U današnje vrijeme vlada mišljenje kako je jako važno da ti netko drugi kaže kako je dobro, pametno, mudro i pohvalno sve ono što činiš, sve ono kako razmišljaš; traži se da dobiješ svojevrsni blagoslov uz povlađivanje za bilo što što je produkt individualnog stava. Stvar je u tome što takav odnos prema svemu nije ništa drugo nego relativiziranje, drugim riječima; odvraćanje od istine na koju te upozorava zdrav razum. Kaže li se kako je sve dobro, kako je sve u redu, sve samo kako bi se nekom potvrdilo nekakvo pravo na stav ma kakav on god bio, ne razmotrivši prethodno kritički taj isti stav, dolazi se do apsurdne situacije; da se gazi neka vrijednost koju zdrav razum prepoznaje kao takvu. A vrijednosti su upravo to što jesu zato što ih razum takvima prepoznaje, i što su čvrste, nepromjenjive. Onog trenutka kada se vrednota relativizira, vrednote više nema i; sve je dozvoljeno! I tada prestaje čovještvo!
Vrijednosti nisu podložne promjeni u svrhu ma bilo kojeg razloga, a osobito u vremenu kada je društvena dekadencija dosegnula tako niske grane, da spomenute vrijednosti izgledaju staromodne, tradicionalne i konzervativne. Prevažna i ključna činjenica kad je riječ o vrijednostima je sljedeća; nešto što je dobro nije dobro zato što se nekada netko tako dogovorio, već je ta neka vrijednost dobra zato što je razum u svim vremenima prepoznaje kao dobru, jer je dobro u sebi. Ne možemo sjesti i dogovoriti se da bude dobro, odnosno zlo, ono što nam se svidi, odnosno ono što nam se ne sviđa! Bilo bi to moralno relativiziranje! Bilo bi to žrtvovanje etičnosti našoj volji (čitaj; našoj taštini!), u najmanju ruku našoj emocionalnosti!
Takve su ideje o moralnom «dogovaranju» imali upravo najveći svjetski zločinci; Adolf Hitler u svojoj se maniji odlučio da Židovi, Romi, Slaveni i drugi narodi i narodnosne skupine nisu ljudi, Staljin se u svojoj zloći odlučio kako nije dobro misliti svojoj glavom pa je smaknuo milijune koji su pokušali ono što je u čovjekovoj naravi; misliti.
Pokušati mijenjati taj prirodni moralni zakon bilo bi pljuvanje po zdravom razumu, a zdrav razum je objektivna norma moralnosti, jednako kako što je savjest subjektivna norma moralnosti. Reći da je nešto dobro što to u sebi nije, upravo je protivljenje razumu; to bi bio plod naše volje i našeg egoizma; bilo bi to jednako tvrdnji kako poslije noći ne dolazi dan, samo zato jer nama tako odgovara, ili tvrditi kako more nije slano, samo zato da bi se zadovoljio naš ego! A poslije takve tvrdnje tražiti da nam drugi priznaju kako smo u pravu kada tako nešto tvrdimo, i buniti se i tvrditi da su drugi konzervativci jer nam našu bedastu tvrdnju opovrgavaju, krajnje je licemjerje kod onih koji tako čine, a teška bolest kod onih koju su uvjereni da su u pravu kad traže nemoguće; jer sve nas pravilan um (zdrav razum) i savjest jasno uče što je dobro, a to zlo. Ali kada se u ovu priču ušulja naša medijskom propagandom podgrijavana volja, naša volja podložna egoizmu, tada nastaju problemi…
Stoga nije nikakvo čudo da su mnogi mediji graknuli na novoizabranog papu Benedikta XVI. Odmah su mu mnogi predbacili sve svoje životne frustracije, prilijepili mu etikete koji sami u dnu duše nose i voajerski ih žele ostvarivati; rekoše kako je nazadan, konzervativac, tradicionalist, inkvizitor, satrap, autoritativan, netolerantan, čvrste ruke, beskompromisan, itd. Kritike su išle sve do izjava koje su pravi govor mržnje, i to iz usta mlađe generacije novinara; kako je ovaj papa mrzitelj pedera, žena, kako je ovakav i onakav! Odakle i zbog čega ovakve reakcije? Čak i u domaćim nam medijima, čak i na blog stranicama!
Naravno da treba promicati razumne kritičke stavove koji se donose u dobroj namjeri, ali bahato kritizerstvo i zlonamjerno kritiziranje, sa upravo zlobnim komentarima i govorom mržnje dostojno je samo osude. Razlozi spomenutim kritikama vezanima uz Benedikta XVI. su dvojaki; jedan je razlog zloća autora, drugi je razlog povodljivost za suvremenim društvenim gibanjima druge grupe autora, a treći je razlog neznanje novinara o tome što je Crkva, što je kršćanstvo i što je uloga papinstva, pa pišu ono što im se svidi ili za što misle da je in.
Svima koji su se potajno nadali kako je uloga pape da ostvaruje i verificira «istine» protivne zdravom razumu, «istine» koje su proizvod medijski relativiziranih vrednota, «istine» koje su plod našega egoizma i egocentričnosti, oholosti i ljudske taštine, treba biti jasno; ni ovaj papa, niti bilo koji drugi nikada relativiziranu vrijednost neće i ne može verificirati! To jednostavno nije u moći ni pape, niti Crkve! Zato je praktički svejedno, što se toga tiče, koji je kardinal za papu izabran! Kad bi papa i htio proglasiti kako, primjerice, začeto dijete nije čovjek i kako nije grijeh pobaciti ga ( a nikada se neće dogoditi da neki papa to bude htio!); takav papa to jednostavno ne bi mogao učiniti! Jer ni papa ne može mijenjati prirodni moralni zakon, koji u slučaju začeća kaže kako je to čovjek dostojan života!!! I Crkva i papa bi izdali svoje poslanje kada se ne bi držali razuma i vjere, kojoj se razum ne protivi. Zato je u čovjekovoj naravi vjerovati!
Jednako tako, ni Benedikt XVI., niti bilo koji čovjek na njegovom mjestu NE MOŽE opravdati relativiziranje istine, jer istinu ljudski razum PREPOZNAJE! Zato ni jedan papa, ni jedan čovjek pod kapom nebeskom ne može reći niti proglasiti da je nešto dobro što to u sebi nije!
Misli li tko da ovo nije točno, neka ne vjeruje ovom tekstu, već neka objektivno prosudi je li njegov/njezin stav o dobru i zlu plod zdravog razumskog promišljanja, ili pak vlastite VOLJE da stvari budu takve kakvima ih smatra, ili pak plod medijskog ispiranja mozga! Tko objektivno prosudi, neka se pokuša poniziti pred samim sobom i kaže si plod svojega razmišljanja (a ne volje!) u lice!
Ljudi moji, svi mi dijelimo istu, ljudsku narav. Ta je narav sklona zlu, koje se uvijek pokazuje lijepim i primamljivim. Tko ne bi htio da bude dobro i dozvoljeno sve čemu ta naša Adamova narav teži!? Budimo pošteni prema sebi samima; svi bismo htjeli da naš voajerizam, sve naše maštarije i htijenja budu tako savršeno prihvatljiva, da budu dobra. Mislimo i uvjeravamo sebe da bismo tada bili sretni, da ne bi bilo toliko patnje, ni na osobnom, ni na općeljudskom planu. Neki među nama uvjereni su da kada bi baš moralni autoritet poput pape verificirao to što nam se čini da bi nas usrećilo, da bismo stvarno bili sretni. Jer papa je, kao, neki urednik naše savjesti, pa bi nam, kao, bilo lakše kada bi nam učinio po našem! To je pusta tlapnja, samoobmanivanje. Kada bi neki (anti)papa to i učinio, mislimo li da bismo bili sretni!? Nipošto; naš bi nas razum i naša savjest i dalje upozoravali što je dobro, a što zlo. Jer razum moralnu vrednotu, istinu, prepoznaje, ma što netko rekao, pa bio on i sam papa. Obmana je misliti da nas netko može usrećiti proglašavanjem dobrim svega onoga što upravo mi mislimo da je dobro. To je iluzija, laž. Ta ionako činimo što hoćemo, barem u privatnom životu. Tražiti da nam baš papa i Crkva kažu da su sve naše nakane dobre, krajnja je oholost. Slobodni smo. Nitko nas ne spriječava činiti što nam drago. I sami snosimo posljedice.
I papa je grešnik. I on ima svoje slabosti. I svi kršćani, Crkva. Jer čine je grešni ljudi. Ali dobro je dobro, a zlo je zlo. I to je tako jasno da jasnije ne može biti. Pustimo što se kome od nas sviđa, a što ne. Upravo smo po tome ljudi, po tome Bogu slični; što imamo razum koji razlikuje dobro i zlo. I što možemo ljubiti. To nam nitko ne može oduzeti. Nemojmo to oduzimati sebi samima! Jer tada više nećemo biti ljudi.
Post je objavljen 22.04.2005. u 22:53 sati.