Važno je zvati se Ante

"Velika strepnja od budućih stvari,
od mora dubine,
od strave crnine,
u meni kipi, i ključa, i vari,
ogromna strepnja od budućih stvari,
golema strepnja od idućih stvari."
...
Tin Ujević

Od silnog tremora djelujem pokočeno, kao neki kameni svat.
Od gladi, i straha i planova i misli i brige i strepnje i brige ostajem nepomična.
Brige velike, ozbiljne, zastrašujući opravdane, zbog kojih te žale i drago im je što nisu ti.
Brige dokone, brige popa o pokrštavanju jaradi, takozvane privilegijske brige kojima se kitiš kao skupim satom...
statusne brige...

Vele mi ništa to nije važno, svi smo dah u vremenu, nanotrenutak neprimjećen, kad te nestane svemir neće primjetiti.
Oće, neće, boli me kurac za svemir.
Da, kurac.
Dok sam tu i primjećujem ja svemir i sebe u njem, igra traje, a poslije...
Za mene sve nestaje, dakle nestaje. Nema poslije.
Samnom sve počinje i završava.
Jer u meni je svemir. Ova stareća opna od tijela je granica između dva svijeta.
Ne znam koji mi je važniji.

Mijenjam se.
Ovo vani očekuje da se mijenjam i iznutra. A ja to ne znam i ne želim.
Ja sam dijete, koje skače kad se raduje, koje sa žarom priča o nekim neprimjerenim stvarima za ženu ozbiljnih godina.
Ja sam žena. Smiješno mi je to i za napisat.
A tašta sam i ne želim bit žena, želim bit djevojka. Želim ne biti nevidljiva. Želim biti dovoljno vidljiva da sam vidljiva, te toliko nevidljiva da imam mir.
Uostalom, ja ne znam biti žena. Što rade žene?
Imam posao-kao žena.
Udadoh se-kao žena, i to je otprilike to.
Djece nemam, djeca ne trebaju djecu, na kavama s prijateljicama koje su postale žene malo lažem kako i moj dragi ostavlja čarape po svuda i kako me to baš ono nervira...
A mene boli đon za to...
Mene više iznervira kad mu ja kažem da je jablan, a on mi u stilu panja kojeg je , veli da mu riječ jablan zvuči malo, ne znam... tupasto.
Ne možeš to ženama na kavi reć...

Htjela bih nekako naučit bit Catherine Deneuve na van. Ono... unutra da sam ja, a na van da sam dostojanstvena i lijepa...
U biti "lijepa za svoje godine" mader faker...pas mater...grgrgfshrhrg...!!
...
Dok ne brinem teške zastrašujuće brige sumnjam malo u svoj zdrav razum.
Ono, dignem se jedno jutro i stvarno s razlogom se pitam jesam li ja pri zdravoj pameti.
Ne vjerujem si.
Ne vjerujem svom tijelu. Ili svojoj glavi? Ne znam...ispostavilo se da je ona neizmjerno snažna i zajebana. Ako ona nije sretna, nesretni su i drugi organi i ja i muž i mama i šef.

Između velikih briga ogladnim.
Glaaad...
Svijet postane slatka zrela breskva koju želim izist, onako divljački da mi sok curi u rukave...
Želim sve...sve...
Beč, Barcelonu, Audi 3, masaže, knjige, oću studirat, cipele, ples, terevenke, kafanu na balkanu, bifteke, seks, seks, seks, divlji, na stolu, u autu, u krevetu, ljubavnički nježni, kviki, cjelonoćni, hotelski...oooo hoteli s pornjava sobama u kojima ljubav i ja prošvercamo fino vino i sir...
Hoću sunce i Mediteran i šutljive vožnje magistralom, hoću austrijske panorame, balkone u cvijeću, illy kavu, duge trepavice u crnoj maskari što rade propuh i zapinju za naočale, trepuške jedne...
Hoću smijeeeeh, grleni, supijani, hoću pamet i novo i korisno, hoću učit i saznat i spoznat i onda to vikat s prozora...
Hoću smisla i dobrote i zajebancije...
Hoću života.

I da me ne boli.

Želim ga gledati...nek slobodno radi što ga je volja, čita, razgovara na telefon, ja ću ga mirno gledati, njuškati pomalo, maziti se uz njegovu mirisnu bijelu majcu, zagurati mu se pod pazuh, dodirivati nježno, ne vjerujući da postoji, obožavajući ga nesmiljeno...

Ima najsmješnije tabane on...tabanići takozvani...br. 48

I ruke..ručerde, lopate i četvrtaste prste i najdeblje i najmekanije jagodice kao medo ili zeko.
Želim ga gledati, slušati kako diše, kako postoji to biće, taj divovski anđeo, moooj, diiivaaaan...

Jednom sam mu rekla da je dostavljen od Debelog Odozgora, onako s golemom crvenom mašnom oko leđa, nekim nebeskim kranom spušten na zemlju. Meni.

Jer sam bila dobra valjda. Ili eto tako, jer imam sreće.

Nekad mi se čini da sam svemoćna...da mogu saznati, pokrenuti, organizirati bilo što, da mogu preduhitriti, spriječiti, izbrinuti, da mogu „mišljenjem na sve“ osigurati da će sve biti dobro. I pritom me nije briga jesam li naporna, luda, glupa, ružna, neugodna, ne zanimaju me ni vlastiti ni tuđi osjećaji, komfor, strahovi, pristupi, taktiziranje...

Ali iako sam najluđa, na cilj skoncentrirana bloodhound bijač- nisam svemoćna...

Nemoćna sam. I jedino što mogu iz te nemoći je moliti, pa molim.

Molim na glas, u sebi, dok vozim, pred san, kroz suze, molim na koljenima, u krevetu, liftu,u crkvi, molim za njega, za sebe, za nas, za svijet s njim, preklinjem urlajući nečujne molitve u Nebo.

Za njegove vene i pluća i arterije i stanice, za tabaniće i šape, za taj najdraži "vessel" u kom putuje najdraža osoba, polagano, smireno, kao jablan, kao hrast...


Ne mogu mu se nadisat duše.

Nešto u meni kasni.

Gledam svoje bilježnice s faksa, nečitljive škrabotine zaboravljenih formula. Ništa se toga ne sjećam, i malo mi je radi toga žao. No, sjećam se margina, sa ćrćkama, i srcima i stihovima.
Tajne poruke tajnoj ljubavi.
Sad mi se usne razvuku u neki polusažalni osmijeh, gledajući tu davnu sebe, „dijete“ s dvadeset i koju što ćrćka Baudelairea i Selimovića, šatro za sebe, a zapravo s nadom da će ON posuditi njene konfuzne vježbe.
Prolazila sam kroz život kao u nekom prozirnom balonu, naoko u dodiru s okolinom, ali samo naoko.
Ustvari odvojena, (ne)zaštićena i usamljena.
Onda kao i sad, vidjela sam više finih nijansi od mnogih, ali znatno manje očitosti. Nisam primjećivala sebe, ni stupove u koje sam se zabijala, nisam primjećivala nepisane prirodne zakone među ljudima, s očima uvijek na autopilotu (da baš ne upadnem u neki šaht) i s glavom punom pustih sanja-pauničasti filigranski svijet nedovoljan sam sebi, a nerazumljiv i nebitan svima ostalima.

A sada sam kao Đole, „vidi me gde sam to sad u kom sam dobu“, zamišljena, mnogo u sebi, ipak malo vani, uglavnom smijeh, nekad suze, nekad smijeh kroz suze.
A ponekad suze kroz suze.
Pa plačem.
Radi ljudi i njihove tuge. Radi starenja i jadnosti, radi pogrešaka u mladosti koje prate kao sjena, doživotno.
Radi boli koju im ne možeš ublažit, radi nepravdi koje im ne možeš ispravit, radi mladosti koju im ne možeš vratit.
Radi srca što su otvrdnula od gorčine, radi neriješenih sitnica koje su se godinama debljale i rasle i sad su gromade, ogromne bale zamjeranja i kivnosti.

Sve, sve me boli.
I vlastito i tuđe. Što mi je tuđe? Gdje tuđe počinje?
Boli me svijet.
Ti grozni ljudi, odvratni do kraja, do smrti, zavist, otrov, jal.
Ti jadni, jadni, nesretni ljudi, pomozi im Bože...izlječi sva srca, i tijela, učini da ne boli, da prođe, da je bolje, da ima rješenja i oprosta i nade...

Pomozi nam Bože.

Znate što je super?
Nick Cave.
I Adele. I pokojna Amy. Ti divni, divni ljudski rezonatori čiji glasovi (i stihovi) ponekad grozan dan učine malo manje groznim.
Znate kaj je još super?
Ljubafff...
I majčinska i prijateljska i ona od dragog najdražeg, ljubičice moje, od mog jablana, hrasta mog ponosnog, maslačka mog nježnog. Donest će mi „pimp-špic“ papak iz dalekog svijeta na koji prevrće očima i veli da ko da kupuje šuze Nickolasu Cage-u.
Super je i kad neki ljudi izlaskom iz prostorije donesu radost.
Super su novi prijatelji. Uistinu dobri poznanici s kojima ti je baš super na x-satnoj kavi. Neke nove prije u koje se, zaljubljiva, zaljubih, u njihov nepogrešiv modni izričaj, u neku „lakoću postojanja“ i sporost kretanja…
Super su i stari prijatelji.
Neki koji se trenutno zabijaju u štokove u vrlo smrznutim sjevernjačkim krajevima i koji se, pobožni, meni grešnoj via facebook obrate za odrješenje grijeha…“Ma mooože, dvije zdravomarije i šetaj…"
Super su i neki prijatelji s kojima sam uskrsla, s kojima ima magije, s kojima je smijeh glasniji, s kojima ima i strasti i boli i prošlosti…

Suuuuper neštoo!! Reko bi Rambo Amadeus…

Dok pišem ovo svira mi Nick „People ain`t no good “
Ima pravo...
Ima nas svakakvih.
Meni se čini da je egzistencija nekih posve neopravdana na ovom svijetu.
Jedino čega se mogu sjetiti je da su tu jer trebaju bit bol i frustracija ostalima od kojih se nešto očekuje, na primjer da ne izdaju sebe i svoj ljudski rod, za početak.
O ovima prvima se nema puno za reći. To su bezdušne ajkule neživih očiju, oni su tu da proždiru, probavni traktovi ljudski koji se za razliku od pravih ajkula hrane i dušama drugih, njihovom slabošću, sramom, nesrećom. Da, to su sociopati trbosjeci, ali i mnogi koji ne ubiše (još), koji hodaju po cestama, kupuju cigare na kiosku, a koji kad su u prilici šutaju mrtve glave mrvih ljudi zato jer eto mogu. Isti takvi sjede po raznim važnim foteljama…
Ponekad ih prepoznate u nekom džou-šmou poznaniku, u nanosekundi u kojoj nije uspio odglumiti humanost, empatiju, kojom inače zavarava sirotu ljudsku čeljad da je i on jedan od njih.
A nije. On je predator.
A ovi drugi, lovina? Mi, većina, dobri, loši, zli?
„We just ain`t no good “
Al se trudimo.
Neki.
Nekad smo u mulju i kalu i onda pužeći hvatamo za gležnjeve one izdignutije pokušavajući i njih srušiti u blato.
Misery loves company.


Mrzim to.
Mrzim kad me zakaljaju, kad poprimim te ružne obrise, kad sam otrovna kobra u sebi, jer sam tamo gdje ne želim biti, s onima s kojima ne želim, radeći nešto što ne volim i ne cijenim, lažući jer se to očekuje, jer istina je tako nevjerojatna, tako sablažnjiva, da ispadaš luđak, neprilagođen, jer ideš okolo i govoriš istinu ko budala neka.

Ali svejedno…
Sve će proći, krepat će dobri, krepat će zli, i mediokriteti isto…
A dotad ću ja poživit po svom. Sa savješću koja me muči kad sam pizda, sa svojim osrednjim izgledom, sa svojom osrednjom pameću, analitičnim duhom i cmoljavim srcem. I kad mi samopouzdanje padne, kad mi se čini da me pregazilo vrijeme, kad mislim da sam se zapustila, fizički, "možđano" i/il poslovno, da su svi bolji, brži, mlađi, ljepši, spretniji, pametniji ja jedno znam, da sam se trudila bit, i da ću se i dalje trudit bit-dobar čovjek.

Osjećam se kao da imam osjetilo viška.
Sve vidim "odjednom".
Sebe, ljude oko sebe, situacije, odluke koje moram donijeti, odluke koje mislim da sam donijela pa se ispostavi da je "misliti drek znati"
Što me dovodi do tog da o svemu mnogo mislim, a o ničem nemam mišljenje.
A pogotovo o nikom.
Kad se radi o ljudima sam posebno katatonična.
Za, nazovimo ju, Maricu sam mislila da je regularna guska. Ondak se ispostavilo da moram sto vremana povesti s istom pa sam oćeš-nećeš otkrila neke Maričine šatro kvalitete. E sad, ne mogu se odlučiti jesu li šatro ili su uistinu kvalitete. Onda, Ivica. On se nije činio loš. Malo ono Luka&Borna šema, al onda se ispostavilo da je Ivica gramzivi, ljigavi, poltronski štrumf Lumen "Papa Štrumf uvijek kaže..." No ipak i takav Ivica nije serijski ubojica, nego onak, lik neki...Netko sa svojim problemima, ozljedama, kompleksima, ambicijama...u društvu koje relativizira poštenje, gdje da bi "plivao" moraš gazit, ako ne preko leševa onda preko prilično smrdljive hrpe govana.
I tako..sve to vidim...ništa crno, ništa bijelo, nego beskrajno sivo u svojoj svakidašnjoj jadnoći.
Sitni interesi, zatvaranje očiju pred savjesti (ako ju imaš) da bi opstao i nastavio primat plaću ako si sretan dovoljno da si zaposlen te još sretniji da kao takav i plaću dobiješ. Kakvu takvu i kolko tolko redovitu.
A ja?
Ja sve to gledam u tom sivilu i sebe sivu i istu, kao i oni...uočavam u sebi neke niske male zloće, neke zluradosti...npr. u uočavanju pogužvanosti onih koji jako glasno i jako često reklamiraju svoju popeglanost.
I s navodnicima i bez .
Zamara me i iscrpljuje sve to. Ta "teorija relativnosti". Sve je jebote relativno, nitko nije više ni prav ni kriv, nikog ne mogu zgurati u nikakvu ladicu makar ladica bila samo njegova.
Al ipak nešto mogu.
Mogu osjetiti, praktički opipati plošnost svega. Tih ljudi...koji nisu ni tak loši ni tak dobri, al eto su mi u ovom trenu u životu suđeni... Te prosječne glave, pune tuđih ideja...floskule, tuđa razmišljanja podmetnuta pod svoja kao kukavičje jaje, bez sebe, bez identiteta, bez ičeg autentično svojeg, sve je 2D, sve je "ispravno".
Reklama. PR sebe.
Izmišljanje sebe da bi bio drukčiji. Silovanje okoline svojom "posebnošću".
A nisi brate, falši si ko kita falšeg cvića, i nema tog "ispravnog" društva ni stava koji dodaje gram na vagu tvoje vrijednosti. Možeš farbati i oglašavati, al ima nas nesretnika koji te nanjušimo...prazne glave, male kite, piše vam to na licu, u tim bljezgarijama koje vam izlaze iz usta, na tom malograđanskom ukusu kojeg se toliko bojite i upirete prsom uokolo jer vam se priviđa svuda.
Projekcije.
Kompleksi.
Izgubljenost.
Ogledala su to moj Ivica...
Nažalost, sve je to samo moj problem.
2D likovi funkcinoniraju just fine.
Ja ne funkcioniram.
Ja kopnim, mene glava boli, meni kosa ispada od stresa...
Mene isrču, dokrajče, ižmiču do kraja dana...
A kaj se tiče ostatka svijeta, taj PR ugavnom radi, svijet ne interesira pravo stanje stvari samo ekonomski propagandni program...
A da vam kažem malo o mom EPP-u...well, I dont do it!
U biti ja se ponekad zabavljam nabacujući neke (naoko) kontradiktorne i vrlo nepopularne stavove i karakterne osobine (al samo istinu)! Ja npr. ne volim radit, zamislite to! Ja nisam mrav nego cvrčak, tralalala lala... i nisu mi svi cucki slatki! I volim dobar narodnjak! Koji je to dobar?? Pa onaj koji ja kažem!
Ne mislim da je ispravno na nasilje odgovarati nenasiljem. Nego fakin nasiljem!!
Ah...
Ma svašta nešto...
U biti ja sam samo zavidna jer eto nisam popularna i rijetki vide kak sam divna i ono ima me za barem 3 solidno interesatne osobe