Marketing
Svemoć
Želim ga gledati...nek slobodno radi što ga je volja, čita, razgovara na telefon, ja ću ga mirno gledati, njuškati pomalo, maziti se uz njegovu mirisnu bijelu majcu, zagurati mu se pod pazuh, dodirivati nježno, ne vjerujući da postoji, obožavajući ga nesmiljeno...
Ima najsmješnije tabane on...tabanići takozvani...br. 48 
I ruke..ručerde, lopate i četvrtaste prste i najdeblje i najmekanije jagodice kao medo ili zeko.
Želim ga gledati, slušati kako diše, kako postoji to biće, taj divovski anđeo, moooj, diiivaaaan...
Jednom sam mu rekla da je dostavljen od Debelog Odozgora, onako s golemom crvenom mašnom oko leđa, nekim nebeskim kranom spušten na zemlju. Meni.
Jer sam bila dobra valjda. Ili eto tako, jer imam sreće.
Nekad mi se čini da sam svemoćna...da mogu saznati, pokrenuti, organizirati bilo što, da mogu preduhitriti, spriječiti, izbrinuti, da mogu „mišljenjem na sve“ osigurati da će sve biti dobro. I pritom me nije briga jesam li naporna, luda, glupa, ružna, neugodna, ne zanimaju me ni vlastiti ni tuđi osjećaji, komfor, strahovi, pristupi, taktiziranje...
Ali iako sam najluđa, na cilj skoncentrirana bloodhound bijač- nisam svemoćna...
Nemoćna sam. I jedino što mogu iz te nemoći je moliti, pa molim.
Molim na glas, u sebi, dok vozim, pred san, kroz suze, molim na koljenima, u krevetu, liftu,u crkvi, molim za njega, za sebe, za nas, za svijet s njim, preklinjem urlajući nečujne molitve u Nebo.
Za njegove vene i pluća i arterije i stanice, za tabaniće i šape, za taj najdraži "vessel" u kom putuje najdraža osoba, polagano, smireno, kao jablan, kao hrast...
Ne mogu mu se nadisat duše.
Post je objavljen 09.07.2013. u 08:35 sati.