Kada bi se spremala kataklizma poput potopa opisanog u starozavjetnim knjigama, u kojemu bih, baš poput pravednog Noe, upravo ja, iako nepravedan, bio taj koji je pozvan preživjeti u Korablji koja bi bila jedini spas svijeta; pitam se; što bih u nju stavio, što ukrcao, što sačuvao za budućnost, a što prepustio uništenju koje će donijeti poplava!? Što bi mi se činilo vrijednim života i postojanja? Bih li baš ja bio dovoljno mudro mjerilo, kontrolor karata preživljavanja na ulazu koji znači opstanak, preživljavanje, budućnost, sutra, nadu…? Bih li u Korablju koja život znači stavio baš sve što je doista vrijedno mojega života, a baš sve drugo prepustio potopu, ili bih nevažnim stvarima sitničavo davao prednost, a potopu predao i ono vrijedno, važno, dobro i lijepo u kojemu bih tražio manu kako bih si opravdao ostavljanje tih stvarnosti izvan topline broda koji spašava, izvan jedinog suhog mjesta pod kapom nebeskom!? Imam li snage za nešto takvo, mudrosti za pravu mjeru, za dobar izbor, jesam li dostojan birati, mogu li ja to!? Kad se raziđu oblaci poslije kiše hoće li u mojoj Korablji ostati ono što je stvarno vrijedno sutrašnjice, što će me činiti sposobnim i spremnim novoga dana, ili ću sa sobom u spas ponijet natruhe prošlosti, tvrdoglavo čuvajući stvari koje nisu moje, koje mi samo prividno odgovaraju, koje me sputavaju, koje mi zapravo ne daju disati, koje sam stavio ispred sebe da im se klanjam kao idolima, zlatnom teletu koje je nesposobno i glupavo ostvarivati svoje postojanje, a kamo li donositi sreću drugima. Kad ograne sunce nakon dugotrajne kiše, hoće li biti isprane sve stvari koje me ne čine spremnim za razlijevati se poput neba da sve zakrili dobrotom, ili ću bjesomučno tragati za ostacima prošlosti koja samo opterećuje i ne da ići dalje, brže i bolje, koja je samo sjećanje i ništa više, koja je potrošena i jednostavno treba biti bačena u smeće, poput stare vreće. Što je ono stvarno vrijedno što će me nositi dalje kada potop prođe, što mi davati nadu i činiti smislenim dane koji su mi darovani; jesam li to stavio u moju Korablju, ili sam ostavio poplavi da odnese, a ja sam se zatrpao nevažnim tričarijama, zlobnim idejama, zavidnim stavovima, okovima mržnje koji prijete da i mene i moju korablju i sve što volim povuku na dno svojoj težinom, jer su preteški i čovjeka nedostojni…
Uvijek se nadamo nekim novim i boljim danima, zanemarujući sadašnjost koja nam je jedina dostupna. Kada bi ta neka nova stvarnost nastupila, kvalitativno drugačija, osjetno daleko iznad ove u koju smo uronjeni, toliko različita od svega što naš razum doživljava, bismo li mogli, ili smjeli u nju kročiti i u njoj opstati ovakvi kakvi jesmo; kakav jesam!? Ima li mjesta za mene u novoj zvijezdi, novom eonu, upravo onom za kojim ovo ubogo Adamovo pleme žudi, plače i vapije krvlju i suzama!? Ili su se sa strašnom lupom zatvorila rajska vrata za mene, sve dok na moju Korablju ne stavim prave stvari, a sve drugo predam dubinama!?
Dani su u kojima smo pozvani preispitivati sami sebe. Borba sa samim sobom jedina je u kojoj imam priliku za uspjeh; jedini sukob iz kojeg mogu izići kao pobjednik. Iščekujući tako tu neku novu nadanu i željenu stvarnost, zvijezdu koja će doći, jer smrtni smo ljudi, pitam se; jesam li otpad kojem nema mjesta u idili planinskog, kristalno čistog potoka, prekrivenog besprijekornom bjelinom snijega; jesam li, ovakav, suvišno i ofucano strašilo u polju zlatne pšenice, a ptica koje bi je izjele na horizontu zapravo nema!? Zašto i ja ne bih bio kap, pa sudjelovao u ljepoti potoka u planinama, ili klas, da imam udjela u polju koje pšenica čini tako čudesnim, zlatnim, plemenitim… Ili su stvari koje sam na korablji ponio od mene opet učinile smeće i strašilo, kao što sam bio i prije potopa, uvjeren kako sam kap samo ja, kako sam klas samo ja, i što mi tko ima govoriti kada sam, jadan, mislio kako sve znam i kako mi ne treba biti bolji, jer je to samo za slabiće. Tada sam mislio da sam i klas, i kap, i polje, i potok i kako mojemu zlatu i mojoj svježini nema ravne, kako je bez premca moja savršenost. Tako je mislio otpad, i strašilo. Je li to bilo vrijedno čuvati na Korablji? Zar nisam mogao ostaviti vani smeće, i dronjke koje strašilo čine, i licemjerje kojega krasi, i taštinu koja ga uzdiže nad druge!?
Zato krećem iznova. Putem svojeg plova. Sada su kriteriji drugi, drugačiji. Sada ludo svijeta ne smatram ludim, i mudro svijeta ne prihvaćam mudrim, sada ću na moju Korablju staviti samo ono što je neznatno, maleno, siromašno. Ali tako dragocjeno, iako ga licemjeri preziru, društvo omalovažava, svijet mu se smije. U svoju korablju staviti ću samo čovječnost, nadu, vjernost, pouzdanje, radost zbog tuđeg uspjeha, dobrohotnost, prihvaćanje drugih i drugačijih, nesebičnost, dobrotu, priprostost… Sve ono što se očima ne vidi, što se uhom ne čuje niti prstima dade opipati, ali što srce neizmjerno raduje i daje smisao našim danima. Nije me briga. Krećem...
Post je objavljen 05.03.2005. u 23:15 sati.