Važno je zvati se Ante

Napisat ću ovo i idem ća…
Pokrenut se, podić glavu vidit big picture…horizont.
Drnda mi srce iza nogu na špagi ko one „đast merid“ limenke.
Bar se tako čini..pa se okrećem.
Nisam plakala već mjesecima. Jer nemam razloga za plač, fala Bogu, za promjenu malo.
Više pišam, rekla bi mi baka, ima i to svojih mana…kad sam sretna, manje sam prisutna. Negdje sam „rasejana“, ima me povuda, u stvari me nigdje nema…Jer nema me u sebi, al nema mi ni vani (jer ne slušam, ne znam koji je dan, ponavljam se luđački jer ne pamtim kome sam i šta rekla), gdje sam?
Kad napišem, utjelovim. O-stvarim.
Ne prođe, ne mine, kao da nikad ni nije bilo…i onda kasnije, mjesec il godinu posluži kao udžbenik. Iz kojeg naučim nešto …kao naprimjer da pišući o nekim drugim ljudima, pišem ustvari o sebi. I da sam to tad bila ja, u meni je bila stvar, ne u njima…

A kad sam sretna, ne pišem…pa sam ko živinica…ko mačka..predem…
I skačem ko dijete gore dolje… Djevojčica…sretna.
To bi trebalo biti dovoljno…je, apsolutno je dovoljno. Al moram stat, pogledat se sa strane, zaustavit trenutak, zabilježit ga, slikat…
Moram cjelinu narušit, odgrist komad, rastrančirat, vidit od čega je, zavirit u utrobu, kako radi, zašto funkcionira…rastavit i sastavit…opet u cijelo.
U svjesno cijelo.