U trenucima kao što su ovi koje svi proživljavamo, čovjek ne može ostati ravnodušan. Čovjek koji ima duše, koji ima srce; koji je jednostavno - čovjek. Nije važno je li ta osoba vjernik ili nije, je li katolik, pravoslavac, protestant, hindus, musliman ili pripadnik koje druge vjere, je li ateist, vjerski skeptik, razočarani bivši vjernik… Jer kada se susretosmo sa odlaskom dragog nam Prijatelja, ljubav koja nas je vezala nije mogla a ne ljubiti, to sunce koje nas je grijalo ljubavlju nije moglo ne zasjati toplinom u našim srcima, koja su od straha zatreperila u trenucima kada nas je zatekao rastanak. Tužni su svi odlasci, svi rastanci. Nikako da se naviknem na njih. A i ne želim to. Naviknuti se. Ma koliko bolno bilo.
Danima se slutilo, šaputalo; Ivan Pavao II, papa, je na odlasku. Bliži se kraj njegova ovozemaljskog putovanja. Ove večeri taj je put vrlo blizu svojega cilja. I iako znam da tako mora biti, srce mi se ipak stisne na trenutak pa brže zalupa, i riječ mi u grlu stane. Duša mi je potresena, i što da kažem?! Nije mi svejedno. Glumim stoika, a srce mi zebe. Jer rastanak boli, pa i rastanak s nekim koga nikada iz blizine upoznao nisi.
Odlazak Prijatelja. Nikad mu nisam prišao na manje od nekoliko desetaka metara. Nikada mu se nisam imao prilike izravno obratiti. Za moje ime nikad nije znao, u onoj masi ljudi nije me uočio, nikada se nismo sreli. Običan sam, mali čovjek koji nema prilike susretati se sa velikim ljudima našega vremena. Ali svejedno; čovjek na odlasku poseban mi je prijatelj, mada se nikada susreli nismo, mada nikada nije znao za moje postojanje. Ali je i meni i svakom čovjeku dobre volje Papa Woytila tako blizu, osobito je blizu bio i ostao svima onima koji trpe, koji jecaju pritisnuti križevima. Tako se Papa čitav život suobličavao Kristu Patniku, da bi u ove dane zadnjim snagama dospio do svoje Kalvarije, do trenutka kada i Ivan Pavao II razapet bolešću viče poput Krista: «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!»
Evo kako umire pravednik i smrću razglašuje slavu Gospodnju! Starac u bijelom dostojno proživjevši svoje dane ove noći hrli ususret Uskrslome Kristu koji mu otvara vrata Kraljevstva Nebeskog! U ovoj noći strepnje, ali i nade, u ovoj noći koja povezuje cijeli svijet, srca naša kucaju za Starca u bijelom koji nam i na samrti svjedoči o neizmjernoj ljubavi i divljenju nad dostojanstvom svake ljudske osobe, osobito malenih i nemoćnih, starih i bolesnih, siromašnih i napuštenih od svih! Divno se otajstvo Božje dobrote očituje noćas; Bog otvara vrata Neba Pastiru Crkve; kršćani su tužni, ali ne bez nade, nipošto očajni. Duh koji Crkvu vodi brine se da ona, usprkos grešnosti onih koji je tvore, ostane navjestiteljica Evanđelja. A na Nebu će do vječnosti imati zagovornika; Ivana Pavla II, koji se pridružuje časnom zboru svetih! Neka mu je na čast!
O ulozi Svetog Oca nije potrebno puno govoriti. Povijest je o njenu već dovoljno rekla. Nije Papi trebalo graditi nikakav kult ličnosti, niti se promovirati u medijima. Njegova su djela svjedočila i svjedoče, ove noći možda najintenzivnije; da ljubav prema Bogu i bratu čovjeku nema alternative; da se ljubav prema Bogu svjedoči postojanošću u ljubavi prema svakom čovjeku i vjernosti nauku apostolskom. Zato nam Ivan Pavao II ostaje trajan svjetionik prema Luci Spasa, trajan znamen u našem hodu prema Vječnosti, u našem povratku Ocu Nebeskomu! Dao Bog da se svaki od nas tamo susretne sa Ivanom Pavlom II, koji nas tamo sigurno čeka!