Arhangel
29.03.2005., utorak
Pustite čovjeka!
Ivan Pavao II – bez sumnje je ime koje je obilježilo, među ostalima, drugu polovicu dvadesetog stoljeća, odnosno prijelaz milenija, ne samo u granicama katoličanstva ili kršćanske ekumene, već na globalnoj razini. Vjerojatno pod kapom nebeskom danas nema čovjeka koji nije barem jedanput u životu čuo za starca u bijelom koji se zove Ivan Pavao II. Sada već davne 1978., nakon smrti Albina Luciania (Ivana Pavla I.), na Petrovu je stolicu izabran poljski kardinal Karol Woytila, koji je u čast svojega prethodnika uzeo ime Ivan Pavao. U tome trenutku nitko nije mogao ni slutiti koje će dalekosežne posljedice za Crkvu, Europu, pa i svijet, imati izbor pedeset osmogodišnjeg Poljaka za Pastira Crkve. Pokazalo se da je izbor kardinalskog kolegija bilo mudar potez, vrlo dalekovidan.U zadnjih više od dvadeset šest godina Ivan Pavao II učinio je mnogo; mnogo dobra, i o tome nije potrebno puno govoriti. Naravno, grešan je i on čovjek, pa mu nije zamjeriti promašaje i propuste kojih je, naravno, moralo biti. Ali je nedvojbeno Papa postao moralna vertikala čitavog ljudskog roda, Ivan Pavao je podigao ugled papinstva na razinu kakva je teško dostignuta među svih dvjesto šezdeset trojicom njegovih prethodnika. Kormilo Crkve Woytila je čvrsto držao sve ove godine, a Kristova je Zajednica plovila snažno i sigurno, dok joj je u jedra puhao Duh njenog Utemeljitelja. Tom je poletu znatno pridonijela i reforma koju je u Crkvi označio i započeo Drugi vatikanski sabor, zaključen 1965. godine, za pontifikata nezaboravljenog pape Pavla VI. Sada, nakon svih ovih godina, Papu slama breme bolesti s kojom se već godinama bori. Tu su još posljedice nekoliko prijeloma, tumora debelog crijeva, kao i atentata kojeg je preživio 1981. godine. Teško je gledati po medijima starca koji se toliko muči kako bi izgovorio barem riječi blagoslova. S druge strane je veličanstveno gledati nesalomljivi duh ostarjelog Pape, koji do zadnjih atoma snage nastoji ispuniti povjerenu mu zadaću Neizrecivog. Divno je to svjedočanstvo odanosti i nepokolebljivosti; nezaboravno djelo vjere neznatnog radnika u poljskom kamenolomu s kraja tridesetih godina minulog vijeka. Njegovo je životno djelo sažeto u njegovom geslu upućenom Bogu po Bogorodici; Sav tvoj! (Totus tuus!) S druge strane, objektivna prosudba papinog zdravlja nagovješćuje ono što se mora izreći; skori kraj ovozemaljskog hoda Petra naših dana. To je činjenica koje je Ivan Pavao II. i te kako dobro svjestan i od koje ne bježi. Čovjek poput njega, do kraja zagledan u Krista, svoje zadnje korake korača pun nade u Onoga kome je povjerovao u dan kada Ga je odlučio slijediti. Zato su dani Ivana Pavla ispunjeni, istina tjelesnom nemoći, ali duhovnom vedrinom i beskrajnom nadom koja ne zavarava. A mediji su se dobrano raspisali o Woytilinom mogućem nasljedniku; nadugo i naširoko se špekulira koji bi od kardinala mogao ponijeti Petrov štap i mitru na glavi. Borba za vlast je počela; lešinari već kruže oko Starca na umoru! Kao i toliko puta do sada. Cijelu priču podgrijavaju mediji svojim špekulacijama u kojima nema ni trunčice iskrenosti ili humanosti; samo da se priča proda; samo da naklada bude veća. Od takve zaraze nisu imuni ni domaći nam mediji. To je jednostavno ljigavo i odvratno, za svaku osudu. Za Boga miloga, pustite čovjeka (papu) da na miru proživi vrijeme koje mu je Bog namijenio ovdje na Zemlji, prije nego se pridruži časnome zboru miljenika Gospodnjih na Nebu! Papi je sigurno najveći udarac pisanje kako je mogući kandidat za papu ovaj ili onaj kardinal! Takvo je pisanje jednostavno nepotrebno i odraz žeđi medija za uvijek novim senzacijama koje bi se onda ponudile javnosti na konzumiranje. Osim toga, to je i pokazatelj kako se malo zna o prilikama u Crkvi i kršćanskoj misli o ulozi pape. Svi su skloni ulogu pape promatrati isključivo kroz prizmu vlasti ili ovih ili onih interesa, a zaboravlja se da Crkvu vodi Duh Sveti (ma koliko je grešni ljudi činili nedosljednom) i da je uloga pape uloga služenja, da papa nema iza sebe nikakvu vojsku, nikakvu oružanu silu sa nuklearnim projektilima koja bi papinstvo stavljala uz bok svjetskim velesilama. Crkva bi bila davno propala kada bi ovisila samo o ljudima, kada bi prevrtljivi ljudi bili ti koji je vode; kad je ne bi vodio Duh njenog Utemeljitelja Crkva ne bi bila preživjela tolike progone, nedosljednosti, avanture, politička zastranjenja ili pape nedostojne tog položaja. Stoga je krajnje besmisleno nagađati tko će biti novi papa; hoće li to biti predstojnik Kongregacije za nauk vjere (J. Ratzinger), milanski ili venecijanski nadbiskup, ili neki kardinal iz Nigerije ili Latinske Amerike. Takva su nagađanja neprimjerena i stvar uličnih jalovih rasprava koje ničem ne vode. Lijepo bi bilo kada bi novi papa bio crne boje kože, ili rodom iz Anda, ili iz saharske pustinje, ali to je nevažno naspram kriteriju da to bude dobar čovjek, iskren, pun ljubavi, a to znači zagledan u Krista. Baš kao Ivan Pavao II. Koji neka nam poživi; barem još malo! |
23.03.2005., srijeda
Uskrsna nada
Sva priroda promijeni se od straha gledajući Tebe, Krista, raspeta na križu: sunce je pomrčalo, a temelji zemlje se uzdrmaše; sve je suosjećalo u trpljenju sa Stvoriteljem svojim. Majka Tvoja vapila je žalosno: Božanski sine moj, gdje si, Svijetlo svijeta, zašto si nestao sa očiju mojih, Jaganjče Božji? I zborovi anđela nebeskih bijahu zahvaćeni strahom, govoreći: Slava Tebi, mnogotrpeći Gospode![Q] [/Q]molitva iz bizantske večernje službe U danima koji su nam uglavnom sivi i tmurni malo je stvarnosti koje u dubini učmalog nam srca mogu probuditi nadu; tu tako žeđanu i toliko pomnjivo gajenu toplinu u dnu našega bića. Nada? Pitamo se teturajući pod teretom križeva koji nas svakodnevno silno pritišću o zemlju, koji nas guše ne dajući nam disati, koji nas tjeraju ne dajući nam doći do daha… A bič gonitelja je nemilosrdan, strašan, tjera sve više i više, dalje i dalje. Dokle? Dalje, više, ustrajnije, zauzetije. Kad smo ovako iznemogli, kada naša nadanja postaju samo puste tlapnje i kada nam se čini kako je to bila samo opsjena, opijum; nadati se. Što je sa onim divnim snom Božjim za svijet? Pitamo se, u trenucima kada smo bačeni na tlo; gdje su ta silna obećanja, gdje su riječi Neizrecivog sada, sada kada nam je najpotrebniji, sada kada nema nikog da pomogne, kada nemamo kamo pobjeći, kada nitko za naš život ne mari… Sumnjamo, mrmljamo, prigovaramo, pitamo, proklinjemo, mrštimo se i podižemo oči prema Nebu ne bi li nam sinulo Spasenje s Visina, ne bi li se osvjedočio Vjerni i Pravedni, kao nekad, kako nam predadoše stari. Stoga puni bola i mi jecamo: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!?» Pa opet posrćemo, padamo, lomimo se, satire nas, čini nam se da smo iznemogli, a rane nas bole, peku, neizdrživo… Dok mučitelji naši kopaju po njima, dok nam razdiru svaki djelić našeg života, dok dijele haljine naše i za odjeću nam kocku bacaju, dok ruglu izvrću sve ono u što smo imali vjere, što nam je srcu omililo, što smo voljeli, u što smo bili zaljubljeni, u što smo se zaklinjali, za što smo bili spremni boriti se do zadnjeg trunka snage, života… Sve je to sada izvrgnuto podsmjehu i preziru, omalovažavanju i beskrajnoj zajedljivoj zločestoći. Jer najteži je posao ovdje na zemlji prokazivati zlo. A svi smo na to pozvani. Tako stenjemo, i propinjemo se; ići nam je, padajući i posrćući, sve do vrha Golgote, do mjesta susreta, do mjesta na kojem se Nebo spaja sa zemljom. Gdje nam je zašutjeti. Zašutjeti pred misterijem trpljenja, pred žrtvom koja se od nas traži, zahtjeva, ište… Pred stvarnošću s kojom smo suočeni, pred kojom ostajemo nijemi, pred kojom smo kao janje na klanju tihi, bešumni, bez riječi… Trpljenje – misterij koji ne prestaje dokle smo ovako sami, daleko od Svjetlosti, od Izvora odsječeni. Kroz naš Veliki petak nam je proći. To je cijena. Cijena koju nam je platiti kako bismo imali spoznaju smisla našeg življenja; pregorka cijena našega spasenja, ali opet tako nužna, tako divna i tako draga. Dušu krijepi, srce grije. Zašto? Jer nam bez nje nema zore Uskrsnuća! Uzaludan je sav trud, sav uspjeh, ljepota, mladost i sva blaga, sve oku milo i srcu drago ako ovu Istinu ne prihvaćamo. Jer mladost brzo prođe, i život čitav samo je trenutak tek, i mi odlazimo odavde u dom vječnog boravka. Stoga naš život nema smisla, svo naše trpljenje nema smisla ukoliko se preko Golgote trpljenja ne dokopamo Zore Uskrsnuća! Iz uskrsne perspektive nam je vrednovati življenje, iz radosti i svjetla Uskrsa svi naši Veliki petci imaju smisao, imaju svrhu, u svjetlu Zore Uskrsnuća trpljenje u kojem sada živimo dobiva svoju boju, svoj oblik i gorčina mu postaje sol koja daje okus, koja daje da vrijedi. U onoj svetoj noći, koja je jedina bila vrijedna svjedočiti trijumfu Pobjednika nad smrću, zasjala nam je nada koju smo bili izgubili u sudaru sa svijetom u koji smo bili bačeni tako nemilo. Nada nam je osvanula kao Mlado Sunce s Visine nakon duge i hladne noći, u koje smo smrzavajući se iščekivali. Uskrsnuće je Zvijezda koja nam zasja da nas obasja davno izgubljenim blaženstvom, za kojim je ovo naše ubogo pleme Adamovo tako dugo vapilo krvlju, znojem i suzama; to je Zvijezda koja je dala smisao svoj našoj boli kada je raspršila tmine našeg mraka. Stoga svima, svima baš, neka življenje bude i ovog Uskrsa, i u svakom trenutku, protkano mišlju na ovu Zvijezdu koja daje smisao svakoj boli, svakom jadu, svakom razočarenju, svakom danu. Uskrsnuli Pobjednik dao vam postojanost u svim trpljenjima i radost u svakom nadolazećem trenutku, kako biste u zori svojega Uskrsnuća pogled svrnuli na svoje trpljenje i uzmogli radosno reći; vrijedilo je! Sretan Uskrs! Sa životom smrt se sasta, i čudesna borba nasta. Vođa Živih pade tada, i živ živcat opet vlada! Marijo, o reci što je, što ti oko vidjelo je? Grob ja vidjeh Krista Boga svijetlu slavu Uskrsloga! Anđele i platno bijelo, u kom bješe sveto tijelo! Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje! Znamo da si, doistine uskrsnuo, Božji Sine, Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! Amen. Aleluja! (uskrsni himan rimskog obreda) |
20.03.2005., nedjelja
Robovlasništvo
Svijet je prije nekoliko godina zakoračio u dvadeset prvo stoljeće, vrijeme postindustrijskog privređivanja i demokratskih društvenih uređenja, vrijeme poštivanja ljudskih prava, vrijeme slobode u kojem je svakom pojedincu zagarantirana sigurnost i slobodan razvoj. Malo sutra; sve su to demagoške parole koje vrijede samo za nekolicinu zemalja koje su imale sreću što su u prošlosti imale mudre političare i odgovorne građane koji nisu šutjeli na društvenu nepravdu, varanje i grabež, već koji su znali zauzeti se za svoja prava. Zato njihovi potomci danas uživaju to što uživaju; demokraciju u stupnju u kojem je ona ostvariva.Kod nas je situacija drastično različita. Mi, koji se dičimo nekakvom europskom uljudbom i tradicijama koje imaju svoje utemeljenje u mediteranskom i srednjoeuropskom kulturnom krugu, i koji se toliko volimo kititi tekovinama kršćanstva, nismo prije nekoliko godina ušli u dvadeset prvo stoljeće, nego smo se prije desetljeće i pol počeli vraćati u nešto sasvim različito od navedenog, u vrijeme robovlasništva. Ovime se ne želi žaliti za nekakvim prošlim vremenima, već se žali za budućnošću koja nam je oduzeta, a koju svi itekako zaslužujemo. U vrijeme kada se tzv. treći svijet bori sa ostavštinom kolonijalizma, u Hrvatskoj se, u srcu drevne Europe, obnavlja pravo pravcato robovlasništvo. I to legalnim putem. Najdrastičniji primjer za to su zaposlenice Riječke industrije obuće, tvrtke koja je, preživjevši sve strahote hrvatske pretvorbe, konačno dospjela u ruke nekog tajkuna, tipa onih iz latinskoameričkih sapunica. Žene iz RIO su se vjerojatno bile, jadne, ponadale, da je za njih i za njihove obitelji došlo vrijeme kada neće više morati strahovati od otkaza ili od odlaska tvrtke u stečaj, nadale su se da je došlo vrijeme kada će redovito primati plaće za svoj mukotrpan rad. Je šipak! Postale su pravo roblje novoga milenija, novi vlasnici tvornice, ma tko on/oni bili, oduzeli su im sva moguća prava! Čovječe, te žene rade i više od dvadeset sati dnevno, bez slobodne subote, bez blagdana, bez ikakvih prava, i to sve za bijednu crkavicu od jedva tisuću i pol do dvije tisuće kuna na mjesec. A o kašnjenju plaća da i ne govorimo; zadnje što su dobile bilo je bijednih 400 kn, i to za plaću za prosinac minule godine! I to su taj novac dobile u plavim omotnicama, na ruke! Jedna je zaposlenica psihički oboljela jer je pritisak na poslu bio prestrašan za njeno zdravlje, druga nema pravo niti na najminimalniju zakonom određenu plaću samo zato što se bila razboljela pa je morala na bolovanje! Neke su i same dale otkaz, iako su u nezavidnoj financijskoj sitauciji, jer su se bojale za svoje zdravlje! Strahotno! Sindikat je nemoćan, inspekcije rada uzaludno pišu kazne za poslodavce, u medijima nitko ništa i ne govori, izuzev male reportaže na državnoj dalekovidnici. Tim ženama ne samo da su oduzeta radnička prava, one su otrgnute i od svojih obitelji; Uskrs, taj najveći blagdan kršćana, već im je najavljen kao radni dan! A gdje su puste odrađene subote i nedjelje, i ostali blagdani. A Država sve to lijepo blagoslivlja, neka se samo porezom puni državni proračun, a te jadne žene tko šiša! Strašno! Hej. Čovječe, pa takvi se (ne)uvjeti rada mogu mirne duše poistovjetiti sa onima u konc logorima tijekom Drugog svjetskog rata! Pa zar nam nije bilo dovoljno, i previše! A puste udruge za ljudska prava, osobito one za prava žena! Gdje su sada kada tim jadnicama iz RIO treba pomoći? Zašto se nitko ne javlja? Gdje su tete-kreštalice iz famozne udruge B.a.b.e. i njihova svakim zlom zadojena predstavnica (mislim da se preziva Saravka ili tako nešto), koja diže histeriju za svaku glupost, a kada treba poduzeti nešto konkretno za prava žena, nigdje je nema!? Gdje su pusti političari, gdje je teta Jaca iz predsjedničke predizborne kampanje? Zašto sada ne pusti suzicu iz okica, sada kada ženama – robinjama iz RIO-a treba pomoći? Ah, jasno, i ja pričam gluposti, pa nije predizborna kampanja, pa im ne trebamo! Zato ja dižem svoj glas za prava radnica iz navedene riječke tvornice. Znam da je to kao borba sa vjetrenjačama, znam da je ovo kao glas koji viče u pustinji, ali siguran sam; važno je znati, biti informiran, ne dati se zavesti, izmanipulirati. Neka i jedan jedini čovjek pročita ovaj post i sazna za sadističko iskorištavanje ženske radne snage u Rijeci, i smisao ovog posta biti će ostvaren. I početi ćemo i mi svoj put u dvadeset prvo stoljeće. |
16.03.2005., srijeda
Ponos i katarza
Proteklih je dana u domaćim medijima omiljena jezična novokovanica bila euroskepticizam. I to ne bez razloga; a taj nas je razlog upravo danas ošinuo snagom pljuščetine, upravo onakve kakvom nas je kao osnovnoškolce mlatio nastavnik iz tehničkog odgoja (u školi koju je autor ovih redaka imao nesreću pohađati!), a kojem je šaka bila veličine nogometne lopte. Ta pljuščetina došla nam je danas ne od spomenutog zlostavljača, već iz središta Europske Unije, iz Bruxellesa, a ona glasi (u slobodnom prijevodu): «Stoko balkanska, stoj u blatu u kojem i jesi!» I sada smo svi, kao, šokirani; domaći političari, koji su nas do sinoć uvjeravali kako smo praktički na vratima Zapada, ne mogu doći sebi od silnog iščuđavanja. Ma nemojte, gospodo draga; pa danas je samo potvrđeno službeno ono što ste znali već mjesecima! Ništa novo za ovdašnje prilike, na žalost. Jednostavno rečeno; Hrvatskoj nema početka pregovora o ulasku u EU! Barem ne do daljnjeg! Sve dok ne izruči osumnjičenog generala! Vjerovali mi ili ne, tako nam je! Kako je do ovog došlo; zar smo ostavljeni kao prosjeci pred bogataševim vratima samo zato što se jedan umirovljeni general skrio, pa ga nema i nema, ili su razlozi, zapravo daleko dublji? S jedne strane ne može se zanijekati činjenica da uvijek neodlučna Europa ne zna što bi u danoj situaciji; ili Hrvatskoj dati zeleno svijetlo, ili ostaviti nas da za sobom vučemo Srbiju prema procesu demokratizacije i prihvaćanju europskih standarda (uh; sada zvučim kao aktualni nam predsjednik!). Naime, osobito je Britancima stalo da se što prije na noge osovi Srbija, zemlja koja je u ovom dijelu svijeta uvijek bila poligon za promicanje britanskih ineteresa, a koja, zbog objektivnih razloga, to sada ne može biti. Britancima je Hrvatska uvijek bila eksponent germanske politike (Njemačke i Austrije), i kao takva zemlja koju treba držati na oku. A sada im Hrvtaska igra dobru ulogu lokomotive demokratskih reformi za srpske političke vagone. Prema ovom planu, Hrvatska će toliko ostati izvan EU, koliko bude potrebno da u regiji bude generator demokratskih procesa. Koliko Hrvatska bude u regionalnoj suradnji povoljno djelovala na susjede, a osobito na Srbiju, to će prije Srbija biti spremna da i sama uđe u EU, a time će i Hrvatska to napokon smjeti učiniti. S druge strane, odnos snaga na relaciji EU – SAD premoćno je na strani Amera, čija agresivna politika u svijetu Europu već čitavo stoljeće baca u drugi, pa i u treći i četvrti plan na globalnoj karti velesila. Sada američka politika, koja Haaški sud samo djelomično uvažava (priznaje mu jurisdikciju u odnosu na sve druge, izuzev samog SAD-a) taj isti sud nastoji dokinuti čim prije. A tu se našla teta Carla Gestapo, koja energijom koja proistječe iz životne misije samodokazivanja svoje snage i samosvijesti i sebi i svijetu, zapinje iz petnih žila kako bi svima dokazala kako su kojim ona vlada ne može omalovažavati nitko, pa ni Bushova politika. Primjer za to je i slučaj Gotovina, jer za tetu Carlu nema nedodirljivih (ukoliko nisu engleski miljenici poput Karadžića i Mladića). Teta Carla je u situaciji kada za nju rade engleski agenti (čitaj; u službi britanskih interesa malo prije navedenih), a kojima se klanjaju poltronske istočnoeuropske vlade (uključujući i Sanaderovu), dok joj tepaju svi ministri zemalja EU. Ta se žena sada osjeća toliko moćnom, da u nastojanju da se dokaže prije nego mandat suda kojim vlada istekne, ne preza ni od čega, čak ni od toga da u toj silnoj žurbi da ostvari svoj plan stvara toliko loše sročene optužnice, da joj ih vlastiti sud vraća na doradu i pojašnjavanje (kao u slučaju Markač – Čermak). I gdje se mi svi skupa nalazimo u svemu tome? U raljama sitne domaće unutarnje politike, kojoj nije ni na kraj pameti učiniti bilo što, odnosno ne učiniti što bi trebala, sve kako bi naš ološ od gangstera u politici prigrabio/zadržao vlast i sav od naroda opljačkani novac. Sada se nije čuditi što smo kao štetočine izbačeni na ulicu Balkana, kad, po svemu sudeći, tamo i pripadamo. Uzalud naša busanja u prsa kako smo «jedan od najstarijih naroda u Europi». To su priče za malu djecu. Domaće nam dvoriše moramo pomesti sami, i to ne radi Carle del Ponte, ne radi engleskih licemjernih političara, ne radi Bruxellesa ili Busha, ili bilo koga drugog, nego radi sebe samih! Radi generacija koje dolaze, radi naše djece. Davno je bilo vrijeme za katarzu, kako na osobnom, tako i na društvenom i državnom planu. Ali ni sada nije kasno! Zar je za EU zemlja u kojoj se paradira u ustaškim uniformama, zemlja u kojoj se ne procesuiraju ratni zločini, zemlja u kojoj haaški osumnjičenici mirno žive, dok država tvrdi kako su davno emigrirali (kao slučaj Rajić), zemlja u kojoj aktualni premijer u oporbi sudjeluje u kojekakvim mitinzima (mitinzima poput onih u Weimarskoj Njemačkoj prije uspona Hitlera), a čim se dokopa vlasti priča nešto sasvim drugo! Nije za EU zemlja u kojoj je legalizirana pljačka i otimačina, u kojoj su političari nedodirljiva kasta, a mediji se i danas cenzuriraju, zemlja u kojoj policija ne reagira na uzaludne pozive silovane i pretučene djevojke, zemlja u kojoj se ne trpi susjeda jer je druge vjere ili nacije, ili mu se podmeće jer je druge političke opcije, zemlja u kojoj se kamenuju vlakovi iz Beograda itd. itd. Ljudi moji, tko je ovdje lud. Ne treba nama katarza radi Europe, nego radi nas samih, radi suočavanja istine o nama sa našim savjestima! Da priznamo pred vlastitom savješću da nismo anđeli kakvima se prikazujemo (nismo ni koljači kakvima nas pokušavaju prikazati), da smo izdali i izvitoperili načela kršćanstva kojim se toliko hvalimo, da smo licemjeri i lažovi, prevaranti najgore vrste koji bi rođenu mater prodali za 100 eura! Kad ćemo si jednom priznati da nam u prošlosti nisu živjeli samo junaci, pjesnici i znanstvenici, već da je među nama bilo krvoloka i zločinaca koji su donosili rasne zakone, koji su ubijali i opljačkali sam Hrvatski narod, a kamo li ne one druge! Kad ćemo više prestati živjeti u prošlosti, opčinjeni i zaluđeni idolima nacije koja bi bila vrednija od dostojanstva svake ljudske osobe? Ili idolima pseudoreligije u ime koje je vrijedno zatirati druge i drugačije? Kad ćemo si posvijestiti da ni među nama, ni među drugima nema kolektivne krivnje? «Očistimo pamćenje!» pozivao je Ivan Pavao II na početku novog milenija! To ne znači zaboraviti zlo; to jednostavno znači učiti iz prošlosti i da bi se opraštalo u sadašnjosti. Meni je dosta idola – zlatne teladi na plakatima, u uredima, na mitinzima, u medijima, u školama, u sportu i u svakom segmentu ljudskog života, idola za koje me drugi uče kako im se trebam klanjati, kako su vrjedniji od bilo čega! Idoli su zlo; zlatna telad koja samo donosi propast. Klanjati mi se je samo Bogu koji je Dobro samo, Bogu u svakom ljudskom biću, dostojanstvu svake osobe, pravednosti i istini… To je cilj katarze koja nam treba, pokore kroz koju nam je proći. Tada nas ni EU, niti bilo koji svjetski moćnik neće moći izbaciti na ulicu poput lopova; tada ćemo doista biti vrijedni u svojim i očima drugih, a ne licemjeri kakvi smo sada. |
14.03.2005., ponedjeljak
Pored mene
U mnoštvu stravičnih priča o kojima nas svakodnevno izvještavaju mediji, čovjek se ne može ne zapitati u kakvom mi to socijalno neosjetljivom društvu živimo, mi, koji se hvalimo tisućgodišnjim nasljeđem kršćanstva, europske uljudbe i vrijednosti koje, kao, promiču dostojanstvo ljudske osobe. Ma možeš mislit!U zemlji u kojoj se više od 90% stanovnika izjašnjava vjernicima – kršćanima, u zemlji u kojoj se neprestano provode razne humanitarne akcije, u kojoj se na sva usta iz državnih vrhova govori o nekom boljem sutra; u toj istoj zemlji, našoj, događaju se strašne tragedije koje su odraz naše taštine i našeg licemjerja, odraz dvoličnosti naših razmišljanja i uskogrudnosti naših srdaca. Tako su mediji prije koji dan brujali o tome kako se u jednoj trošnoj kućici na rubu naselja dogodilo da su štakori do smrti izglodali živu staricu, koja je, praktički napuštena od svih, živjela teško bolesna, u poluruševnoj daščari, bez vode i električne struje! Za ime Božje; štakori! Pantagane! Hej čovječe; to nije film strave i užasa; to je stvarnost strave i užasa, koja se događa u tvojoj okolini, u tvojemu susjedstvu! Danas, u dvadeset prvom stoljeću, pored nas, navodno velikih kršćana i hrvatina, ženu živu grizu štakori; a za to nitko ne zna, nitko da trepne; samo se svi skanjivamo i trepećemo okicama glumeći suosjećanje. Sve mi se ovo licemjerje, zapravo, gadi. Ne smatram se ništa boljim od svih nas. Možda i u mojemu susjedstvu leži napuštena starica, sama i bolesna, koja si ne može pomoći, koju grizu štakori. Ja prvi zaobilazim u širokom luku klošare, bake koje u prastarom kaputu guraju stara kolica iz marketa, koja su napunile nekim starim stvarima koje čine sav njihov život, koje stoje u redu za pučku kuhinju, od kojih svatko okreće glavu jer se možda nisu pošteno okupale tjednima, kojima nitko ne zna ime, a tako im lako prišijemo podrugljive nadimke!? U Splitu je prije nekoliko dana policija našla mrtvu staru Romkinju. Jadnica je nađena ispod kontejnera, sa ambalažom za jaja pod glavom. Umrla je, kako rekoše, od upale pluća. Svi su je u Splitu smatrali ridikulom, oriđinalom, svi su je zaobilazili, svima je bila na šprdanje, lik za ismijavanje, osoba sa ruba društva. Mnogi u njoj vjerojatno nisu ni vidjeli osobu, već samo staru ciganku bez krova nad glavom, koja je više vremena bila pijana, nego trijezna. I od nje su nalickane damice okretale glavu i rupčićem stiskale fine im i njegovane nosiće, i nju su zaobilazili u širokom luku. Tužno je to. Nitko nije ni znao da je bolesna, niti je koga bilo briga. Vidjevši je kako leži na podu pod kontejnerom, vjerojatno bih i ja sam prošao ne mareći puno za staru, smrdljivu ciganku. Vidjevši oronulu kolibu sa svjetlom voštanice kroz zamagljene i prljave prozore, vjerojatno ni ja ne bih svratio vidjeti ima li tamo bolesne bakice koju možda grizu miševi. Moju sam savjest zatomio pozivom za «dajmo da čuju» ili u kakvoj drugoj akciji, i time je moj kršćanski zadatak da drugima pomažem bilo riješen, obavljen; čisto, diskretno, bez rizika od infekcije, bez rizika da me obilježe kao glupana koji «glumi Majku Tereziju». Time sam se ubrojio u red malograđana koji poziv na ljubav zamijeniše formalnim obavljanjem neke minorne i, samim time, zapravo smiješne dužnosti, koja se izvitoperila i postala suprotnost ljubavi. Time smo poziv na ljubav izbirokratizirali, pretvorili je u biznis. Sve dok je stara ciganka umirala od upale pluća, a bakicu živu izjedali štakori. Moja savjest, taj «suvišak» u mojoj glavi, u mojemu srcu, taj glas koji uvijek opominje, nastojah gurnuti negdje u prikrajak svijesti, ne znajući što bih s njim. Je li moje nekakvo kršćanstvo postalo idolatrija, zlatno tele, tek forma koja se mora zadovoljiti, tek društveno prihvatljivo opredjeljenje, nešto što me legitimira kao pripadnika jedne nacije, jedne religije; sve kako bih samom sebi potvrdio kako sam dio neke tisućljetne kršćanske kulture i europske uljudbe? Gdje je moja svijest divljenja nad dostojanstvom svake ljudske osobe? Zašto zaobilazim klošare? Baku sa kolicima punima uspomena? Staru ciganku? Ne znam. Ali slutim; postajem jedan od mnogih, član «građanskog društva» kojem je ideal dobra kuća, posao, auto, obitelj i pokoja ljubavnica, misa na Božić i Uskrs i busanje u prsa od silnog hrvatstva. Zaboravljam kako je Bog upravo bio u onoj ciganki na cesti, a ja mu ne pomogoh; u baki u trošnoj daščari, a ja je ne obiđoh, u klošaru na uglu ulice, a ja ga ne pozdravih, u bakici sa kolicima punima uspomena, a ja joj ne pomogoh. Pretvaram se u slijepog izvršitelja društvenih normi koje su postale sama suprotnost pozivu na ljubav, slovo zakona koje treba izvršiti u minimalnom obliku kako bi se zadovoljila forma koja kaže kako Hrvat katolik pomaže drugima. Ja ne želim padati na te fore. Možda zvuči kao utopija, znam da nije moguće spasiti svijet, ali mogu početi ostvarivati taj san; početi time da sutra barem pozdravim klošara. I najveći put započinje prvim korakom. A taj je i najteži. Majka Terezija posvjedočila je kako je najteže bilo pristupiti prvom smrdljivom umirućem gubavcu. To je put, to je način. Ne; to me neće učiniti boljim od drugih, ali barem ću znati da nisam jedna ovca među milijunima drugih, koje su sve jednake forme, bića forme; bijele i bez smisla bleje. Osobito u ove dane pred Uskrs model mojega čovjeka biti će Bog, a ne zlatno tele «građanske utopije». Tako pored mene neće prolaziti nepoznati ljudi koji me ne zanimaju, za koje ne želim znati imaju li upalu pluća ili grizu li ih glodavci u krevetu; tako će za mene svaki čovjek biti Bog sam u kojem ću se diviti dostojanstvu svake ljudske osobe. |
12.03.2005., subota
Što mu je to trebalo?
Kao svagdje na svijetu, i kod nas su mediji gladni senzacija. Kao da ih zadnjih desetljeća nije bilo na pretek, kao da živimo u nekoj zemljici u kojoj se ama baš ništa ne događa pa je potrebno stvarima koje su svakodnevne davati važnost daleko veću od one koju zaslužuju, sve kako bi se stvorila, a onda i prodala dobra priča koju će javnost konzumirati neko vrijeme, sve dok se ne ukaže nova prilika za zadovoljavanje medijske pohlepe. U tom bjesomučnom traganju za igrama (kad već kruha nema!) koje bi zabavile narod, novinarska etika (što li je pak to?!) potpuno je zanemarena (za naše prilike ništa novo!), toliko da je došlo vrijeme kad i najintimnije i najosobnije stvari bez ustezanja postaju predmetom medijske obrade koja je, svjedoci smo, nerijetko najbeskrupuloznija manipulacija ljudskim sudbinama.Jedna medijski potencijalno vrlo zanimljiva tema sve je do ovih dana novinarskim raljama relativno uspješno izmicala, a ono malo informacija koje su o njoj pristizale mediji su učinili svojevrsnim fenomenom. Riječ je o Zlatku Sudcu, katoličkom svećeniku Krčke biskupije. Taj čovjek, ni manje ni više vrijedan od bilo kojeg drugog, postao je medijima, a time i javnosti, zanimljiv prije nekoliko godina kada je plasirana vijest kako se čovjeku na čelu, a potom i na drugim dijelovima tijela, navodno, pojavljuju stigme – rane nalik onima koje je nosio Isus Krist prilikom svoje muke i razapinjanja. Taj fenomen, koji u povijesti Crkve nije nepoznat, raspalio je novinarsku maštu i radoznalost; svi su mediji brujali o spomenutom svećeniku, svi su novinari željeli napraviti razgovor s njime, a mnoštvo mu je nastojalo prići. Takav događaj, koji je, jasno, usko povezan sa Crkvom, omiljenom temom medija, za svakodnevne prilike neuobičajan, prepoznat je kao izvor dobre priče, i to u nastavcima. Prepoznat je kao izvrsna prilika za dobar medijski publicitet, a time i ogromnu zaradu. S druge strane, Crkva je naložila velečasnom Sudcu da ne izlazi sa bilo kojom izjavom u javnost, kako spomenuti fenomen ne bi izazvao skandal ili pomutnju u narodu pritisnutom kojekakvim nedaćama, koji je spreman uhvatiti se za bilo koju slamku mogućeg spasa. I to je bio mudar potez. I mudrost je bila na djelu sve do prije nekoliko dana. Sve do proteklog tjedna velečasni Sudac je bio u relativnoj medijskoj izolaciji dok jedan hrvatski politički tjednik, poznat po enormnoj dozi nesnošljivosti prema svima i svakome, izuzev krajnjih desničara (shvaćeno u smislu balkanskog miljea!), nije objavio razgovor sa spomenutim svećenikom. Naime, nije se razgovaralo ni o stigmama, ni o aktualnim pastoralnim temama, ni o korizmi koja je u tijeku i bliži se svom vrhuncu, nije se, naravno ništa pričalo ni o ljubavi prema svima, pa i neprijateljima, kako nas uči Evanđelje. Razgovaralo se, na naše veliko razočarenje, dobrim dijelom i o politici pa je navedeni svećenik, navodno, eto i samog generala Gotovinu pozvao da se ne preda Haaškom sudu! Sada velikom dijelu naše javnosti nije jasno kako je moguće da jedan svećenik, koji s jedne strane biva izoliran zbog želje Crkve da se navedenim fenomenom stigmi ne manipulira, koji drži duhovne vježbe braniteljima i njihovim obiteljima, koji slika i izlaže svoje radove, koji živi, rekli bismo, samozatajno, iznosi takve stavove, političke. Jasno je da mu nitko ne brani imati svoje mišljenje, ali iznijeti u javnost takav poziv odbjeglom generalu, upravo u trenutku kada se cijela nacija našla na rubu izolacije zbog tog istog odbjeglog generala, vrlo je netaktično, pa čak i neobično, s obzirom na prije opisane prilike. I još ga nazivati posve nevinim, osobito ako je dokazano da je spomenuti general u Francuskoj bio osuđivan!? Naravno, svatko je nevin dok se suprotno ne dokaže, niti smijemo bilo koga suditi u srcu, ali to nije razlog da se u jednom tjedniku radikalnim političkih nazora daje takva izjava. Teško je to protumačiti. Moglo bi biti da je Sudac spomenuti stav iznio pod dojmom svojeg rada sa braniteljima, masovno frustriranima svojim statusom i nesmiljenom pljačkom mafijaških struktura pod blagoslovom državnih vlasti zadnjih desetljeća. Sudac je vjerojatno i pod dojmom susreta sa Gotovinom, za kojeg izjavljuje da mu je postao blizak prijatelj, vjerojatno je bio i žrtva (Sudac) novinarske manipulacije, a i trakavica oko Haaga i nezapočinjanja pregovora oko ulaska Hrvatske u Europsku Uniju sigurno su učinili svoje. Međutim, ostaje činjenica kako je navedena izjava, i to baš u spomenutom tjedniku, u pomno tempiranom trenutku, u domaćoj medijskoj zbilji podignula veliku prašinu, toliku da se je službena Crkva, na usta ravnatelja Informativne katoličke agencije, javno ogradila od navedenih izjava. Spomenuti slučaj s jedne strane govori o ogromnoj moći manipulacije medija kod nas, čak i onih minornih poput spomenutog tjednika, koji su u stanju u pomno odabranom trenutku od potencijalno utjecajnih osoba iskamčiti izjave koje im odgovaraju, i onda ih upregnuti u kampanju koja odgovara političkoj struji koja je navedeni medij, ustvari, i pokrenula i koja ga po svoj prilici i financira. S druge pak strane, nepromišljene izjave, osobito od strane crkvenih ljudi, dobrodošao su materijal za medijsku manipulaciju u kojekakve svrhe, osobito u osjetljivim povijesnim trenucima, i nerijetko mogu imati dalekosežne i neželjene posljedice, osobito po raspoloženje u društvu, sliku u svijetu o nama (koja ionako nije idilična), a i po samu Crkvu, naravno, koju se radije gleda kao na hijerarhijsku instituciju, a ne zajednicu vjerujućih. Zato je Zlatko Sudac po, vjerujemo i nadamo se, nepromišljenoj izjavi, postao savršen medijski plijen, jedan od mnogih. Ne treba ga ni opravdavati ni kuditi, on sam, nadamo se, promišlja posljedice svojih poteza, i po sebe, i po naciju, i po Crkvu. Na kraju ipak, sve u svemu, ne možemo ne zaključiti kako mu sve ovo nije trebalo. Ni njemu, ni nama. |
09.03.2005., srijeda
Kad ni u smrti nismo isti
U mnoštvu tragičnih događaja koji su obilježili zadnjih nekoliko godina možda najteže padaju oni koji su se prelomili na svakodnevnim, običnim, malim ljudima, upravo onakvima i onima koje susrećemo svaki dan u svojemu susjedstvu, u svojoj ulici. Jer takvi se redovito ne snalaze u košmarnom svijetu koji traži da budeš bogat i uspješan, pa ćeš, ako ti se štogod zlo i dogodi, razmjerno bogatstvu i društvenom položaju, daleko bolje proći, pa možda još i profitirati. O takvim smo tragičnim zbivanjima uglavnom bivali informirani čitajući naslove u crnoj kronici tiskovina koje smo jutrom listali, ispijajući prvu kavu, dok smo tražili posljednje rezultate nogometne lige, kako bismo znali jesmo li barem štogod zaradili na sportskoj kladionici, ili smo opet, po tko na koji put, bacili novac uzalud. I kada smo zatvorili i posljednju stranicu omiljene nam dnevne tiskovine, imena svih onih tragičara koje je crna zemlja progutala i crna kronika objavila ostala su zaboravljena, a njihove sudbine tek turobne uspomene njihovih najmilijih, koje će ih pratiti do kraja njihovih života. Tako je to; redovito kada je riječ o sirotinji, koje našoj Hrvatskoj ima na pretek.Tako nam se, među ostalim, dogodilo da je tijekom protekle godine jedan naš zemljak poginuo u Iraku u napadu terorista na konvoj u kojem je ovaj naš jadnik bio vozač, i to civilnog kamiona. Čovjek jednostavno nije imao izbora; išao je trbuhom za kruhom, jer je trebalo preživjeti i nahraniti obitelj. Nije preživio. Danima je njegovo tijelo putovalo do domovine, kako bi bilo dostojno pokopano, a obitelj ga je prepoznala po tenisicama na jednoj od snimki poginulih u navedenom napadu. Slučaj je medijski brzo zaboravljen. Tako se zbiva kada strada sirotinja. Ove smo godine bili svjedoci još jednog sličnog tragičnog događaja; još je jedan naš vozač kamiona poginuo u Iraku; na identičan način. Danima njegov identitet nije bio potvrđen, a udruga vozača trebala se dobrano oznojiti, istrošiti i živote vlastitih ljudi dovoditi u opasnost kako bi se posmrtni ostaci i ove tragične žrtve dopremili u zavičaj i dostojanstveno predali zemlji, nakon gotovo mjesec dana. I ovaj je slučaj medijski brzo postao nezanimljiv. Tako je to kada strada sirotinja. U ovim i sličnim navedenim slučajevima mediji su nas izvještavali puni patetike čitavi dan i pol, a političari su jedva i riječ izustili jer izborna kampanja nije bila u tijeku, i oni su imali daleko «važnijih» poslova nego što je izražavanje solidarnosti sa obiteljima stradalih ili, nedajbože, pomoći tim istim obiteljima koje su ostale bez hranitelja. Ovaj put nije bilo uplakane Jace Kosor, koja bi se nacrtala pored ožalošćene rodbine. Kampanja je već bila završena, a Jaca nije postala predsjednicom. Stoga nije bilo vrijedno trošiti suze uzalud. A onda je sve palo u zaborav. Tako je to kada strada sirotinja. Svi, kao, žale koji dan, a obitelj neka se dalje misli kako preživjeti, ili neka crkne. Koga briga. Prije koji dan domaći su mediji izvijestili o još jednoj tragičnoj smrti domaćeg čovjeka. E, ali ovaj put nije bila riječ o nekoj sirotinji, već o sinu Predsjednika Sabora. Naravno, nitko ne zna kolika bol razdire srce roditelja u trenutku smrti djeteta, nitko osim onih koji su to iskusili. Stoga nam nije namjera omalovažavati bilo čiju bol, pa bio taj i političar. Ali, za razliku od navedenih slučajeva koji su brzo potonuli u zaborav (sjeća li se još tko poginule djece u ruskom Beslanu?), o misterioznoj smrti mladog Šeksa u Indiji raspisali su se svi mediji, i tome posvetili i naslovne stranice. Javne ličnosti domaćeg žabokrečja od društva natječu se u iskazivanju sućuti obitelji nastradalog. Dobro; neka čine tako, to je humano, ljudski, za svaku pohvalu, ali; gdje su bili kada su oni nesretni vozači stradali u Iraku? Zašto se tada nisu natjecali u pružanju utjehe i konkretne pomoći obiteljima stradalih? Zašto Vlada nije ustupila svoj avion da obitelji otputuju identificirati najmilije i da se tijela tih vozača, pa i djevojčice poginule u tsunamiju, dopreme u domovinu brzo i sigurno, nego su toliki morali podmetnuti leđa kako bi tijela njihovih najmilijih bila dopremljena kući, često tjednima nakon smrti? Zar samo zato što im roditelji ili barem uža rodbina nisu državni glavešine? Ili barem gospodarska ili nazovi-kulturna krema društva koja ide na balove po kazališnim kućama u večernjim toaletama i dizajnerskim odijelima, a sve to plaćaju porezni obveznici? Doista je krajnje licemjerje da, budući da, kako se čini, nismo jednaki za života, ni u smrti nas ne tretiraju isto. Tako da tata Šeks i tijelo stradalog mu sina imaju pravo na prijevoz državnim avionom i o državnom trošku, dok obični vozač kamiona mora ležati po tko zna koliko u nekim zabitim mrtvačnicama dok ne bude transportiran kući. A onda mediji o prvima govore danima, a o drugima donesu kratku vijest; i to je to. Tako ti je to kad si sirotinja, pa si i mrtav drugima težak i na teret. Tužno je to. I tragično. Najprije sve te smrti, a onda licemjerje i dvostruki kriteriji koji živi oko mrtvih provode, tako da barem ni u smrti ne možemo biti jednaki. |
05.03.2005., subota
Moja Korablja
Kada bi se spremala kataklizma poput potopa opisanog u starozavjetnim knjigama, u kojemu bih, baš poput pravednog Noe, upravo ja, iako nepravedan, bio taj koji je pozvan preživjeti u Korablji koja bi bila jedini spas svijeta; pitam se; što bih u nju stavio, što ukrcao, što sačuvao za budućnost, a što prepustio uništenju koje će donijeti poplava!? Što bi mi se činilo vrijednim života i postojanja? Bih li baš ja bio dovoljno mudro mjerilo, kontrolor karata preživljavanja na ulazu koji znači opstanak, preživljavanje, budućnost, sutra, nadu…? Bih li u Korablju koja život znači stavio baš sve što je doista vrijedno mojega života, a baš sve drugo prepustio potopu, ili bih nevažnim stvarima sitničavo davao prednost, a potopu predao i ono vrijedno, važno, dobro i lijepo u kojemu bih tražio manu kako bih si opravdao ostavljanje tih stvarnosti izvan topline broda koji spašava, izvan jedinog suhog mjesta pod kapom nebeskom!? Imam li snage za nešto takvo, mudrosti za pravu mjeru, za dobar izbor, jesam li dostojan birati, mogu li ja to!? Kad se raziđu oblaci poslije kiše hoće li u mojoj Korablji ostati ono što je stvarno vrijedno sutrašnjice, što će me činiti sposobnim i spremnim novoga dana, ili ću sa sobom u spas ponijet natruhe prošlosti, tvrdoglavo čuvajući stvari koje nisu moje, koje mi samo prividno odgovaraju, koje me sputavaju, koje mi zapravo ne daju disati, koje sam stavio ispred sebe da im se klanjam kao idolima, zlatnom teletu koje je nesposobno i glupavo ostvarivati svoje postojanje, a kamo li donositi sreću drugima. Kad ograne sunce nakon dugotrajne kiše, hoće li biti isprane sve stvari koje me ne čine spremnim za razlijevati se poput neba da sve zakrili dobrotom, ili ću bjesomučno tragati za ostacima prošlosti koja samo opterećuje i ne da ići dalje, brže i bolje, koja je samo sjećanje i ništa više, koja je potrošena i jednostavno treba biti bačena u smeće, poput stare vreće. Što je ono stvarno vrijedno što će me nositi dalje kada potop prođe, što mi davati nadu i činiti smislenim dane koji su mi darovani; jesam li to stavio u moju Korablju, ili sam ostavio poplavi da odnese, a ja sam se zatrpao nevažnim tričarijama, zlobnim idejama, zavidnim stavovima, okovima mržnje koji prijete da i mene i moju korablju i sve što volim povuku na dno svojoj težinom, jer su preteški i čovjeka nedostojni… Uvijek se nadamo nekim novim i boljim danima, zanemarujući sadašnjost koja nam je jedina dostupna. Kada bi ta neka nova stvarnost nastupila, kvalitativno drugačija, osjetno daleko iznad ove u koju smo uronjeni, toliko različita od svega što naš razum doživljava, bismo li mogli, ili smjeli u nju kročiti i u njoj opstati ovakvi kakvi jesmo; kakav jesam!? Ima li mjesta za mene u novoj zvijezdi, novom eonu, upravo onom za kojim ovo ubogo Adamovo pleme žudi, plače i vapije krvlju i suzama!? Ili su se sa strašnom lupom zatvorila rajska vrata za mene, sve dok na moju Korablju ne stavim prave stvari, a sve drugo predam dubinama!? Dani su u kojima smo pozvani preispitivati sami sebe. Borba sa samim sobom jedina je u kojoj imam priliku za uspjeh; jedini sukob iz kojeg mogu izići kao pobjednik. Iščekujući tako tu neku novu nadanu i željenu stvarnost, zvijezdu koja će doći, jer smrtni smo ljudi, pitam se; jesam li otpad kojem nema mjesta u idili planinskog, kristalno čistog potoka, prekrivenog besprijekornom bjelinom snijega; jesam li, ovakav, suvišno i ofucano strašilo u polju zlatne pšenice, a ptica koje bi je izjele na horizontu zapravo nema!? Zašto i ja ne bih bio kap, pa sudjelovao u ljepoti potoka u planinama, ili klas, da imam udjela u polju koje pšenica čini tako čudesnim, zlatnim, plemenitim… Ili su stvari koje sam na korablji ponio od mene opet učinile smeće i strašilo, kao što sam bio i prije potopa, uvjeren kako sam kap samo ja, kako sam klas samo ja, i što mi tko ima govoriti kada sam, jadan, mislio kako sve znam i kako mi ne treba biti bolji, jer je to samo za slabiće. Tada sam mislio da sam i klas, i kap, i polje, i potok i kako mojemu zlatu i mojoj svježini nema ravne, kako je bez premca moja savršenost. Tako je mislio otpad, i strašilo. Je li to bilo vrijedno čuvati na Korablji? Zar nisam mogao ostaviti vani smeće, i dronjke koje strašilo čine, i licemjerje kojega krasi, i taštinu koja ga uzdiže nad druge!? Zato krećem iznova. Putem svojeg plova. Sada su kriteriji drugi, drugačiji. Sada ludo svijeta ne smatram ludim, i mudro svijeta ne prihvaćam mudrim, sada ću na moju Korablju staviti samo ono što je neznatno, maleno, siromašno. Ali tako dragocjeno, iako ga licemjeri preziru, društvo omalovažava, svijet mu se smije. U svoju korablju staviti ću samo čovječnost, nadu, vjernost, pouzdanje, radost zbog tuđeg uspjeha, dobrohotnost, prihvaćanje drugih i drugačijih, nesebičnost, dobrotu, priprostost… Sve ono što se očima ne vidi, što se uhom ne čuje niti prstima dade opipati, ali što srce neizmjerno raduje i daje smisao našim danima. Nije me briga. Krećem... |
02.03.2005., srijeda
Svjetionik mraka
Al Manar naziv je jedne televizijske kuće na Bliskom istoku, točnije na području pod palestinskom samoupravom. Al Manar na arapskom znači Svjetionik, i ta bi se riječ, s obzirom na asocijacije koju većina od nas uz nju vezuje, mogla lijepo uklopiti u sveukupni image neke medijske kuće, budući da se podrazumijeva kako bi medij trebao služiti promicanju informiranosti, obrazovanja, tolerancije i svih humanih vrijednosti koje možemo zamisliti. Jasno je da je takva ideja zapravo, s obzirom na stanje stvari, utopija; ali zar nismo pozvani težiti prema najvećem mogućem stupnju ostvarenja tog ideala, osobito ako u vidu imamo da su mediji, a osobito oni elektronski, ti koji formiraju i modificiraju današnju kulturu, mentalitet, javno mnijenje, pa i utječu na samu politiku, na kraju krajeva.Ali ni sam pokušaj ostvarenja takvog ideala sa navedenom televizijskom kućom čini se apsurdnim. Na žalost. Takvo nešto nije moguće u ovom slučaju. Zbog čega? Jednostavno zbog toga što nas svjetionici podsjećaju na sigurnost, na siguran put, na put do utočišta, na svjetlo, na osvjetljenje i prosvjetljenje, na dobro, podsjećaju na sve ono što televizijska kuća Al Manar nije. Ta televizijska kuća, jednostavno rečeno, promiče ideje koje su sama suprotnost navedenim asocijacijama vezanima uz pojam svjetionika. Al Manar je televizija koju uređuje radikalna palestinska teroristička organizacija Hezbollah. A kada je o takvoj organizaciji riječ, odmah nam je jasno kakav je televizijski program jedne takve televizijske kuće. Pod krinkom borbe za slobodu Palestine ti novinari i urednici višemilijunskom gledateljstvu doslovno peru mozgove ideologijom rata, borbe i samožrtvovanja kao jedinog ispravnog i uspješnog načina borbe protiv Izraelaca. Ta je medij stvoren, što je potpuno jasno, sa samo jednom nakanom; širenju mržnje između Palestinaca i Izraelaca, što se postiže programom koji je u potpunosti obojen poticanju žrtvovanja vlastitih života (naravno; tuđe djece) radi uništenje države Izraela. Vijesti govore samo o krvi, ratu i pokoljima Palestinaca, reklame pozivaju na otpor, izvješća govore samo o «mučenicima» koji su se raznijeli bombama, povevši u smrt što više nevinih Izraelaca. Tragično. Sam bi se Hitler takvom propagandom samog zla sigurno silno ponosio, jer takav program ne bi smislio ni sam Goebbels tijekom nacističke strahovlade u Njemačkoj. Čovjek jedva može povjerovati da jedna mlada Palestinka, novinarka, koja nije starija od dvadesetak godina, može biti toliko indoktrinirana, toliko zatupljene savjesti i ispranog mozga, da može sa bolesnim nacerenim smiješkom izjavljivati da je jedino rješenje za koje se zalaže ono potpunog uništenja Izraela. Potpuno bolesno, ali tragično tužno, zapravo. Jer takvi svakodnevno uvjeravaju mase kako je nova verzija «konačnog rješenja» zapravo jedini put za slobodu Palestine. Povijest kao da se ponavlja; mnogi kao da iz nje ništa nisu naučili. Tko se ne suoči sa problemom, a ta ga cura očito ima, biti će prisiljen ponoviti ga! Druga novinarka bi prihvatila, kako sama kaže, da joj vlastito dijete postane bombaš-samoubojica, mada bi je to, kao i svaku majku pogodilo. Ženo; imaš li ti i malo soli u glavi??? Političari i glavešine davno su svoje sinove sklonili na francuske i engleske prestižne škole, a tebe su, jadnice, uvjerili da ti je čast da ti se sin raznese u nekom prepunom autobusu u sred nekog grada čiji obični ljudi, baš kao i ti, žele samo da ih se pusti na miru!!! Urednici Al Manara, naravno, licemjerno govore kako se oni samo bore za slobodu, na svoj način. Kojeg li sarkazma i licemjerja! Vrlo dobro takvi znaju da mnoge nevine šalju u smrt sijanjem zla kroz program koji stvaraju, vrlo dobro oni to znaju. I to je njihov najveći grijeh. Oni su pojam svjetionika zapravo pretvorili u pojam sirena koje, kao u Odiseji, svojim zamamnim pjevom lakovjerne mornare mame u sigurnu smrt. Al Manar u tom smislu nikako ne može označavati svjetionik, već samo kulu zla koje grobove sije gdje god zaviri, dokle god njena zlokobna sjena doseže. Na ovim našim prostorima nagledali smo se, i naslušali, na našu žalost, govora mržnje putem medija, osobito putem televizije. Tko ne pamti TV Beograd, čiji je program pripremao i huškao na rat, pa čak povremeno i HRT koji se, na nesreću, ponekad nije ustručavao promovirati govor mržnje!? Čak i beogradske medije iz devedesetih godina minulog stoljeća televizija osvjedočene terorističke organizacije Hezbollah nadmašuje krvožednošću. Ne želim reći da mediji onog kauboja Busha ne čine sličnu stvar, doduše na puno perfidniji način, ali ovi iz Palestine sve su ih nadmašili. I kako u današnje vrijeme ostati imun na pritisak medija?! Vrlo teško. Ali ne i nemoguće. Odgovor je jasan; širokim informiranjem, neprestanim obrazovanjem i, što je najvažnije, slušanjem zdravog razuma koji ne može ne prepoznati dobro, slušanjem srca koje je stvoreno da kuca za mir. To su naši jedini svjetionici koji vode prema lukama spasa; kada u srcu znam; svaki čovjek – moj je brat. Znam da je ovo možda samo tlapnja, samo nada, ali što nam u našim danima ostaje ako nas ne grije nada!? Što nam ostaje! To nam nitko oduzeti ne može. Zato je veliki S. S. Kranjčević s pravom pisao: «Mrijet ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati!» |