Papa Benedikt XVI. slavio je u prošlu nedjelju liturgiju ustoličenja, kojom je započeo svoj pontifikat u svojstvu 265. nasljednika svetog apostola Petra na stolici Rimskih biskupa. Na trgu ispred Bazilike apostolskog Prvaka tom se prilikom, kako su nas izvijestili svi svjetski mediji, okupilo nekoliko stotina tisuća vjernika, hodočasnika i turista. Jednako tako, papinskoj inauguralnoj misi prisustvovala su brojna državna izaslanstva, predstavnici nekatoličkih kršćanskih crkava, osobito pravoslavna nam braća u Kristu, kao i predstavnici nekršćanskih religija. Benedikt XVI. tako je već prigodom ove značajne svetkovine jasno pokazao i riječju i djelom da će nastaviti voditi i Crkvu i ekumenski i međureligijski dijalog stopama blagopokojnog pape Ivana Pavla II; na žalost i gorko razočarenje mnogih zlonamjernih i zlogukih predviđanja o novom papi kao o nekakvom «konzervativnom satrapu», koja su punila dio zapadnoeuropskih, a i hrvatskih novinskih stupaca! Biti će zanimljivo kakvu će podvalu sada smisliti na račun ovog pape. Pretpostavljam da će mu sada početi brojati krvna zrnca, ne bi li među njima «našli» nekakav propust!
Novi je papa ustoličen tako znakovitim gestama; najprije se pomolio na grobu svetog Petra ispod glavnog oltara Bazilike, a zatim mu je na ramena stavljen palium (vuneni šal sa znakovima križa i simbolično zataknutim čavlima kao znakovima Kristove muke) i Ribarev prsten na ruku, kao znak vjernosti Bogu i Crkvi. U znak kršćanske privrženosti papi su ljubljenjem ruke odanost iskazali nekoliko kardinala u ime biskupskog zbora, jedan župnik u ime svih župnika, jedan svećenik u ime svećenika, redovnički poglavar u ime redovnika, benediktinska monahinja u ime redovnica, dvoje mladih u ime svjetske mladeži i jedan bračni par iz Koreje u ime obitelji. Te su geste bile tako znakovite i jasne da ih ne treba posebno tumačiti.
Zanimljivo je spomenuti da su se pape prilikom inauguracije do nazad pola stoljeća krunili posebnom papinskom krunom (tijarom s tri reda kruništa i križem na vrhu), od čega se odustalo jer je to bio odviše očit znak davno minulih feudalnih vremena, kada je papinska vlast sezala iznad kraljevske. Spomenuta je tijara brigom pape Pavla VI. prodana na dražbi (nalazi se u Metropolitan Museumu u New Yorku), a za sakupljeni je novac u predgrađu Rima sagrađeno niz stanova za beskućnike i siromašne obitelji.
Benedikt XVI. nije u svojoj propovijedi propustio sve nazočne pozdraviti, istaknuvši posebno Židove, s kojima kršćani dijele prebogatu duhovnu i kulturnu tradiciju. Time je nastavljena velika misao niza papa, Drugog vatikanskog koncila, a osobito Ivana Pavla II Velikog, čije riječi kako su nama kršćanima upravo Židovi «Starija braća u vjeri» imaju biti misao vodilja, ne samo suživota i tolerancije, nego i iskrene ljubavi svima onima koji se osjećaju Kristovim vjernicima.
Time je još jednom iz ruku ksenofoba i antisemitski nastrojenih krugova izbijen «argument» o nekakvoj vezi između progona Židova kroz povijest i nekakve «krivnje» toga naroda za «bogoubojstvo»; za razapinjanje i smrt Isusa Krista. Sjetimo se da je papa Ivan Pavao II tijekom svojega pontifikata posjetio i sinagogu i Zid Plača u Jeruzalemu, kao i islamsku džamiju u Damasku.
Treba reći da je Izraelski narod u svojoj dugoj i krvavoj povijesti bio krivo optuživan za mnoge nedaće koje su se javljale u mnogim krajevima, pa tako i u onima gdje je živjela izraelska dijaspora. Jedna od najmonstruoznijih optužbi bila je da su upravo Židovi ubili Isusa iz Nazareta. Crkva takvu suludu ideju nije nikada niti naznačila, a kamo li podupirala. Ta sam se Sin Božji utjelovio kao Židov!
Razmotri li se malo pomnije biblijski izvještaj o muci, lako je uvidjeti kako takve konstrukcije ne stoje. Izraelski se narod u Isusovo vrijeme nalazio pod rimskom vlašću; u takvim je okolnostima Židovima ostavljen samo privid autonomije pod kraljevima koje je postavljao sam rimski car. Stvarnu je vlast u provinciji Judeji imao namjesnik, koji je za dijela Tiberijeve vladavine bio Poncije Pilat. Za vjerska je pitanja bio zaduženo svećeničko vijeće na čelu s Velikim svećenikom, koji se birao svake godine. U izvješću iz Evanđelja o suđenju Isusu upravo Veliki Svećenik govori kako Židovi ne smiju nikoga pogubiti! (Jer nemaju političke slobode!). Upravo Pilatov sud (rimski!) predaje Isusa na smrt; Rimljani ga vode na stratište, Rimljani ga razapinju i čuvaju dok ne umre na križu, rimski namjesnik daje dozvolu da se mrtva tijela skinu s križa i pokopaju. Razapinjanje na križ tipična je rimska kazna; da su Isusa Židovi bili bi ga ubili kamenovanjem, jer je to bio njihov način kažnjavanja.
S druge strane, svi su apostoli bili Židovi i po etničkoj pripadnosti i po vjeri; sam je sv. Petar, prvi papa, bio Židov, kao i Apostol naroda; sveti Pavao. Kršćanski je Bog Bog Izreaelov, starozavjetne knjige, u koje spada i židovska Tora, najveći je i neodvojivi dio kršćanskog Svetog Pisma, kršćani formu liturgije vuku iz sinagogalnog bogoslužja, liturgijske su molitve nalik na one u sinagogama, kršćanske crkve podsjećaju na Hram u Jeruzaelmu…
Veze koje nas povezuju sa Židovima neizbrisive su upravo zato jer su utemeljene u zajedničkom nam Bogu Ocu. To je Temelj koji nas obvezuje; na bolje upoznavanje i vrednovanje u ljubavi. To dugujemo, ne krvavoj prošlosti, nego budućnosti naše djece. Zato pozdravi pape Benedikta i Židovima i svim drugim vjerskim zajednicama daju novu nadu u ostvarenje toga sna.
Post je objavljen 27.04.2005. u 19:51 sati.