Tijekom XVI. stoljeća usporedbom klimatskih uvjeta i tada aktualnog kalendara, nazvanog Julijanskim po Juliju Cezaru, uočilo se da računanje godine po tom kalendaru kasni za astronomskom godinom. Stoga je tadašnji papa Grgur XIII. okupio tim matematičara i astronoma koji su imali zadatak uskladiti kalendar s astronomskom godinom, kako bi time kalendar točnije pratio smjene godišnjih doba. Tako je godine 1582. uveden novi; Gregorijanski kalendar, nazvan po papi Grguru, koji je za 14 datumskih jedinica pomakao računanje datuma u odnosu na stari Julijanski kalendar. Time smo dobili i danas važeći kalendar, prema kojemu računamo datume i mjesece. Novi je kalendar, Gregorijanski, astronomski daleko točniji od Julijanskog, ali ni on nije potpuno točan, no, budući da je aktualan već preko 400 godina, pokazao se vrlo praktičnim.
Vremenom su sve zemlje svijeta, bez obzira bile kršćanske (katoličke) ili ne, u građanskom računanju vremena prešle na Gregorijanski kalendar. Međutim, dogodilo se to da su Istočni kršćani (pravoslavni) u većini nastavili slaviti blagdane prema starom kalendaru, tako da se stvorila razlika u terminima slavljenja istih blagdana na kršćanskom Istoku i kršćanskom Zapadu. U zadnje su vrijeme neke istočne, pravoslavne crkve, ipak prešle na slavljenje blagdana prema novom kalendaru, dok su neke zadržale stare termine. Tako npr. blagdan Božića prema starom, Julijanskom kalendaru, koji je 25. prosinca, prema novom kalendaru, Gregorijanskom, pada 07. siječnja. Slično je i s drugim kršćanskim svetkovinama tijekom godine. Otuda niz nesporazuma oko termina slavljenja istih blagdana. Ti nesporazumi su tijekom nesretne i krvave povijesti bivali toliko veći ili manji, koliko je ljubav među kršćanima Istoka i Zapada bivala veća ili manja. A uglavnom je, na žalost, nije ni bilo.
Međutim, za promišljanje velikih tema u kršćanskoj vjeri termini njihova slavljenja nisu u prvom planu, iako bi bilo znakovito kada bi se barem veliki blagdani slavili u isti dan. Ono što je u tim blagdanima najvažnije jest poruka ljubavi i dobrote koju nam je Bog ostavio u nasljedstvo, da je poput darovanih nam talenata oplemenimo i vratimo s preobiljem plodova u dobru srcu.
Tako u nedjelju koja nam slijedi pada blagdan Uskrsnuća Kristova – Uskrs, prema Julijanskom kalendaru. Na taj dan vjernici onih pravoslavnih crkava koje se drže Julijanskog kalendara slave najveći blagdan kršćana; pobjedu Krista nad smrću! U Kristovom uskrsnuću očitovalo se ono u čemu ćemo svi imati udjela; u pobjedi života nad smrću, svjetla nad tamom naših dana. Upravo ta veličanstvena činjenica kako naš život s Kristom nikada ne prestaje daje smisao našem življenju. Kršćanin nije zatvorio Nebo svojemu pogledu i zatvorio se u ovozemaljsko, tugujući i plačući nad nekakvom kletom sudbinom koja ga je zatvorila u propadljivo tijelo koje se na ovom svijetu mora boriti protiv nepravde, boli i tuge, često bezuspješno, te na kraju završiti trunući u mračnom grobu. Ah, ne! Kršćanin u ovom svijetu živi oplemenjujući ga, nastavljajući Božje djelo stvaranja, noseći svoje trpljenje znajući da mu je svoj životni križ iznijeti sve do vrha Kalvarije, kako bi i njemu svanula Zora Uskrsnuća. Jer kršćanin na svoj život gleda iz perspektive Neba.
Stoga svoj braći U Kristu; svim Istočnim kršćanima, koji Uskrs slave prema Julijanskom kalendaru, želim obilje Božjeg blagoslova, mira i dobra, da svoj život uprave Pobjedniku nad smrću, jer će samo u Njegovim očima vidjeti smisao svojih dana.