Nešto u meni kasni.
Gledam svoje bilježnice s faksa, nečitljive škrabotine zaboravljenih formula. Ništa se toga ne sjećam, i malo mi je radi toga žao. No, sjećam se margina, sa ćrćkama, i srcima i stihovima.
Tajne poruke tajnoj ljubavi.
Sad mi se usne razvuku u neki polusažalni osmijeh, gledajući tu davnu sebe, „dijete“ s dvadeset i koju što ćrćka Baudelairea i Selimovića, šatro za sebe, a zapravo s nadom da će ON posuditi njene konfuzne vježbe.
Prolazila sam kroz život kao u nekom prozirnom balonu, naoko u dodiru s okolinom, ali samo naoko.
Ustvari odvojena, (ne)zaštićena i usamljena.
Onda kao i sad, vidjela sam više finih nijansi od mnogih, ali znatno manje očitosti. Nisam primjećivala sebe, ni stupove u koje sam se zabijala, nisam primjećivala nepisane prirodne zakone među ljudima, s očima uvijek na autopilotu (da baš ne upadnem u neki šaht) i s glavom punom pustih sanja-pauničasti filigranski svijet nedovoljan sam sebi, a nerazumljiv i nebitan svima ostalima.
A sada sam kao Đole, „vidi me gde sam to sad u kom sam dobu“, zamišljena, mnogo u sebi, ipak malo vani, uglavnom smijeh, nekad suze, nekad smijeh kroz suze.
A ponekad suze kroz suze.
Pa plačem.
Radi ljudi i njihove tuge. Radi starenja i jadnosti, radi pogrešaka u mladosti koje prate kao sjena, doživotno.
Radi boli koju im ne možeš ublažit, radi nepravdi koje im ne možeš ispravit, radi mladosti koju im ne možeš vratit.
Radi srca što su otvrdnula od gorčine, radi neriješenih sitnica koje su se godinama debljale i rasle i sad su gromade, ogromne bale zamjeranja i kivnosti.
Sve, sve me boli.
I vlastito i tuđe. Što mi je tuđe? Gdje tuđe počinje?
Boli me svijet.
Ti grozni ljudi, odvratni do kraja, do smrti, zavist, otrov, jal.
Ti jadni, jadni, nesretni ljudi, pomozi im Bože...izlječi sva srca, i tijela, učini da ne boli, da prođe, da je bolje, da ima rješenja i oprosta i nade...
Pomozi nam Bože.
Post je objavljen 24.02.2013. u 20:17 sati.