Važno je zvati se Ante

Kanim napisat ovaj post u 5 minuta iz više razloga.
Prvi je što mi se piša. Ne piše, nego piša, piški jel.
Drugi je kaj mi se žuri na "gimnastiku". Puste pare za naporne sate, da parafraziram Branimira.
Al ono. Kao. Jel.
Kak sam ja jako optimistična već sam uočila kako mi se guza sva uspravila u visine čim je vidla fitnes spravu. Kroz staklena vrata praktički.
Iako ne vjerujem u ništa osim u redukciju unosa. Zakon očuvanja energije. ZOE.
Nemoj niš njupat jedno dva tjedna uopće i ziher ćeš stanjčat.
Neki ljudi ne vjeruju u ZOE. Oni vjeruju u ZOM. Zakon očuvanja mase.
O tim ljudima ne smijem jer su jači i moćniji od mene.
Vidite kak se sirota Vedrana provela, a sam je primjetila da je kralj gol. Ja isto godinama gledam tog komendo kralja i mislim si kak i drugi vide otužne kraljevske gole udove, al kao šute jer ono bolje se s rogatim ne bost. Al ispostavilo se da neki uistinu misle da kralj nije gol. Uvrijeđeni su kad se kaže da je. I prije svega iznenađeni jer naime kako se to iko usudio reć?!
I tako...boli me ud za kralja i njegovo ruho.

Jel već prošlo pet minuta??
Upišala se nisam još.

Strašan mjehur imam.
To je jedna od tjelesnih karakteristika na koju sam jako ponosna. Iako je glupo bit ponosan na neš što nije tvoja zasluga. Što ti je darovano.
A opet što čovjek ima, a da mu nije darovano?
Uf filozofija..aha, da, da.
Ja recimo imam jednu žlicu koja mi je od Prije darovana, al ju je Prija popalila u slastičarni za mene. Dakle, njoj nije darovana.

Vratimo se mjehuru. Osim mjehura jako se kurčim sa super niskim tlakom zbog kojeg se nekad zrušim negdje, najčešće u crkvi il pri vađenju krvi. Al kako ni na jednom ni na drugom mjestu nisam često, ono... više sam svjesna nego nesvjesna.
Iako je i to podložno diskusiji. Znam neke koji se ne bi složili. Koji kažu da sam ja taman tolko budna da kao glumim da sam tu i slušam.
Nemaju pojma ti.
Kaj oni znaju.
Mene očito ne, jer ja sam itekako "tu" kad trebam bit.

Još kaj volim pri sebi je krvna grupa. To mi je živi dokaz.
Čega?
Svega, matereti, to sve objašnjava.
Ima nas ono dvoje, nema čak ni propisane prehrane za nas. Mi smo svejedi i ništajedi, biljojedi i svinjokolji. Nit si vino nit si voda.
Još na sebi ne bi nipošto mijenajla oke. I cike naravno.
Sve bi prije mjenjala.

I skromnost vlastitu, nju isto ne bi jer mi je najvažnije bit skromna.
Neskromna sam u skromnosti.
I bitno mi je da se ne ponavljam.
Budući da mi je najvažnije se ne ponavljat.

Sad mi se već ozbiljno piški. I noge sam prekrižila.
Ni one nisu loše. Iako ne bi im škodilo da su koji cent duže. I tanje...da je manje "zamamnih oblina" a više vako komaričastih dijelova. Udova jel. Noga konkretnije.
No na kraju dana boli me drvena noga. Drveni mi ud.
Ima li "drvena Marija" drvene udove?
Vjerojatno..iako ko je uopće ta drvena Marija?!
Ja znam ko nije.

Osecam se ko poslednje govno
A to skrivam i cuvam ko tajnu
Samo cutim, a glasno bi psovno
Oj, Frankfurtu, jebem li ti Majnu
Ne izlazim, samo kuci sedim
Vredno sljakam svoje dane radne
Svaku marku gledam da pristedim
Jedva cekam da subota padne…

Ne baš „vredno“ istini za volju. U tome je i problem. A možda i nije.
Možda je samo bolje naći dežurnog krivca. Uglavnom, nesabrana sam.
Ne mogu da se skoncentrišem ljudi. Čitam jedan red deset puta. I ni makac. Idem iz jedne sobu u drugu i zaboravim po što dođoh…da se to tu i tamo desi ko i svima, ne bi se ja zamarala tim. Ko ni svi. Il ko ni niko...
Morat ću otić na neki cat sken, neku rezonancu magnetiše.
Možda bi trebala otić tamo di davno nisam. K Njemu.
Odnest čokoladu, zahvalit se...
Nekad imam osjećaj da me čuva četa anđela specijalaca,
ono "Section One". A ja im dam posla, ne sjede besposleno, o nou.

Cmolji neki cmoljež s neba...vlažno je i nekako gnjilo.
Iako nisam neki meteoropat, čini mi se da sam staklena..zrcalna...da odražavam
taj trulež izvana. Ili je ovo vani odraz mene?

Lagano metlu, Duda, malo pospremiti, malo se postrojiti…
Malo se primiti posla, eksersajza..malo sjesti za volan na duge pruge, voziti.
Malo sevdahom njegovati dušu.
Sve stari, i duša.

Iam neakvu fascinaciju onim spotićem iz Laku noć Hrvatska gdje Dikan pjeva MOJA MALA ČIRIBIČKICA…
Čiribičkica…hahaha..ubiččččuuuse…
Mislim, ne znam točno kaj bi to trebalo značit iako mislim da sam udruženim snagama s još jednim velikim umom današnjice došla do oridžina iste.
I bremenita je sa smislom, o yeah...

Lijepo je imat neš ljetno u ovaj zmrznuti zimski cajt…recimo ljetne gume.
Pa ono malo Brownovo gibanje po cesti , proklizavanje, trokirajući ABS…adrenalin šiba, a ti šibaš 40 na sat..mrak.
Pvava avantuva.

Napisat ću ovo i idem ća…
Pokrenut se, podić glavu vidit big picture…horizont.
Drnda mi srce iza nogu na špagi ko one „đast merid“ limenke.
Bar se tako čini..pa se okrećem.
Nisam plakala već mjesecima. Jer nemam razloga za plač, fala Bogu, za promjenu malo.
Više pišam, rekla bi mi baka, ima i to svojih mana…kad sam sretna, manje sam prisutna. Negdje sam „rasejana“, ima me povuda, u stvari me nigdje nema…Jer nema me u sebi, al nema mi ni vani (jer ne slušam, ne znam koji je dan, ponavljam se luđački jer ne pamtim kome sam i šta rekla), gdje sam?
Kad napišem, utjelovim. O-stvarim.
Ne prođe, ne mine, kao da nikad ni nije bilo…i onda kasnije, mjesec il godinu posluži kao udžbenik. Iz kojeg naučim nešto …kao naprimjer da pišući o nekim drugim ljudima, pišem ustvari o sebi. I da sam to tad bila ja, u meni je bila stvar, ne u njima…

A kad sam sretna, ne pišem…pa sam ko živinica…ko mačka..predem…
I skačem ko dijete gore dolje… Djevojčica…sretna.
To bi trebalo biti dovoljno…je, apsolutno je dovoljno. Al moram stat, pogledat se sa strane, zaustavit trenutak, zabilježit ga, slikat…
Moram cjelinu narušit, odgrist komad, rastrančirat, vidit od čega je, zavirit u utrobu, kako radi, zašto funkcionira…rastavit i sastavit…opet u cijelo.
U svjesno cijelo.