U mnoštvu tragičnih događaja koji su obilježili zadnjih nekoliko godina možda najteže padaju oni koji su se prelomili na svakodnevnim, običnim, malim ljudima, upravo onakvima i onima koje susrećemo svaki dan u svojemu susjedstvu, u svojoj ulici. Jer takvi se redovito ne snalaze u košmarnom svijetu koji traži da budeš bogat i uspješan, pa ćeš, ako ti se štogod zlo i dogodi, razmjerno bogatstvu i društvenom položaju, daleko bolje proći, pa možda još i profitirati. O takvim smo tragičnim zbivanjima uglavnom bivali informirani čitajući naslove u crnoj kronici tiskovina koje smo jutrom listali, ispijajući prvu kavu, dok smo tražili posljednje rezultate nogometne lige, kako bismo znali jesmo li barem štogod zaradili na sportskoj kladionici, ili smo opet, po tko na koji put, bacili novac uzalud. I kada smo zatvorili i posljednju stranicu omiljene nam dnevne tiskovine, imena svih onih tragičara koje je crna zemlja progutala i crna kronika objavila ostala su zaboravljena, a njihove sudbine tek turobne uspomene njihovih najmilijih, koje će ih pratiti do kraja njihovih života. Tako je to; redovito kada je riječ o sirotinji, koje našoj Hrvatskoj ima na pretek.
Tako nam se, među ostalim, dogodilo da je tijekom protekle godine jedan naš zemljak poginuo u Iraku u napadu terorista na konvoj u kojem je ovaj naš jadnik bio vozač, i to civilnog kamiona. Čovjek jednostavno nije imao izbora; išao je trbuhom za kruhom, jer je trebalo preživjeti i nahraniti obitelj. Nije preživio. Danima je njegovo tijelo putovalo do domovine, kako bi bilo dostojno pokopano, a obitelj ga je prepoznala po tenisicama na jednoj od snimki poginulih u navedenom napadu. Slučaj je medijski brzo zaboravljen. Tako se zbiva kada strada sirotinja.
Ove smo godine bili svjedoci još jednog sličnog tragičnog događaja; još je jedan naš vozač kamiona poginuo u Iraku; na identičan način. Danima njegov identitet nije bio potvrđen, a udruga vozača trebala se dobrano oznojiti, istrošiti i živote vlastitih ljudi dovoditi u opasnost kako bi se posmrtni ostaci i ove tragične žrtve dopremili u zavičaj i dostojanstveno predali zemlji, nakon gotovo mjesec dana. I ovaj je slučaj medijski brzo postao nezanimljiv. Tako je to kada strada sirotinja.
U ovim i sličnim navedenim slučajevima mediji su nas izvještavali puni patetike čitavi dan i pol, a političari su jedva i riječ izustili jer izborna kampanja nije bila u tijeku, i oni su imali daleko «važnijih» poslova nego što je izražavanje solidarnosti sa obiteljima stradalih ili, nedajbože, pomoći tim istim obiteljima koje su ostale bez hranitelja. Ovaj put nije bilo uplakane Jace Kosor, koja bi se nacrtala pored ožalošćene rodbine. Kampanja je već bila završena, a Jaca nije postala predsjednicom. Stoga nije bilo vrijedno trošiti suze uzalud. A onda je sve palo u zaborav. Tako je to kada strada sirotinja. Svi, kao, žale koji dan, a obitelj neka se dalje misli kako preživjeti, ili neka crkne. Koga briga.
Prije koji dan domaći su mediji izvijestili o još jednoj tragičnoj smrti domaćeg čovjeka. E, ali ovaj put nije bila riječ o nekoj sirotinji, već o sinu Predsjednika Sabora. Naravno, nitko ne zna kolika bol razdire srce roditelja u trenutku smrti djeteta, nitko osim onih koji su to iskusili. Stoga nam nije namjera omalovažavati bilo čiju bol, pa bio taj i političar. Ali, za razliku od navedenih slučajeva koji su brzo potonuli u zaborav (sjeća li se još tko poginule djece u ruskom Beslanu?), o misterioznoj smrti mladog Šeksa u Indiji raspisali su se svi mediji, i tome posvetili i naslovne stranice. Javne ličnosti domaćeg žabokrečja od društva natječu se u iskazivanju sućuti obitelji nastradalog. Dobro; neka čine tako, to je humano, ljudski, za svaku pohvalu, ali; gdje su bili kada su oni nesretni vozači stradali u Iraku? Zašto se tada nisu natjecali u pružanju utjehe i konkretne pomoći obiteljima stradalih? Zašto Vlada nije ustupila svoj avion da obitelji otputuju identificirati najmilije i da se tijela tih vozača, pa i djevojčice poginule u tsunamiju, dopreme u domovinu brzo i sigurno, nego su toliki morali podmetnuti leđa kako bi tijela njihovih najmilijih bila dopremljena kući, često tjednima nakon smrti? Zar samo zato što im roditelji ili barem uža rodbina nisu državni glavešine? Ili barem gospodarska ili nazovi-kulturna krema društva koja ide na balove po kazališnim kućama u večernjim toaletama i dizajnerskim odijelima, a sve to plaćaju porezni obveznici? Doista je krajnje licemjerje da, budući da, kako se čini, nismo jednaki za života, ni u smrti nas ne tretiraju isto. Tako da tata Šeks i tijelo stradalog mu sina imaju pravo na prijevoz državnim avionom i o državnom trošku, dok obični vozač kamiona mora ležati po tko zna koliko u nekim zabitim mrtvačnicama dok ne bude transportiran kući. A onda mediji o prvima govore danima, a o drugima donesu kratku vijest; i to je to. Tako ti je to kad si sirotinja, pa si i mrtav drugima težak i na teret. Tužno je to. I tragično. Najprije sve te smrti, a onda licemjerje i dvostruki kriteriji koji živi oko mrtvih provode, tako da barem ni u smrti ne možemo biti jednaki.
Post je objavljen 09.03.2005. u 22:41 sati.