat podilaženja medija aktualnoj državnoj vlasti, koja je izbore dobila, među ostalim, zahvaljujući obećanjima kako će riješiti, pravedno, pitanja statusa onih kojima dugujemo našu slobodu, a sada od tih obećanja nema ništa!? Nezamislivo je da dan za danom naši branitelji dižu ruku na sebe, ili na svoje najmilije, da su spremni na samospaljivanje ili vješanje, a da to naši mediji poprate izvješćem poput onoga o svakodnevnom stanju u prometu! Tužno i tragično. Pretvorili smo se u socijalno neosjetljivo društvo i državu, čiji se i mediji upravo tako ponašaju, kao da je pitanje ljudskog života i smrti samo pitanje nekog broja u statistici, a ne pitanje sreće i nesreće čitave obitelji i naroda, pitanje sreće i nesreće čovjeka koji je čitav svemir u malom. Ja to ne mogu razumjeti, a prihvatiti i ne želim. Gdje su sada pusti političari koji su na račun obećanja braniteljima prikupljali predizborne bodove, kojima su puna usta bila prava koja će, dademo li im svoje glasove na izborima, kao, ostvariti, sve kako bi ljudi koji su nam branili rodnu grudu bili zbrinuti i liječeni dostojno čovjeka? Gdje su sada govornici sa splitskih mitinga i obećanja koja su davali šakom i kapom? Nekad popularne političarke umjetno suznih očiju, koja je svoju predsjedničku kampanju temeljila upravo na ideji ispravljanja nepravdi nanesenih braniteljima, danas nema u javnosti. Lijepo se ona uputila na svjetsku izložbu EXPO 2005. u Japan, i to sa još nekoliko ministara, naravno, sve na račun poreznih obveznika! A jedna bogata Švedska, primjerice, uputila je u Japan samo jednog ministra. Jer ti ljudi znaju što su obećanja dana biračima, jer znaju Šveđani što je poštenje. A u nas toga nema. Ni na lokalnim, ni na državnoj razini. Zato nam je kako je! A branitelji? Jesu li barem zavrijedili da dio Vlade, koja nije na putovanjima okolo, održi barem posebnu sjednicu njihovom problemu posvećenu? Za novac koji su ministri potrošili za đir po Japanu mogla se je nekom nezbrinutom branitelju i njegovoj obitelji sagraditi lijepa kuća, pa i puno više, mogao se taj bačeni novac potrošiti za psihološku pomoć tim ljudima oboljelima od PTSP-a! Ali ne, ne kod nas, ne u Hrvatskoj! Kod nas je važnije da bogati ministri putuju svijetom na trošak poreznih obveznika i da Vlada sanira brodogradilišta čiji su se upravitelji enormno obogatili dodjeljujući sebi samima mjesečne plaće od više od sto tisuća kuna, dok su im tvrtke propadale, radnici završavali na ulici, a obitelji radnika na prosjačkom štapu. Bože, koje li tragedije! A sada se bliže dva velika događaja; konklave za izbor pape i lokalni izbori u Hrvatskoj. Sada će medijski lešinari ponovno raširiti svoja krila i oboriti se na plijen. I branitelji i ostali priprosti puk biti će opet bombardirani tolikim obećanjima, samo kako bi političari izborili glasove na izborima koji slijede. Najprije će se govoriti o papi i njegovom izboru. Pa će mnoštvo tiskovina uz svoje novine prodavati kojekakve krunice, sličice i rekvizite katoličkog obilježja; jer važno je prodati, povećati nakladu! Onda će nas idiotske reklame i posebne emisije pozivati na izbore, da glasujemo za ovoga i onoga, a ne za neke treće, jer upravo nam oni prvi, kao, mogu osigurati bolje lokalne škole, ceste, zapošljavanje… Evo već na jednoj web stranici jednog našeg malog grada čelnici jedne nezavisne liste obećaju izgradnju aerodroma! Ljudi; aerodroma, zračne luke! Bilo bi smiješno da nije tragično! Još će nam i svemirsku postaju obećati, samo da glasujemo za njih. Naravno, posebno će se braniteljima će se obećavati brda i doline, svi će se hvastati svojim «domoljubljem» i svojim «poštenjem», a većina takvih («političara») opelješila bi i vlastitu mater, samo kad bi im se pružila prilika. Kod nas je stanje društvene svijesti katastrofalno. Budalom se smatra onaj tko je bio u prilici nelegalno si prigrabiti financijska sredstva, a to nije učinio; glupan je onaj tko radi pošteno i ne krade, drek od čovjeka tko si nije nabavio potvrdu da je branitelj, a nije nikada uzeo pušku u ruke, jadnik je onaj tko vozi stari auto, idiot onaj tko ima novaca i obitelj, a nema još i ljubavnicu, sumnjiv je svatko tko pokušava misliti svojom glavom… Što reći!? Valjda će i ovom jadu i čemeru od naše svakodnevice doći kraj, i valjda će i nas život i povijest naučiti da nam je i sada, kada smo u svojoj kući gospodari, živjeti ODGOVORNO za svoje riječi, postupke i propuste. Neka barem od pojedinaca počne, ne bi li jednom do medija došlo, pa do političara… Maštam, maštam... Ništa nije nemoguće... |
09.04.2005., subota
USPJELA JEEEEEEE!
Kako je krajnje tašto i degutantno da svi bjelosvjetski mediji, pa tako i oni naši, domaći, većinu svojega prostora i našega vremena posvećuju vjenčanju britanskog princa Charlesa i Camille Parker-Bowles, i to samo dan nakon što su ti isti mediji većinu svojega prostora posvetili ispraćaju na vječni počinak pokojnog pape Ivana Pavla II. Ovim se ne želi reći da bi kao čovjek papa bio vrijedniji od ovih drugih dvoje, ili da bi papa bio vrijedniji zato što je katolik, a ovi nisu, ili da ovaj drugi događaj ne zavrjeđuje da o njemu budemo izviješćeni; ali, zar nije u potpunoj suprotnosti sa zdravom pameću da nas, samo dan nakon papine smrti, čak i domaća državna televizija gnjavi predstavom vjenčanja starih i ofucanih ljubavnika, koji svoje vezu nisu prekidali ni u vrijeme kada su oboje bili u braku, sa drugim partnerima, jasno?!Sada su se naši golupčići, pardon; vrane (bolje im pristaje ta sintagma), napokon odlučili svoju vezu zapečatiti i pred zakonom. Dobro, neka im. Princeza Diana, neprežaljeni cvijet koji je donio tračak svjetla i ljepote u britansku kraljevsku kuću, poznatu po rugobama od ukućana, već se odavna nalazi u grobu, mladi prinčevi William i Harry odrasli su ljudi (što se po ponašanju onog mlađeg ne bi moglo reći), a stara šefica i rospija od kraljice Elizabete II odavno je digla ruke od bilo kakvih pokušaja da sina joj Charlesa upravi na put kakvog – takvog ponašanja koje bi priličilo suprugu, ocu, bratu, a na koncu i nasljedniku britanske krune. A ni mlađi joj sinovi po tom pitanju nisu ni malo bolji. Današnje se vjenčanje ne može nazvati ničim drugim doli sajmom taštine, na kojem su smjeli prisustvovati samo odabrani, dobro financijski potkovani članovi britanske elite. Najprije su staroženja (a ne mladoženja!) i stara ( a ne mlada) odgodili vjenčanje za jedan dan, kako bi se princ nacrtao u sred katoličkog Vatikana na sprovodu preminulog pape. E neš ti face; budući kralj, kojem pripada i vrhovna vlast nad Anglikanskom crkvom, pokušao je ubrati bodove i u papinoj smrti, sve kako bi se popeo sa ne baš zavidnog dna domaće i svjetske popularnosti, pa je, jadan, čak i odgodio vjenčanje za jedan dan, samo radi Ivana Pavla. Sve mu, kao, vjerujem u iskrenost namjere da iskaže čast papi… Zatim se je trakavica nastavila nekakvim iskazom pokajanja Charlesa i njegove Imenjakinje-životinje-koja-ima-grbu (to je valjda Camillino indijansko ime!), prije nego je vjenčanje počelo. A sama se kraljica i onaj jadnik od muža joj, princ Phillipp, pojaviše u toj crkvici u sklopu, kako rekoše; "protokolarnih dužnosti"; sve kao onako, uz put. Sve je to bilo tako jadno. Patetično. Svaka čast Englezima kada toleriraju takav jad od čovjeka, koji će im za skoro vrijeme, vjerojatno, postati kralj. Tako su se «vjerni» Charlie i Camilla, koju krasi još veća vjernost, zavjetovali na «vječnu ljubav»! Kojeg li apsurda! Ma ne želim ja ovdje nikom ništa moralizirati, niti bilo čije osjećaje obezvrjeđivati, ali zaklinjanje na vjernost dvoje ljudi koji su postali sinonimi za bračnu nevjeru, brakolomstvo i uništavanje života svojih bivših bračnih partnera, bilo bi krajnje smiješno, da nije tragično. I sada to cijeli svijet gleda, sa suzicama u očima! Ma dajte… Mogu misliti što razmišljaju spomenuti mladi prinčevi kada vide kako im se onaj nesretni otac vjenčava sa ženom koja je uništila brak njihovih roditelja, koja je njihovu obitelj izvrgla linču žutog tiska i koja im je mamu, barem indirektno, poslala u grob. Mora da su oduševljeni do ludila! Sigurno će biti glavni na fešti večeras! Ta Camilla mora da je jako sretna žena danas. Ali tko joj je kriv što je bila glupasta kad je bila mlada. Umjesto da je zgrabila Charlieja dok je ovaj još bio slobodan, ona se zabavljala okolo, pa je propustila priliku postati kraljicom, pa se udala za Charlieva prijatelja, financijski dobro potkovanoga, samo kako bi ovoga imala na oku. Ali nije se naša Camy predavala tako lako; išla je ona do krune zaobilaznim putem, koji preko kreveta vodi do prijestolja. Smantati će ova i one u Parlamentu, samo da se domogne trona. E to se zove upornost; kad cijeli život ispravljaš «grešku» iz mladosti; i na kraju uspiješ! Evo još samo da stara Elizabeta rikne, pa da ucviljena Camy odjene crninu, i za koji mjesec iza toga ne uzme žezlo, jer joj se ljubavnik-muž ionako pokazao nesposobnim voditi vlastitu obitelj, a kako li bi tek mogao vladati kraljevstvom. Zna se tko će imati glavnu riječ kad Charlie dobije krunu; zna se… (A što ovo liči na scenarij za sapunicu; morati ću poraditi na tome, he, he…) Eto, tako smo od medija u paketu dobili papinski ukop i kraljevsko vjenčanje. Ovo je prvo bilo tako veličanstveno i dirljivo, puno dostojanstva i ljudskosti. Ovo drugo je toliko jadno da više liči na posebnu epizodu dobrih starih «Mućki», nego li na kraljevsko vjenčanje, ali kod mnoštva kućanica željnih tračeva izazvati će pravu navalu suza radosnica, i dati im materijala za prepričavanje uz poslijepodnevnu kavicu sa susjedama. Dobro, barem će ta tragikomedija bez ukusa i mirisa za nešto poslužiti. |
08.04.2005., petak
DO SUSRETA U ESHATONU DRAGI PAPA
Tijelo Ivana Pavla II predano je zemlji; čovjek koji se sav život sjećao kako je prah i da će se u prah povratiti, u prah se vraća. Tijelom. Besmrtna duša vratila se u Dom Očev na Nebesima. Ispraćen od cijele Crkve, oplakan od milijuna koji su ga za života slijedili, osobito mladih, papino smrtno tijelo našlo je počivalište u kripti Bazilike svetog Petra u Rimu, u društvu svojih časnih prethodnika, u lijesu u običnoj zemlji. Dirljivo je i tako znakovito bilo bogoslužje za Preminulog; sva Crkva i Zapada i Istoka molila je Svevišnjeg za dušu Rimskog Prvosvećenika, a svjetski moćnici dođoše kleknuti pred odar Starca u bijelom, koji nije, poput njih, imao ni vojske niti nuklearnog oružja. I pred odrom Rimskog Biskupa svi su izgledali tako mali, i beznačajni. Pustimo sada to što su mnogi tu došli samo vidjeti i biti viđeni, što su mnogi ugostitelji u Rimu na papinoj smrti zaradili pravo blago; taj skup, kakav povijest još nije bila zapamtila, snažno govori, više od riječi, više od bilo koje političke parole. Kamo sreće da u svoju politiku okupljena svjetska elita ugradi i provede barem djelić one ogromne humane baštine koju nam je Veliki Papa ostavio u nasljedstvo! Kamo sreće da svaki od nas u svom životu provede barem jednu od vrijednosti za koje se zalagao pokojni Lolek.Nepregledno mnoštvo naroda, osobito mladih, koje je pristiglo iz svih krajeva svijeta, klicaše; "Ivane Pavle, Ivane Pavle! Svet! Svet!" Izražavalo se tako duboko uvjerenje Naroda Božjega da je Preminuli istinski Svetac, za čiju beatifikaciju i kauzu nije potreban poseban odavna regulirani proces. Dirljivi su i potresni bili ti trenuci; koji će u srca nebrojenih biti urezani za svu vječnost. Iako je pokojni Papa bio grešan čovjek kao i svatko od nas smrtnika; istinski je bio Božji Čovjek, svim svojim bićem, jer sveci nisu oni koji bi bili bezgrešni, takvih i nema niti će ih biti, već je svet onaj koji ide stopama Kristovim ustrajno, koji kad padne ustaje uzdajući se u Gospoda, koji se kaje kada grijeh počini i sa svim žarom nastavlja putem do Zore Uskrsnuća. Svet je onaj koji beskrajno ljubi Boga u svakoj ljudskoj osobi. Naš je Ivan Pavao II bio i ostao sve to. To svjedoči; kako sav njegov život, tako i njegova smrt i ukop. Neka nas sada zagovara s Neba, kojemu je cijelim bićem pripadao već ovdje na zemlji. Do ponovnog viđenja u Oca nebeskog, dragi Papa! (budem li vrijedan tamo stići!) Tvoj Arhangel Requiem aeternam dona eis, Domine, (Pokoj vječni daruj mu, Gospode) et lux perpetua luceat eis. (i svjetlost vječna svjetlila njemu.) In memoria aeterna eris iustus: (U vječnom sjećanju pravednih prebivao:) ab auditione mala non timebit. (i od zala bio oslobođen.) In paradisum deducant te Angeli: (U raj poveli te anđeli) in tuo adventu suspiciant te Martyres, (na dolasku tvome primili te mučenici,) et perducant te in civitatem sanctam Jerusalem. (i poveli te u Sveti Grad Jeruzalem.) Chorus Angelorum te suspiciant, (Zbor anđeoski te primio,) et cum Lasaro, quondam paupere, (i s Lazarom, nekoć ubogim,) aeternam habeas requiem. (pokoj vječni imao.) Amen |
03.04.2005., nedjelja
Nebeska radost
Otvoriše se Nebesa i primiše dušu Sluge Gospodnjega u krilo Očevo. On, koji je dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao, zavrijedi biti dionikom časnog zbora Svetih. Ivan Pavao II, miljenik Gospodnji, ures svete Crkve, zasja na Nebu Vječnosti i Nebo se sa zemljom spoji da primi Svećenika Boga Svevišnjega. Čudesno je to otajstvo, našem umu nedokučivo, ali srcu koje vjeruje i koje je ispunjeno ljubavlju tako zorno jasna stvarnost. Sada zauvijek blažen Ivan Pavao zauvijek kraljuje s Kristom kojega je tako neumorno slijedio, do posljednjeg daha. Jer je na čvrstoj bio sazdan Stijeni, koju bujice ovoga svijeta ne mogaše srušiti.Raduje se Presveta Bogorodica, Vrata Raja, Nebeske Dveri, koja Sluzi Gospodnjem ruku pruži da se popne u Svjetlo koje ne gasne; Ona, Majka, majčinskom ljubavlju doprati Karola Woytilu do svojega božanskog Sina, koji ga očinski u zagrljaj primi. Mariji Bogorodici, Radosti Duha Svetoga, Premiloj kćeri Svevišnjega, iz oka suza kanu vidjevši sjaj duše Ivana Pavla. «Majko!», zazove je on:»Što su suzne oči Tvoje?». «Zbog blaženstva koje Majka radi tebe ćuti, dijete moje!», odgovori mu Preblažena:»Radi sreće moje neizmjerne jer se nisi pokolebao nikada, nikada…! Jer si sve svoje ufanje u Sina mojega i Boga mojega stavio. I nisi se pokolebao, nisi očajavao, nikada, nikada… Pratila sam te, čuvala te, bdjela nad tobom u nemirnim noćima, i onda kad se činilo da nema nade. A ti si ostao, dijete moje, nepokolebljiv u ljubavi, u ufanju. Zato Majka plače…, jer joj je duša radosna zbog sina svojega koji se u Dom Očev povrati!» Otac Vječni sa Visina i preobilna Mudrost Boga Sina i Ljubav Duha Gospodina u sjaju svetosti svoje zaori Hramom Nebeskim:»Evo Miljenika duše Moje, evo onoga koji mi je sin premili, evo onoga koji je dostojan sjesti o desnu Mene – Jaganjca koji oduzeh grijehe svijeta! Čujte svi anđeli i sveti; takvi su mi mili, koji ljubavlju gore za Mene i braću ljude, takvi su mi mili! Neka je Ivanu Pavlu na čast! Zato ga krunim vijencem slave za svu vječnost!» I okruni ga Gospod krunom slave na nebesima, da svijetli Narodu Božjemu za sva vremena, dovijeka. Jer nije se strašio trpjeti za istinu, za blagost i pravdu, za dostojanstvo svake ljudske osobe u kojoj je prepoznavao živog Krista. I pridruži se Ivan Pavao nebrojenoj vojsci anđela i svetih koji klicahu: «Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima Njegovim! Slava!» I taj glas radosti neka dopre do zemlje, i neka ispuni srce svakog čovjeka dobre volje, jer se Bog sam proslavi u svojim stvorovima koje najviše ljubi… Neka se proslavi i u svakom od nas! Krist jednom stade na žalu tražeć ljude za velika djela da love srca božanskom riječju! O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime, svoju lađu sada ostavljam žalu, od sad idem kamo šalješ me Ti! Ja sam siromašan čovjek, moje blago je predanost Tebi! I srce čisto da idem s Tobom. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime, svoju lađu sada ostavljam žalu, od sad idem kamo šalješ me Ti! |
01.04.2005., petak
Odlazak Prijatelja
U trenucima kao što su ovi koje svi proživljavamo, čovjek ne može ostati ravnodušan. Čovjek koji ima duše, koji ima srce; koji je jednostavno - čovjek. Nije važno je li ta osoba vjernik ili nije, je li katolik, pravoslavac, protestant, hindus, musliman ili pripadnik koje druge vjere, je li ateist, vjerski skeptik, razočarani bivši vjernik… Jer kada se susretosmo sa odlaskom dragog nam Prijatelja, ljubav koja nas je vezala nije mogla a ne ljubiti, to sunce koje nas je grijalo ljubavlju nije moglo ne zasjati toplinom u našim srcima, koja su od straha zatreperila u trenucima kada nas je zatekao rastanak. Tužni su svi odlasci, svi rastanci. Nikako da se naviknem na njih. A i ne želim to. Naviknuti se. Ma koliko bolno bilo.Danima se slutilo, šaputalo; Ivan Pavao II, papa, je na odlasku. Bliži se kraj njegova ovozemaljskog putovanja. Ove večeri taj je put vrlo blizu svojega cilja. I iako znam da tako mora biti, srce mi se ipak stisne na trenutak pa brže zalupa, i riječ mi u grlu stane. Duša mi je potresena, i što da kažem?! Nije mi svejedno. Glumim stoika, a srce mi zebe. Jer rastanak boli, pa i rastanak s nekim koga nikada iz blizine upoznao nisi. Odlazak Prijatelja. Nikad mu nisam prišao na manje od nekoliko desetaka metara. Nikada mu se nisam imao prilike izravno obratiti. Za moje ime nikad nije znao, u onoj masi ljudi nije me uočio, nikada se nismo sreli. Običan sam, mali čovjek koji nema prilike susretati se sa velikim ljudima našega vremena. Ali svejedno; čovjek na odlasku poseban mi je prijatelj, mada se nikada susreli nismo, mada nikada nije znao za moje postojanje. Ali je i meni i svakom čovjeku dobre volje Papa Woytila tako blizu, osobito je blizu bio i ostao svima onima koji trpe, koji jecaju pritisnuti križevima. Tako se Papa čitav život suobličavao Kristu Patniku, da bi u ove dane zadnjim snagama dospio do svoje Kalvarije, do trenutka kada i Ivan Pavao II razapet bolešću viče poput Krista: «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!» Evo kako umire pravednik i smrću razglašuje slavu Gospodnju! Starac u bijelom dostojno proživjevši svoje dane ove noći hrli ususret Uskrslome Kristu koji mu otvara vrata Kraljevstva Nebeskog! U ovoj noći strepnje, ali i nade, u ovoj noći koja povezuje cijeli svijet, srca naša kucaju za Starca u bijelom koji nam i na samrti svjedoči o neizmjernoj ljubavi i divljenju nad dostojanstvom svake ljudske osobe, osobito malenih i nemoćnih, starih i bolesnih, siromašnih i napuštenih od svih! Divno se otajstvo Božje dobrote očituje noćas; Bog otvara vrata Neba Pastiru Crkve; kršćani su tužni, ali ne bez nade, nipošto očajni. Duh koji Crkvu vodi brine se da ona, usprkos grešnosti onih koji je tvore, ostane navjestiteljica Evanđelja. A na Nebu će do vječnosti imati zagovornika; Ivana Pavla II, koji se pridružuje časnom zboru svetih! Neka mu je na čast! O ulozi Svetog Oca nije potrebno puno govoriti. Povijest je o njenu već dovoljno rekla. Nije Papi trebalo graditi nikakav kult ličnosti, niti se promovirati u medijima. Njegova su djela svjedočila i svjedoče, ove noći možda najintenzivnije; da ljubav prema Bogu i bratu čovjeku nema alternative; da se ljubav prema Bogu svjedoči postojanošću u ljubavi prema svakom čovjeku i vjernosti nauku apostolskom. Zato nam Ivan Pavao II ostaje trajan svjetionik prema Luci Spasa, trajan znamen u našem hodu prema Vječnosti, u našem povratku Ocu Nebeskomu! Dao Bog da se svaki od nas tamo susretne sa Ivanom Pavlom II, koji nas tamo sigurno čeka! Gospode Bože naš! Tebe slave svete Sile neprekidnim pjesmama i neprestanim hvalospjevom. Ispuni naša usta hvalom svojom, da uzmognemo iskazati čast Tvojemu svetom Imenu. I udijeli nam, po zagovoru Presvete Bogorodice i svih svetih Tvojih, sudioništvo i nasljeđe u zajedništvu s onima koji se tebe boje i koji izvršavaju tvoje zapovijedi. Spomeni se nas grešnih i nedostojnih svojih slugu, kada zazivamo Tvoje sveto ime. Nemoj nas posramiti u iščekivanju Tvoje svete milosti, nego nam daruj, Gospode, sve što molimo za spasenje i učini nas da Tebe ljubimo i Tebe se bojimo svim srcem svojim, i da u svemu vršimo Tvoju volju. Jer si dobar i čovjekoljubiv Bog, Tebi iskazujemo slavu: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen Molitva iz bizantske večernje službe |