Sva priroda promijeni se od straha gledajući Tebe, Krista, raspeta na križu: sunce je pomrčalo, a temelji zemlje se uzdrmaše; sve je suosjećalo u trpljenju sa Stvoriteljem svojim. Majka Tvoja vapila je žalosno: Božanski sine moj, gdje si, Svijetlo svijeta, zašto si nestao sa očiju mojih, Jaganjče Božji? I zborovi anđela nebeskih bijahu zahvaćeni strahom, govoreći: Slava Tebi, mnogotrpeći Gospode![Q]
[/Q]
molitva iz bizantske večernje službe
U danima koji su nam uglavnom sivi i tmurni malo je stvarnosti koje u dubini učmalog nam srca mogu probuditi nadu; tu tako žeđanu i toliko pomnjivo gajenu toplinu u dnu našega bića. Nada? Pitamo se teturajući pod teretom križeva koji nas svakodnevno silno pritišću o zemlju, koji nas guše ne dajući nam disati, koji nas tjeraju ne dajući nam doći do daha… A bič gonitelja je nemilosrdan, strašan, tjera sve više i više, dalje i dalje. Dokle? Dalje, više, ustrajnije, zauzetije. Kad smo ovako iznemogli, kada naša nadanja postaju samo puste tlapnje i kada nam se čini kako je to bila samo opsjena, opijum; nadati se. Što je sa onim divnim snom Božjim za svijet? Pitamo se, u trenucima kada smo bačeni na tlo; gdje su ta silna obećanja, gdje su riječi Neizrecivog sada, sada kada nam je najpotrebniji, sada kada nema nikog da pomogne, kada nemamo kamo pobjeći, kada nitko za naš život ne mari… Sumnjamo, mrmljamo, prigovaramo, pitamo, proklinjemo, mrštimo se i podižemo oči prema Nebu ne bi li nam sinulo Spasenje s Visina, ne bi li se osvjedočio Vjerni i Pravedni, kao nekad, kako nam predadoše stari. Stoga puni bola i mi jecamo: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!?» Pa opet posrćemo, padamo, lomimo se, satire nas, čini nam se da smo iznemogli, a rane nas bole, peku, neizdrživo… Dok mučitelji naši kopaju po njima, dok nam razdiru svaki djelić našeg života, dok dijele haljine naše i za odjeću nam kocku bacaju, dok ruglu izvrću sve ono u što smo imali vjere, što nam je srcu omililo, što smo voljeli, u što smo bili zaljubljeni, u što smo se zaklinjali, za što smo bili spremni boriti se do zadnjeg trunka snage, života… Sve je to sada izvrgnuto podsmjehu i preziru, omalovažavanju i beskrajnoj zajedljivoj zločestoći. Jer najteži je posao ovdje na zemlji prokazivati zlo. A svi smo na to pozvani.
Tako stenjemo, i propinjemo se; ići nam je, padajući i posrćući, sve do vrha Golgote, do mjesta susreta, do mjesta na kojem se Nebo spaja sa zemljom. Gdje nam je zašutjeti. Zašutjeti pred misterijem trpljenja, pred žrtvom koja se od nas traži, zahtjeva, ište… Pred stvarnošću s kojom smo suočeni, pred kojom ostajemo nijemi, pred kojom smo kao janje na klanju tihi, bešumni, bez riječi… Trpljenje – misterij koji ne prestaje dokle smo ovako sami, daleko od Svjetlosti, od Izvora odsječeni.
Kroz naš Veliki petak nam je proći. To je cijena. Cijena koju nam je platiti kako bismo imali spoznaju smisla našeg življenja; pregorka cijena našega spasenja, ali opet tako nužna, tako divna i tako draga. Dušu krijepi, srce grije. Zašto? Jer nam bez nje nema zore Uskrsnuća! Uzaludan je sav trud, sav uspjeh, ljepota, mladost i sva blaga, sve oku milo i srcu drago ako ovu Istinu ne prihvaćamo. Jer mladost brzo prođe, i život čitav samo je trenutak tek, i mi odlazimo odavde u dom vječnog boravka. Stoga naš život nema smisla, svo naše trpljenje nema smisla ukoliko se preko Golgote trpljenja ne dokopamo Zore Uskrsnuća! Iz uskrsne perspektive nam je vrednovati življenje, iz radosti i svjetla Uskrsa svi naši Veliki petci imaju smisao, imaju svrhu, u svjetlu Zore Uskrsnuća trpljenje u kojem sada živimo dobiva svoju boju, svoj oblik i gorčina mu postaje sol koja daje okus, koja daje da vrijedi.
U onoj svetoj noći, koja je jedina bila vrijedna svjedočiti trijumfu Pobjednika nad smrću, zasjala nam je nada koju smo bili izgubili u sudaru sa svijetom u koji smo bili bačeni tako nemilo. Nada nam je osvanula kao Mlado Sunce s Visine nakon duge i hladne noći, u koje smo smrzavajući se iščekivali. Uskrsnuće je Zvijezda koja nam zasja da nas obasja davno izgubljenim blaženstvom, za kojim je ovo naše ubogo pleme Adamovo tako dugo vapilo krvlju, znojem i suzama; to je Zvijezda koja je dala smisao svoj našoj boli kada je raspršila tmine našeg mraka.
Stoga svima, svima baš, neka življenje bude i ovog Uskrsa, i u svakom trenutku, protkano mišlju na ovu Zvijezdu koja daje smisao svakoj boli, svakom jadu, svakom razočarenju, svakom danu. Uskrsnuli Pobjednik dao vam postojanost u svim trpljenjima i radost u svakom nadolazećem trenutku, kako biste u zori svojega Uskrsnuća pogled svrnuli na svoje trpljenje i uzmogli radosno reći; vrijedilo je!
Sretan Uskrs!
Sa životom smrt se sasta,
i čudesna borba nasta.
Vođa Živih pade tada,
i živ živcat opet vlada!
Marijo, o reci što je,
što ti oko vidjelo je?
Grob ja vidjeh Krista Boga
svijetlu slavu Uskrsloga!
Anđele i platno bijelo,
u kom bješe sveto tijelo!
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje!
Znamo da si, doistine
uskrsnuo, Božji Sine,
Pobjedniče, Kralju divan,
budi nama milostivan!