Važno je zvati se Ante

Akutna kronična do pakla do raja do kraja do jaja neuračunjiva neizmjerna neograničena dubinska tupa prožimajuća neizbježna jedinstvena konstantna rastuća eksponencijalo moja neviđena svemirska big bangovska usamljenost

Ona nije osjećaj, nije emocija ili barem nije samo to. Ona je fakat i stojim nad njom kao nad mrtvim tijelom.
Finalno, gotovo. Tako je i gotovo.
Činjenica bezbroj puta obrađena promišljena izračunata analizirana i doanalizirana.
I uvijek izađe isto.

Da, sama si ko pas.
Sama sam notorno, kao druga vrsta.
I žalim silno, al ne što nisam kao oni, već što oni nisu kao ja.
Ili bar on. Jedan. Pa da nam je zajedno svejedno i da obitavamo under cover, u tajnosti, "izbeglice iz besmisla".
Međutim nema ga. A ja se ponadam kad mi bilo koji virdluking kričr obrati pažnju. Ponadam se da je to zato što me je "prepoznao".
Ali se obično ispostavi da se radi samo o znatiželjnom zemljaninu, vako jednom prirodoznancu zainteresiranom za rijetke biljke i razne anomalije.
Dobro me prouči (misli on svojom tulavom zemaljskom glavom) i onda ode.
Jer je ionako previše vremena potrošio diveći se/čudeći čudnovatom kljunašu.
A vrijeme ide...treba naći sebi para..zemljanku naravno..pa ne bumo križali vrste, nismo Mengele zaboga.
Često se pitam, da li bih, da mogu, promjenila to.

Kakva loša ekonomija. Nepoznavanje tržišta. Nepoznavanje potencijalnih mušterija i njihove kupovne moći i standarda.
Kruha i igara.
A ti nudiš neku stvar neobičnog oblika, a klasičnih linija, pod nekim kutem svjetluca, pod drugim je siva. Kad ju naopako postaviš curi iz nje prozirna tekućina, nije voda, a bome ni rakija. Nešto slano, kao suze naprimjer.
Stvar se ne čini loša, ali joj prosječni kupac ne nalazi nikakvu funkciju, ne razumije manual jer je na nekom čudnom jeziku, bit će kineski...
Još bi ju kakaf nadobudni arhitekt i pazario da mu stoji na televizoru i svjedoči o njegovoj vlastitoj neobičnosti i profinjenom ukusu, ali stvar je skuuuuupaaaa...
A trgovac ne hvali, ne nagovara, ne objašnjava, samo pušta da se kupci naluknu, iskrive vrat u u čudu i produže dalje.
Povremeno obriše prašinu.

Kakvo je to prezime Picukarić?

Ne mogu se načuditi, slušajući tuđe životne priče, kako ljudi svašta prožive.
I prežive.
Uglavnom na osnovu svoje prošlosti i nekadašnjih postupaka, da ne kažem grešaka, nešto nauče. Ili barem znaju što ne žele pa rade suprotno što isto ne znači da je pametno i ispravno.
Zakuneš se sam sebi da nikad više nećeš biti „tako glup“.
Al nekako drukčije ziher hoćeš.
Ono što mene muči su oni koji nikad ne nauče. Koji inzistiraju na svojoj trnovitoj stazi na kojoj po n-ti put stradaju, na kojoj su uvijek na isti način glupi što naravno rezultira u istim ozljedama, svaki put sve opasnijim.
Imam priju koja kad čeka rezultate ispita i kad ju se pita kak je bilo, ona uvijek misli kak će proć.
A skoro svaki put padne?!
Dok sam ja uvijek mislila da ću past, a skoro uvijek sam prošla.
Što nas obje svrstava u skupinu ovih, s iskustvom il bez, vječito jednako glupih.

Cijeli svoj život visoko letim i nisko padam.
A kako su svi moji organi, pa tako i mozak, u vlasti srca, naravno da su ljubavni padovi najbolniji za svaku kilu od njih 50-tak ove impozantne ljudine.
Al ne mogu pristat na nešto što je „ok“. Ugodno, normalno...prosječno.
U vječitom traženju hrastova med kukoljem.
Čak i kad se ispostavi da se radi o bukvi vulgaris, truloj i napukloj, bez lišća i hlada, ja biram rađe i to, nego da se razgledam po livadi i uberem mak crveni.
Kakvih je more…
Kakva sam i sama.
Očito. Iskustvo to govori, zašto ne naučim?
Pristani Duda, pomiri se, nauči…..mak si i basta.
Budi sretan mak s drugim makom.
Al jok...
U sljedećoj prilici mazohistično srdašce će opet rađe bit Ikar.
I vinutiiiii seeeee…..
Nevjerojatno. Što je najgore izgleda da je to „beyond my control“.
Mogu se samo čuditi vlastitoj fakt-ap-osti ko pura dreku.

Jedino što ja uopće na planeti i šire želim je bit istinski prepišana.
S lakoćom, bez napora, bez želje za tim i likovanja (jer likuju oni što pobjede za dužinu trepavice iako kad smo kod toga, takih nema ).
Studirah sa jednim momčetom te vrste. Ko Data…
„…izračunava zadatke, unosi koordinate, zna radit na sve brodske aparate…“
Bio je /i je tako osamljeno nadmoćan, bez trunke „gledam te s visine“, nekako zasmijan fiks idejama onih malo mu bližih, a opet prilično tupastih.
Kraj njega se osjećam glupavo i seksi. Opuštena jer znam da me ne doživljava ko prijetnju, ništa ne sere/glumi da bi me impresionirao/umanjio.
On je to što je, čega ja dio uopće mogu pojmit, i sretna sam zbog toga.
Jer ih ima.
Jer znam da kako je on meni „Data“ ( između ostalih, njih par…) ima i on nekog pred koji diže fejzore u zrak.
Lipo mi je to.
Znat da u tom kukolju nikne tu i tamo koji hrast, pa se đurđic/otrovni bršljan može malo odmorit u sjeni istog.

Danas sam u potrazi za nekom poslovnom informacijom odguglana u smjeru foruma haer. U ženski kutak. Gdje koke stavljaju slike onih kojima "ne bi oprostile".
Čime je poslovno prešlo u sporedno kao što to uvijek samnom biva...
Hmmm..slabo su se meni dopali ti tamo dječki...samo neki mejn strim i razni orlando blumi alias "izgledam ko da pjevam u boj bendu" dječarci.
Moj set "neoprostivih" bi izgledao ovako (nasumce):
Vladimir Vladimirovič Putin-samo to ime izgovoreno na pravom ruskom...uf...
A da mi je jasno i nije. Onak mali žuti nikakaf...ne znam kaj je.. nije ni "moć", "moćnici" mi obično idu na jetra. Možda nečovječna hladnoća kombinirana s pameću i potisnutim kompleksima?!
Ante Gotovina-ok, to su već dvije gerijatrije povezane s politikom i moći??
Al nije tooo, nijeee majke miii...prije neka cinično kulerska nadmoćna nezainteresiranost. "Časni sude ovo ono..."
Uostalom, kako se zove ovaj blog?
Vladimir Tintor.
Ko je Vladimir Tintor? Egzektli...
Neakav srpski gljumac mljadi. Momentalno možete da ga posmatrate u "Zabranjenoj ljubavi". Ispravan način je da se ton ubije u potpunosti te zuri u daljinu s televizorom u perifernom vidu. Kad on naiđe treba da se vrišti i slini te erotično rokće te proklinje sudbu kletu što je on Monteki, a ja Kapuleti if ju nou vot aj min...
Čedomir Jovanović-mamamia...
Još jedan političar, još jedan Monteki.
Lagano se već vidi matrica...jedino još Antiša spašava moj rvacki obraz...
Amo dalje.
Nadan Vidošević-politikus, deda..well brinem se malo?!
Što volimo kod njega--a što ne volimo??
Čovik ima onaj rakijaško pušački glas i stopalo broj 50 i 130 kila dragosti i dalmatinske liposti s onin jamican na obrazin...
I očima črrrrnim, a ričima mudrrrrim i nikad se ne nameće u nekim raspravama na teveju i uvik je civiliziran, a odlučan!!
Igor Štimac-grous, seljačina reko bi svako normalan. Međutim...normalni nemaju ovdje glasa. Nenormalnima ovdje presedavajućima se on sviđa na jednoj animalnoj pećinskoj razini. Ta privlačnost je samo zapečaćena odbojnošću prema njegovom nemoralu i sirovosti.
I svirepost!
Jes, dec d vrd ajm lukin for!
Da, da…Putin, malo i Antiša ima toga.
Vidla sam ga jemput u Zadru u bircu. Sedil je stol do. Em ti sunce žarko…zbog načina na koji gleda dođe mi da mu zviznem jednu iza uva i kaznim ga još kojekako…
Hm.
Ne pada mi više niko na um.