Arhangel
14.03.2005., ponedjeljak
Pored mene
U mnoštvu stravičnih priča o kojima nas svakodnevno izvještavaju mediji, čovjek se ne može ne zapitati u kakvom mi to socijalno neosjetljivom društvu živimo, mi, koji se hvalimo tisućgodišnjim nasljeđem kršćanstva, europske uljudbe i vrijednosti koje, kao, promiču dostojanstvo ljudske osobe. Ma možeš mislit!U zemlji u kojoj se više od 90% stanovnika izjašnjava vjernicima – kršćanima, u zemlji u kojoj se neprestano provode razne humanitarne akcije, u kojoj se na sva usta iz državnih vrhova govori o nekom boljem sutra; u toj istoj zemlji, našoj, događaju se strašne tragedije koje su odraz naše taštine i našeg licemjerja, odraz dvoličnosti naših razmišljanja i uskogrudnosti naših srdaca. Tako su mediji prije koji dan brujali o tome kako se u jednoj trošnoj kućici na rubu naselja dogodilo da su štakori do smrti izglodali živu staricu, koja je, praktički napuštena od svih, živjela teško bolesna, u poluruševnoj daščari, bez vode i električne struje! Za ime Božje; štakori! Pantagane! Hej čovječe; to nije film strave i užasa; to je stvarnost strave i užasa, koja se događa u tvojoj okolini, u tvojemu susjedstvu! Danas, u dvadeset prvom stoljeću, pored nas, navodno velikih kršćana i hrvatina, ženu živu grizu štakori; a za to nitko ne zna, nitko da trepne; samo se svi skanjivamo i trepećemo okicama glumeći suosjećanje. Sve mi se ovo licemjerje, zapravo, gadi. Ne smatram se ništa boljim od svih nas. Možda i u mojemu susjedstvu leži napuštena starica, sama i bolesna, koja si ne može pomoći, koju grizu štakori. Ja prvi zaobilazim u širokom luku klošare, bake koje u prastarom kaputu guraju stara kolica iz marketa, koja su napunile nekim starim stvarima koje čine sav njihov život, koje stoje u redu za pučku kuhinju, od kojih svatko okreće glavu jer se možda nisu pošteno okupale tjednima, kojima nitko ne zna ime, a tako im lako prišijemo podrugljive nadimke!? U Splitu je prije nekoliko dana policija našla mrtvu staru Romkinju. Jadnica je nađena ispod kontejnera, sa ambalažom za jaja pod glavom. Umrla je, kako rekoše, od upale pluća. Svi su je u Splitu smatrali ridikulom, oriđinalom, svi su je zaobilazili, svima je bila na šprdanje, lik za ismijavanje, osoba sa ruba društva. Mnogi u njoj vjerojatno nisu ni vidjeli osobu, već samo staru ciganku bez krova nad glavom, koja je više vremena bila pijana, nego trijezna. I od nje su nalickane damice okretale glavu i rupčićem stiskale fine im i njegovane nosiće, i nju su zaobilazili u širokom luku. Tužno je to. Nitko nije ni znao da je bolesna, niti je koga bilo briga. Vidjevši je kako leži na podu pod kontejnerom, vjerojatno bih i ja sam prošao ne mareći puno za staru, smrdljivu ciganku. Vidjevši oronulu kolibu sa svjetlom voštanice kroz zamagljene i prljave prozore, vjerojatno ni ja ne bih svratio vidjeti ima li tamo bolesne bakice koju možda grizu miševi. Moju sam savjest zatomio pozivom za «dajmo da čuju» ili u kakvoj drugoj akciji, i time je moj kršćanski zadatak da drugima pomažem bilo riješen, obavljen; čisto, diskretno, bez rizika od infekcije, bez rizika da me obilježe kao glupana koji «glumi Majku Tereziju». Time sam se ubrojio u red malograđana koji poziv na ljubav zamijeniše formalnim obavljanjem neke minorne i, samim time, zapravo smiješne dužnosti, koja se izvitoperila i postala suprotnost ljubavi. Time smo poziv na ljubav izbirokratizirali, pretvorili je u biznis. Sve dok je stara ciganka umirala od upale pluća, a bakicu živu izjedali štakori. Moja savjest, taj «suvišak» u mojoj glavi, u mojemu srcu, taj glas koji uvijek opominje, nastojah gurnuti negdje u prikrajak svijesti, ne znajući što bih s njim. Je li moje nekakvo kršćanstvo postalo idolatrija, zlatno tele, tek forma koja se mora zadovoljiti, tek društveno prihvatljivo opredjeljenje, nešto što me legitimira kao pripadnika jedne nacije, jedne religije; sve kako bih samom sebi potvrdio kako sam dio neke tisućljetne kršćanske kulture i europske uljudbe? Gdje je moja svijest divljenja nad dostojanstvom svake ljudske osobe? Zašto zaobilazim klošare? Baku sa kolicima punima uspomena? Staru ciganku? Ne znam. Ali slutim; postajem jedan od mnogih, član «građanskog društva» kojem je ideal dobra kuća, posao, auto, obitelj i pokoja ljubavnica, misa na Božić i Uskrs i busanje u prsa od silnog hrvatstva. Zaboravljam kako je Bog upravo bio u onoj ciganki na cesti, a ja mu ne pomogoh; u baki u trošnoj daščari, a ja je ne obiđoh, u klošaru na uglu ulice, a ja ga ne pozdravih, u bakici sa kolicima punima uspomena, a ja joj ne pomogoh. Pretvaram se u slijepog izvršitelja društvenih normi koje su postale sama suprotnost pozivu na ljubav, slovo zakona koje treba izvršiti u minimalnom obliku kako bi se zadovoljila forma koja kaže kako Hrvat katolik pomaže drugima. Ja ne želim padati na te fore. Možda zvuči kao utopija, znam da nije moguće spasiti svijet, ali mogu početi ostvarivati taj san; početi time da sutra barem pozdravim klošara. I najveći put započinje prvim korakom. A taj je i najteži. Majka Terezija posvjedočila je kako je najteže bilo pristupiti prvom smrdljivom umirućem gubavcu. To je put, to je način. Ne; to me neće učiniti boljim od drugih, ali barem ću znati da nisam jedna ovca među milijunima drugih, koje su sve jednake forme, bića forme; bijele i bez smisla bleje. Osobito u ove dane pred Uskrs model mojega čovjeka biti će Bog, a ne zlatno tele «građanske utopije». Tako pored mene neće prolaziti nepoznati ljudi koji me ne zanimaju, za koje ne želim znati imaju li upalu pluća ili grizu li ih glodavci u krevetu; tako će za mene svaki čovjek biti Bog sam u kojem ću se diviti dostojanstvu svake ljudske osobe. |