Arhangel
29.03.2005., utorak
Pustite čovjeka!
Ivan Pavao II – bez sumnje je ime koje je obilježilo, među ostalima, drugu polovicu dvadesetog stoljeća, odnosno prijelaz milenija, ne samo u granicama katoličanstva ili kršćanske ekumene, već na globalnoj razini. Vjerojatno pod kapom nebeskom danas nema čovjeka koji nije barem jedanput u životu čuo za starca u bijelom koji se zove Ivan Pavao II. Sada već davne 1978., nakon smrti Albina Luciania (Ivana Pavla I.), na Petrovu je stolicu izabran poljski kardinal Karol Woytila, koji je u čast svojega prethodnika uzeo ime Ivan Pavao. U tome trenutku nitko nije mogao ni slutiti koje će dalekosežne posljedice za Crkvu, Europu, pa i svijet, imati izbor pedeset osmogodišnjeg Poljaka za Pastira Crkve. Pokazalo se da je izbor kardinalskog kolegija bilo mudar potez, vrlo dalekovidan.U zadnjih više od dvadeset šest godina Ivan Pavao II učinio je mnogo; mnogo dobra, i o tome nije potrebno puno govoriti. Naravno, grešan je i on čovjek, pa mu nije zamjeriti promašaje i propuste kojih je, naravno, moralo biti. Ali je nedvojbeno Papa postao moralna vertikala čitavog ljudskog roda, Ivan Pavao je podigao ugled papinstva na razinu kakva je teško dostignuta među svih dvjesto šezdeset trojicom njegovih prethodnika. Kormilo Crkve Woytila je čvrsto držao sve ove godine, a Kristova je Zajednica plovila snažno i sigurno, dok joj je u jedra puhao Duh njenog Utemeljitelja. Tom je poletu znatno pridonijela i reforma koju je u Crkvi označio i započeo Drugi vatikanski sabor, zaključen 1965. godine, za pontifikata nezaboravljenog pape Pavla VI. Sada, nakon svih ovih godina, Papu slama breme bolesti s kojom se već godinama bori. Tu su još posljedice nekoliko prijeloma, tumora debelog crijeva, kao i atentata kojeg je preživio 1981. godine. Teško je gledati po medijima starca koji se toliko muči kako bi izgovorio barem riječi blagoslova. S druge strane je veličanstveno gledati nesalomljivi duh ostarjelog Pape, koji do zadnjih atoma snage nastoji ispuniti povjerenu mu zadaću Neizrecivog. Divno je to svjedočanstvo odanosti i nepokolebljivosti; nezaboravno djelo vjere neznatnog radnika u poljskom kamenolomu s kraja tridesetih godina minulog vijeka. Njegovo je životno djelo sažeto u njegovom geslu upućenom Bogu po Bogorodici; Sav tvoj! (Totus tuus!) S druge strane, objektivna prosudba papinog zdravlja nagovješćuje ono što se mora izreći; skori kraj ovozemaljskog hoda Petra naših dana. To je činjenica koje je Ivan Pavao II. i te kako dobro svjestan i od koje ne bježi. Čovjek poput njega, do kraja zagledan u Krista, svoje zadnje korake korača pun nade u Onoga kome je povjerovao u dan kada Ga je odlučio slijediti. Zato su dani Ivana Pavla ispunjeni, istina tjelesnom nemoći, ali duhovnom vedrinom i beskrajnom nadom koja ne zavarava. A mediji su se dobrano raspisali o Woytilinom mogućem nasljedniku; nadugo i naširoko se špekulira koji bi od kardinala mogao ponijeti Petrov štap i mitru na glavi. Borba za vlast je počela; lešinari već kruže oko Starca na umoru! Kao i toliko puta do sada. Cijelu priču podgrijavaju mediji svojim špekulacijama u kojima nema ni trunčice iskrenosti ili humanosti; samo da se priča proda; samo da naklada bude veća. Od takve zaraze nisu imuni ni domaći nam mediji. To je jednostavno ljigavo i odvratno, za svaku osudu. Za Boga miloga, pustite čovjeka (papu) da na miru proživi vrijeme koje mu je Bog namijenio ovdje na Zemlji, prije nego se pridruži časnome zboru miljenika Gospodnjih na Nebu! Papi je sigurno najveći udarac pisanje kako je mogući kandidat za papu ovaj ili onaj kardinal! Takvo je pisanje jednostavno nepotrebno i odraz žeđi medija za uvijek novim senzacijama koje bi se onda ponudile javnosti na konzumiranje. Osim toga, to je i pokazatelj kako se malo zna o prilikama u Crkvi i kršćanskoj misli o ulozi pape. Svi su skloni ulogu pape promatrati isključivo kroz prizmu vlasti ili ovih ili onih interesa, a zaboravlja se da Crkvu vodi Duh Sveti (ma koliko je grešni ljudi činili nedosljednom) i da je uloga pape uloga služenja, da papa nema iza sebe nikakvu vojsku, nikakvu oružanu silu sa nuklearnim projektilima koja bi papinstvo stavljala uz bok svjetskim velesilama. Crkva bi bila davno propala kada bi ovisila samo o ljudima, kada bi prevrtljivi ljudi bili ti koji je vode; kad je ne bi vodio Duh njenog Utemeljitelja Crkva ne bi bila preživjela tolike progone, nedosljednosti, avanture, politička zastranjenja ili pape nedostojne tog položaja. Stoga je krajnje besmisleno nagađati tko će biti novi papa; hoće li to biti predstojnik Kongregacije za nauk vjere (J. Ratzinger), milanski ili venecijanski nadbiskup, ili neki kardinal iz Nigerije ili Latinske Amerike. Takva su nagađanja neprimjerena i stvar uličnih jalovih rasprava koje ničem ne vode. Lijepo bi bilo kada bi novi papa bio crne boje kože, ili rodom iz Anda, ili iz saharske pustinje, ali to je nevažno naspram kriteriju da to bude dobar čovjek, iskren, pun ljubavi, a to znači zagledan u Krista. Baš kao Ivan Pavao II. Koji neka nam poživi; barem još malo! |