Dirljiva je poruka o suživotu pape Benedikta upravo na dan kada se kod nas u Hrvatskoj obilježava dan sjećanja na proboj logoraša iz zloglasnog koncentracionog logora Jasenovac. Pojam Jasenovac jedna je od riječi koje bi svako dijete trebalo naučiti izgovarati odmah nakon riječi mama i tata. Ne zato da bi se djetetu ispirao mozak ili, ne daj Bože, nametao nekakav kompleks krivnje, ili da bi ga se plašilo, već upravo stoga što je Jasenovac, barem za pisca ovih redaka, simbol svega što ljudsko bezumlje može učiniti, i kao takav nikada neće i ne smije biti zaboravljen; da ostane vječna opomena generacijama koje dolaze što je u stanju čovjek učiniti bratu čovjeku kada skrene s puta ljubavi i dobrote.
U tragičnoj prošlosti koje je ove naše prostore obilježila, sve do nedavne prošlosti, riječi i papa i svih ljudi dobre volje o dijalogu među narodima, kulturama, vjerama i konfesijama potrebnije je svakodnevno promišljati, možda intenzivnije nego bilo gdje u Europi. Ne zato da bi izgledalo da je naš ili neki susjedni nam narod nacija zločinaca, to nipošto; već zato što je na ovim prostorima velika šutljiva većina među svim narodima uvijek tako strpljivo, i kao janjad pred klanje, podnosila diktaturu manjine, koja nam je uvijek pokušavala nametnuti neke svoje norme koje su daleko i od zdravog razuma, a kamo li ne od Bože zapovijedi da se ljubi Boga i bližnjega svoga. Jasenovac i slična stratišta plod su upravo diktature takvih manjina, skupina i pojedinaca koji imaju imena i prezimena. Zato nekakva kolektivna krivnja ne postoji.
Niti je Jasenovac isključivo pravo političara i povjesničara jednog naroda da drži prodike svima drugima, osim sebi; neprestano predbacujući neku vječnu krivnju čitavome narodu. To je slučaj sa političkim vodstvom zločinačke tvorevine u srcu Europe; tzv. Republike Srpske, koje nije propustilo da na komemoraciji u Bosni prije nekoliko dana ponovno maše povampirenim brojem od čak 700 000 ubijenih u Jasenovcu! Ti isti političari, čijih se krvavih tekovina u Bosni ne bi postidio ni sam Hitler ni Pavelić (Srebrenico nezaboravljena, Manjačo; rano naša!!!), našli su se pozvanima držati prodike svima drugima. Nitko nikom ovdje ne želi oduzimati pravo odavati počast žrtvama, ali komemoracija žrtvama Jasenovca u Bosni od strane srpskog političkog vodstva iz BiH bilo je pljuvanje upravo po tim žrtvama, jer njihovi su tragično stradali životi desetljećima služili za političku propagandu koja je služila samo jednoj svrsi; Hrvate kao narod proglasiti genocidnima! I ta se zlokobna politika nastavlja. Na žalost.
Broj stradalih u Jasenovcu bio bi stravičan da je tamo stradao i jedan jedini čovjek! Jer jedan je čovjek čitav svemir u malom, dijete Božje. Ali tvrditi da je tamo stradalo čak 700 000 ljudi zla je i zlobna smicalica. Broj neka utvrde relevantni stručnjaci, na temelju povijesnih izvora, a ne politički motivirani seoski učitelji.
I mi u Hrvatskoj bili smo svjedoci pokušaja relativiziranja zločina iz Drugog svjetskog rata. Bogu hvala da je sve ostalo tek na nesretnom pokušaju. Danas se hrvatski politički vrh klanja žrtvama Jasenovca. Želimo vjerovati da je to izraz iskrenog pijeteta, a ne tek sakupljanje političkih bodova.
Jer žrtva je žrtva. I zaslužuje poštovanje, koje se ponajprije ogleda u istini i promicanju istine o stradanju te žrtve.
Zato je pretragično svojedobno pjevanje o koljačima «Juri i Bobanu» ili o «Jasenovcu i Gradišci Staroj»! To je plod i neznanja, revolta na četničke granate koje su nas zasipale, ali i zlobe kojoj se može lako prikloniti najpokvarljivija roba na svijetu; ljudsko srce! Pjesme koje veličaju mržnju prema bratu čovjeku najdublji su prezir prema dostojanstvu ljudske osobe; i to upravo onoga tko ih pjeva. Takvo je nešto nespojivo s tradicijom višestoljetne kršćanske kulture i uljudbe, kojom se toliko volimo hvaliti. Tko se priznaje kršćaninom, istinskim Kristovim nasljedovateljem, a ne tek pukim tradicionalnim «Hrvatom katolikom» ne može ni pomisliti na veličanje zločina i zločinaca, a kamo li na pjevanje pjesama koje hvale ubojice nevinih! Takvo što je nespojivo s Kristovim Imenom! Krist Isus, koji je svojim Utjelovljenjem postao nama brat, ljubio je iznad svega sve ljude, a za one koji su ga razapinjali je molio i s križa im opraštao. Misle li na to oni «kršćani» (kršćanin = Kristov nasljedovatelj, Onaj koji je Kristov) koji pjesmama veličaju koljače iz Jasenovca i Stare Gradiške!? Kako se kršćaninom može nazivati netko tko je osmislio takve pjesme!?
S druge strane, kako se kršćaninom može nazivati netko tko pokušava opravdavati ili, ne daj Bože, umanjivati zločine, ili ih prekrivati!? Kako se kršćaninom može nazivati tko opravdava postojanje i logora u Dretelju, Heliodromu… Jesu li ti «katolici» vjerni porukama suživota Ivana Pavla II i Benedikta XVI!?
U Posljednji dan, kojemu nijedan smrtnik izbjeći ne može, biti ćemo ponaosob pitani: «N.N., što mi donosiš?» Odgovori poput: «Ja sam Hrvat katolik!» neće vrijediti ništa; niti odgovori da smo išli na misu, niti da smo vidjeli papu, niti da smo podigli katedralu, niti da smo sagradili školu, niti da smo završili studij… Na sve to dobiti ćemo odgovor Sudca Pravednog: «Odlazi od mene, Zlotvore, ne poznajem te!»
Jedan je pravi odgovor na Božje pitanje na dan naše smrti; «Da Gospodine moj, ljubio sam sve ljude, Tebe gledao u svakom čovjeku! I u neprijatelju!» Tada će nam Sudac Pravedni sa smiješkom odgovoriti: «Dođi, Dijete moje; u radost mojega zagrljaja!»
Post je objavljen 25.04.2005. u 22:41 sati.