Proteklih je dana u domaćim medijima omiljena jezična novokovanica bila euroskepticizam. I to ne bez razloga; a taj nas je razlog upravo danas ošinuo snagom pljuščetine, upravo onakve kakvom nas je kao osnovnoškolce mlatio nastavnik iz tehničkog odgoja (u školi koju je autor ovih redaka imao nesreću pohađati!), a kojem je šaka bila veličine nogometne lopte. Ta pljuščetina došla nam je danas ne od spomenutog zlostavljača, već iz središta Europske Unije, iz Bruxellesa, a ona glasi (u slobodnom prijevodu): «Stoko balkanska, stoj u blatu u kojem i jesi!» I sada smo svi, kao, šokirani; domaći političari, koji su nas do sinoć uvjeravali kako smo praktički na vratima Zapada, ne mogu doći sebi od silnog iščuđavanja. Ma nemojte, gospodo draga; pa danas je samo potvrđeno službeno ono što ste znali već mjesecima! Ništa novo za ovdašnje prilike, na žalost. Jednostavno rečeno; Hrvatskoj nema početka pregovora o ulasku u EU! Barem ne do daljnjeg! Sve dok ne izruči osumnjičenog generala! Vjerovali mi ili ne, tako nam je!
Kako je do ovog došlo; zar smo ostavljeni kao prosjeci pred bogataševim vratima samo zato što se jedan umirovljeni general skrio, pa ga nema i nema, ili su razlozi, zapravo daleko dublji?
S jedne strane ne može se zanijekati činjenica da uvijek neodlučna Europa ne zna što bi u danoj situaciji; ili Hrvatskoj dati zeleno svijetlo, ili ostaviti nas da za sobom vučemo Srbiju prema procesu demokratizacije i prihvaćanju europskih standarda (uh; sada zvučim kao aktualni nam predsjednik!). Naime, osobito je Britancima stalo da se što prije na noge osovi Srbija, zemlja koja je u ovom dijelu svijeta uvijek bila poligon za promicanje britanskih ineteresa, a koja, zbog objektivnih razloga, to sada ne može biti. Britancima je Hrvatska uvijek bila eksponent germanske politike (Njemačke i Austrije), i kao takva zemlja koju treba držati na oku. A sada im Hrvtaska igra dobru ulogu lokomotive demokratskih reformi za srpske političke vagone. Prema ovom planu, Hrvatska će toliko ostati izvan EU, koliko bude potrebno da u regiji bude generator demokratskih procesa. Koliko Hrvatska bude u regionalnoj suradnji povoljno djelovala na susjede, a osobito na Srbiju, to će prije Srbija biti spremna da i sama uđe u EU, a time će i Hrvatska to napokon smjeti učiniti.
S druge strane, odnos snaga na relaciji EU – SAD premoćno je na strani Amera, čija agresivna politika u svijetu Europu već čitavo stoljeće baca u drugi, pa i u treći i četvrti plan na globalnoj karti velesila. Sada američka politika, koja Haaški sud samo djelomično uvažava (priznaje mu jurisdikciju u odnosu na sve druge, izuzev samog SAD-a) taj isti sud nastoji dokinuti čim prije. A tu se našla teta Carla Gestapo, koja energijom koja proistječe iz životne misije samodokazivanja svoje snage i samosvijesti i sebi i svijetu, zapinje iz petnih žila kako bi svima dokazala kako su kojim ona vlada ne može omalovažavati nitko, pa ni Bushova politika. Primjer za to je i slučaj Gotovina, jer za tetu Carlu nema nedodirljivih (ukoliko nisu engleski miljenici poput Karadžića i Mladića). Teta Carla je u situaciji kada za nju rade engleski agenti (čitaj; u službi britanskih interesa malo prije navedenih), a kojima se klanjaju poltronske istočnoeuropske vlade (uključujući i Sanaderovu), dok joj tepaju svi ministri zemalja EU. Ta se žena sada osjeća toliko moćnom, da u nastojanju da se dokaže prije nego mandat suda kojim vlada istekne, ne preza ni od čega, čak ni od toga da u toj silnoj žurbi da ostvari svoj plan stvara toliko loše sročene optužnice, da joj ih vlastiti sud vraća na doradu i pojašnjavanje (kao u slučaju Markač – Čermak).
I gdje se mi svi skupa nalazimo u svemu tome? U raljama sitne domaće unutarnje politike, kojoj nije ni na kraj pameti učiniti bilo što, odnosno ne učiniti što bi trebala, sve kako bi naš ološ od gangstera u politici prigrabio/zadržao vlast i sav od naroda opljačkani novac.
Sada se nije čuditi što smo kao štetočine izbačeni na ulicu Balkana, kad, po svemu sudeći, tamo i pripadamo. Uzalud naša busanja u prsa kako smo «jedan od najstarijih naroda u Europi». To su priče za malu djecu. Domaće nam dvoriše moramo pomesti sami, i to ne radi Carle del Ponte, ne radi engleskih licemjernih političara, ne radi Bruxellesa ili Busha, ili bilo koga drugog, nego radi sebe samih! Radi generacija koje dolaze, radi naše djece.
Davno je bilo vrijeme za katarzu, kako na osobnom, tako i na društvenom i državnom planu. Ali ni sada nije kasno! Zar je za EU zemlja u kojoj se paradira u ustaškim uniformama, zemlja u kojoj se ne procesuiraju ratni zločini, zemlja u kojoj haaški osumnjičenici mirno žive, dok država tvrdi kako su davno emigrirali (kao slučaj Rajić), zemlja u kojoj aktualni premijer u oporbi sudjeluje u kojekakvim mitinzima (mitinzima poput onih u Weimarskoj Njemačkoj prije uspona Hitlera), a čim se dokopa vlasti priča nešto sasvim drugo! Nije za EU zemlja u kojoj je legalizirana pljačka i otimačina, u kojoj su političari nedodirljiva kasta, a mediji se i danas cenzuriraju, zemlja u kojoj policija ne reagira na uzaludne pozive silovane i pretučene djevojke, zemlja u kojoj se ne trpi susjeda jer je druge vjere ili nacije, ili mu se podmeće jer je druge političke opcije, zemlja u kojoj se kamenuju vlakovi iz Beograda itd. itd.
Ljudi moji, tko je ovdje lud. Ne treba nama katarza radi Europe, nego radi nas samih, radi suočavanja istine o nama sa našim savjestima! Da priznamo pred vlastitom savješću da nismo anđeli kakvima se prikazujemo (nismo ni koljači kakvima nas pokušavaju prikazati), da smo izdali i izvitoperili načela kršćanstva kojim se toliko hvalimo, da smo licemjeri i lažovi, prevaranti najgore vrste koji bi rođenu mater prodali za 100 eura! Kad ćemo si jednom priznati da nam u prošlosti nisu živjeli samo junaci, pjesnici i znanstvenici, već da je među nama bilo krvoloka i zločinaca koji su donosili rasne zakone, koji su ubijali i opljačkali sam Hrvatski narod, a kamo li ne one druge! Kad ćemo više prestati živjeti u prošlosti, opčinjeni i zaluđeni idolima nacije koja bi bila vrednija od dostojanstva svake ljudske osobe? Ili idolima pseudoreligije u ime koje je vrijedno zatirati druge i drugačije? Kad ćemo si posvijestiti da ni među nama, ni među drugima nema kolektivne krivnje? «Očistimo pamćenje!» pozivao je Ivan Pavao II na početku novog milenija! To ne znači zaboraviti zlo; to jednostavno znači učiti iz prošlosti i da bi se opraštalo u sadašnjosti. Meni je dosta idola – zlatne teladi na plakatima, u uredima, na mitinzima, u medijima, u školama, u sportu i u svakom segmentu ljudskog života, idola za koje me drugi uče kako im se trebam klanjati, kako su vrjedniji od bilo čega! Idoli su zlo; zlatna telad koja samo donosi propast.
Klanjati mi se je samo Bogu koji je Dobro samo, Bogu u svakom ljudskom biću, dostojanstvu svake osobe, pravednosti i istini… To je cilj katarze koja nam treba, pokore kroz koju nam je proći. Tada nas ni EU, niti bilo koji svjetski moćnik neće moći izbaciti na ulicu poput lopova; tada ćemo doista biti vrijedni u svojim i očima drugih, a ne licemjeri kakvi smo sada.
Post je objavljen 16.03.2005. u 22:08 sati.