Svijet je prije nekoliko godina zakoračio u dvadeset prvo stoljeće, vrijeme postindustrijskog privređivanja i demokratskih društvenih uređenja, vrijeme poštivanja ljudskih prava, vrijeme slobode u kojem je svakom pojedincu zagarantirana sigurnost i slobodan razvoj. Malo sutra; sve su to demagoške parole koje vrijede samo za nekolicinu zemalja koje su imale sreću što su u prošlosti imale mudre političare i odgovorne građane koji nisu šutjeli na društvenu nepravdu, varanje i grabež, već koji su znali zauzeti se za svoja prava. Zato njihovi potomci danas uživaju to što uživaju; demokraciju u stupnju u kojem je ona ostvariva.
Kod nas je situacija drastično različita. Mi, koji se dičimo nekakvom europskom uljudbom i tradicijama koje imaju svoje utemeljenje u mediteranskom i srednjoeuropskom kulturnom krugu, i koji se toliko volimo kititi tekovinama kršćanstva, nismo prije nekoliko godina ušli u dvadeset prvo stoljeće, nego smo se prije desetljeće i pol počeli vraćati u nešto sasvim različito od navedenog, u vrijeme robovlasništva. Ovime se ne želi žaliti za nekakvim prošlim vremenima, već se žali za budućnošću koja nam je oduzeta, a koju svi itekako zaslužujemo.
U vrijeme kada se tzv. treći svijet bori sa ostavštinom kolonijalizma, u Hrvatskoj se, u srcu drevne Europe, obnavlja pravo pravcato robovlasništvo. I to legalnim putem. Najdrastičniji primjer za to su zaposlenice Riječke industrije obuće, tvrtke koja je, preživjevši sve strahote hrvatske pretvorbe, konačno dospjela u ruke nekog tajkuna, tipa onih iz latinskoameričkih sapunica. Žene iz RIO su se vjerojatno bile, jadne, ponadale, da je za njih i za njihove obitelji došlo vrijeme kada neće više morati strahovati od otkaza ili od odlaska tvrtke u stečaj, nadale su se da je došlo vrijeme kada će redovito primati plaće za svoj mukotrpan rad. Je šipak! Postale su pravo roblje novoga milenija, novi vlasnici tvornice, ma tko on/oni bili, oduzeli su im sva moguća prava! Čovječe, te žene rade i više od dvadeset sati dnevno, bez slobodne subote, bez blagdana, bez ikakvih prava, i to sve za bijednu crkavicu od jedva tisuću i pol do dvije tisuće kuna na mjesec. A o kašnjenju plaća da i ne govorimo; zadnje što su dobile bilo je bijednih 400 kn, i to za plaću za prosinac minule godine! I to su taj novac dobile u plavim omotnicama, na ruke! Jedna je zaposlenica psihički oboljela jer je pritisak na poslu bio prestrašan za njeno zdravlje, druga nema pravo niti na najminimalniju zakonom određenu plaću samo zato što se bila razboljela pa je morala na bolovanje! Neke su i same dale otkaz, iako su u nezavidnoj financijskoj sitauciji, jer su se bojale za svoje zdravlje! Strahotno! Sindikat je nemoćan, inspekcije rada uzaludno pišu kazne za poslodavce, u medijima nitko ništa i ne govori, izuzev male reportaže na državnoj dalekovidnici. Tim ženama ne samo da su oduzeta radnička prava, one su otrgnute i od svojih obitelji; Uskrs, taj najveći blagdan kršćana, već im je najavljen kao radni dan! A gdje su puste odrađene subote i nedjelje, i ostali blagdani. A Država sve to lijepo blagoslivlja, neka se samo porezom puni državni proračun, a te jadne žene tko šiša! Strašno! Hej. Čovječe, pa takvi se (ne)uvjeti rada mogu mirne duše poistovjetiti sa onima u konc logorima tijekom Drugog svjetskog rata! Pa zar nam nije bilo dovoljno, i previše!
A puste udruge za ljudska prava, osobito one za prava žena! Gdje su sada kada tim jadnicama iz RIO treba pomoći? Zašto se nitko ne javlja? Gdje su tete-kreštalice iz famozne udruge B.a.b.e. i njihova svakim zlom zadojena predstavnica (mislim da se preziva Saravka ili tako nešto), koja diže histeriju za svaku glupost, a kada treba poduzeti nešto konkretno za prava žena, nigdje je nema!? Gdje su pusti političari, gdje je teta Jaca iz predsjedničke predizborne kampanje? Zašto sada ne pusti suzicu iz okica, sada kada ženama – robinjama iz RIO-a treba pomoći? Ah, jasno, i ja pričam gluposti, pa nije predizborna kampanja, pa im ne trebamo!
Zato ja dižem svoj glas za prava radnica iz navedene riječke tvornice. Znam da je to kao borba sa vjetrenjačama, znam da je ovo kao glas koji viče u pustinji, ali siguran sam; važno je znati, biti informiran, ne dati se zavesti, izmanipulirati. Neka i jedan jedini čovjek pročita ovaj post i sazna za sadističko iskorištavanje ženske radne snage u Rijeci, i smisao ovog posta biti će ostvaren. I početi ćemo i mi svoj put u dvadeset prvo stoljeće.
Post je objavljen 20.03.2005. u 22:50 sati.