Al Manar naziv je jedne televizijske kuće na Bliskom istoku, točnije na području pod palestinskom samoupravom. Al Manar na arapskom znači Svjetionik, i ta bi se riječ, s obzirom na asocijacije koju većina od nas uz nju vezuje, mogla lijepo uklopiti u sveukupni image neke medijske kuće, budući da se podrazumijeva kako bi medij trebao služiti promicanju informiranosti, obrazovanja, tolerancije i svih humanih vrijednosti koje možemo zamisliti. Jasno je da je takva ideja zapravo, s obzirom na stanje stvari, utopija; ali zar nismo pozvani težiti prema najvećem mogućem stupnju ostvarenja tog ideala, osobito ako u vidu imamo da su mediji, a osobito oni elektronski, ti koji formiraju i modificiraju današnju kulturu, mentalitet, javno mnijenje, pa i utječu na samu politiku, na kraju krajeva.
Ali ni sam pokušaj ostvarenja takvog ideala sa navedenom televizijskom kućom čini se apsurdnim. Na žalost. Takvo nešto nije moguće u ovom slučaju. Zbog čega? Jednostavno zbog toga što nas svjetionici podsjećaju na sigurnost, na siguran put, na put do utočišta, na svjetlo, na osvjetljenje i prosvjetljenje, na dobro, podsjećaju na sve ono što televizijska kuća Al Manar nije. Ta televizijska kuća, jednostavno rečeno, promiče ideje koje su sama suprotnost navedenim asocijacijama vezanima uz pojam svjetionika. Al Manar je televizija koju uređuje radikalna palestinska teroristička organizacija Hezbollah. A kada je o takvoj organizaciji riječ, odmah nam je jasno kakav je televizijski program jedne takve televizijske kuće. Pod krinkom borbe za slobodu Palestine ti novinari i urednici višemilijunskom gledateljstvu doslovno peru mozgove ideologijom rata, borbe i samožrtvovanja kao jedinog ispravnog i uspješnog načina borbe protiv Izraelaca. Ta je medij stvoren, što je potpuno jasno, sa samo jednom nakanom; širenju mržnje između Palestinaca i Izraelaca, što se postiže programom koji je u potpunosti obojen poticanju žrtvovanja vlastitih života (naravno; tuđe djece) radi uništenje države Izraela. Vijesti govore samo o krvi, ratu i pokoljima Palestinaca, reklame pozivaju na otpor, izvješća govore samo o «mučenicima» koji su se raznijeli bombama, povevši u smrt što više nevinih Izraelaca. Tragično. Sam bi se Hitler takvom propagandom samog zla sigurno silno ponosio, jer takav program ne bi smislio ni sam Goebbels tijekom nacističke strahovlade u Njemačkoj.
Čovjek jedva može povjerovati da jedna mlada Palestinka, novinarka, koja nije starija od dvadesetak godina, može biti toliko indoktrinirana, toliko zatupljene savjesti i ispranog mozga, da može sa bolesnim nacerenim smiješkom izjavljivati da je jedino rješenje za koje se zalaže ono potpunog uništenja Izraela. Potpuno bolesno, ali tragično tužno, zapravo. Jer takvi svakodnevno uvjeravaju mase kako je nova verzija «konačnog rješenja» zapravo jedini put za slobodu Palestine. Povijest kao da se ponavlja; mnogi kao da iz nje ništa nisu naučili. Tko se ne suoči sa problemom, a ta ga cura očito ima, biti će prisiljen ponoviti ga! Druga novinarka bi prihvatila, kako sama kaže, da joj vlastito dijete postane bombaš-samoubojica, mada bi je to, kao i svaku majku pogodilo. Ženo; imaš li ti i malo soli u glavi??? Političari i glavešine davno su svoje sinove sklonili na francuske i engleske prestižne škole, a tebe su, jadnice, uvjerili da ti je čast da ti se sin raznese u nekom prepunom autobusu u sred nekog grada čiji obični ljudi, baš kao i ti, žele samo da ih se pusti na miru!!!
Urednici Al Manara, naravno, licemjerno govore kako se oni samo bore za slobodu, na svoj način. Kojeg li sarkazma i licemjerja! Vrlo dobro takvi znaju da mnoge nevine šalju u smrt sijanjem zla kroz program koji stvaraju, vrlo dobro oni to znaju. I to je njihov najveći grijeh. Oni su pojam svjetionika zapravo pretvorili u pojam sirena koje, kao u Odiseji, svojim zamamnim pjevom lakovjerne mornare mame u sigurnu smrt. Al Manar u tom smislu nikako ne može označavati svjetionik, već samo kulu zla koje grobove sije gdje god zaviri, dokle god njena zlokobna sjena doseže.
Na ovim našim prostorima nagledali smo se, i naslušali, na našu žalost, govora mržnje putem medija, osobito putem televizije. Tko ne pamti TV Beograd, čiji je program pripremao i huškao na rat, pa čak povremeno i HRT koji se, na nesreću, ponekad nije ustručavao promovirati govor mržnje!? Čak i beogradske medije iz devedesetih godina minulog stoljeća televizija osvjedočene terorističke organizacije Hezbollah nadmašuje krvožednošću. Ne želim reći da mediji onog kauboja Busha ne čine sličnu stvar, doduše na puno perfidniji način, ali ovi iz Palestine sve su ih nadmašili.
I kako u današnje vrijeme ostati imun na pritisak medija?! Vrlo teško. Ali ne i nemoguće. Odgovor je jasan; širokim informiranjem, neprestanim obrazovanjem i, što je najvažnije, slušanjem zdravog razuma koji ne može ne prepoznati dobro, slušanjem srca koje je stvoreno da kuca za mir. To su naši jedini svjetionici koji vode prema lukama spasa; kada u srcu znam; svaki čovjek – moj je brat. Znam da je ovo možda samo tlapnja, samo nada, ali što nam u našim danima ostaje ako nas ne grije nada!? Što nam ostaje! To nam nitko oduzeti ne može.
Zato je veliki S. S. Kranjčević s pravom pisao: