Važno je zvati se Ante

STADIJ JEDAN

Degradacija vlastite ličnosti iz posebne u posebno lošu..ili običnu? Kakvi su uopće drugi?
7 glavnih grijeha…srditost, oholost, taština…
Razmišljam o vlastitim kalnim tokovima misli…vrte se, jalove, beznačajne uvijek iste…ukaljane nagonima…najnižim, bolesna narcisoidnost.
Prazna duša, smežurano srce..glad, neprestana glad da smislom za ispravnošću.
Ne odustajem. Ne znam jel to dobro ili samo još jedna od ovih rutina u kojima se vrtim.
Tvrdoglava i nerazumna do boli kucam, lupam na ista vrata..ili nađem slična. I onda se nadam da će se otvoriti. Neko vrijeme ta nada nije nada nego navika koju gledam sastrane..gledam sebe u luđačkom divljanju u bijeloj sobi. Gledam se kako pokušavam lijepo, pa silom, pa preklinjem, molim, ucjenjujem, prijetim…
Pa sjednem u kut i durim se, vireći krišom u vrata, manipulativna kao zločesto dijete.
------
U autu, prema doma, vozim nepažljivo lelujam u traci..imam pete a nisam pomakla sjedalo u poziciju „za pete“..zvernjam okolo, ljudi na tramvajskoj stanici, ne kočim tik pred „tras“ u drugi auto. Ne čudim se zašto to radim, jasno mi je da ako bi i znala ne ću prestati s tom navadom…iz lijenosti valjda, što li…
Nova staza se ukazala, jedna sinapsa se odvažila nekim novim putem…ako to opet nije ono dijete zlobno i njegove igre…
Pogledajmo tu još ne utabanu stazu…dakle, od izlaza nismo odustali, samo se razmatra kucanje na neka druga vrata. Možda je tamo izlaz?
Iako i sama ideja je presmiješna kolko je nevjerojatna…
Al ipak.
Recimo, recimo da se ne igram s vlastitim (ne)razumom, recimo…Izgledalo bi to ovako…smisao pod nekim drugim uvjetima.
Ne tražiti ljubav, ne priznavati sebi kako oplemenjuje sve, prezreti ju..to nešto, tu iluziju. Odustati od potrage, od razočaranja koje ista donosi…potražiti smisao u besmislu.
Al ne na ciničan,“tu sam gdje sam, što mi drugo preostaje“ način…
Ne čašu naučiti promatrati kao polupunu, za razliku od dosad poluprazne, nego razbiti čašu.
Krenuti ispočetka, od vlastitog začeća, prebrisati sve naučeno, sve naučene šablone, sva normirana ponašanja, ostavit sve ko zmija kožu..
Da li je to moguće i kuda to vodi?
Ima li povratka?

Jedina gora stvar od toga što ne mogu kontrolirati druge u odnosu na sebe, to što ne mogu kontrolirati sebe u odnosu na sebe.


STADIJ DVA

Živim kao životinja konačno. Možda sam već i prije živila kao životinja, al budući sam živinica ne sjećam se….
Možda je to način konzervacije mojeg već ionako načetog razuma. Možda sam konačno manula svitu bijelim gaćama i predala čete.
„Evo me svijete, pridružujem se među normalne!“
Prije sam imala strašan strah od normalnosti, od asimilacije.
Al to je izgleda kao i smrt, možda i je ona na nekoj razini. Bojiš je se, bojiš, al kad dođe i kad nastupi ono čega si se bojao, onog prije više nema, ni sjećanja nema, pa ne znaš je li strah bio opravdan ili ne.

Baš je neobično ovo obično stanje. Nema neutažene gladi, nema zavaravanja, nema strahovanja, nema ogorčenosti, ništa ne želim, ništa ne trebam, za ničim ne čeznem niti ne žalim.
Čitam smiješne knjige i smijem se.
I općenito puno smiješnih stvari u zadnje vrijeme…
Čitam i dobre knjige, „one duboke“ i ono ok…čitam i razumijem, ukus&pamet nikam nisu zginuli samo nema nikakvog emotivnog učešća.
Al ne na katatoničan, posttraumatski način, nego jedan zdravo-seljačko-muški način.
E to, baš to.
Pomuškujem se…recimo, živcira me neakvo konstantno žensko plačipičkanje oko mene.

Nemilosrdna sam, a opet ne zla u kontaktima s suprotnim spolom.
Ne likujem jer me treba, ne plačem jer me ne treba dovoljno.
Razmatram neke nove, al ne utopljenički, nit se nadam nit ju pretjerano gušim. Nadu.
Sviđa mi se jedan i točno znam zašto mi se sviđa, odnosno koji njegov dio.
Ne vezujem se, njegovo oduševljene ni njegova distanca me ne dotiče nit pogađa.
Čak sam ja ta koja razmišlja glavom po pitanju srca.
Prvi mi je put…

Osjećam, znam da sam izašla iz nekih svojih okvira.
A nisam ni znala da sam ograđena, uokvirena.
Ko što rekoh, ja taj izlazak tumačim kao moj grande ulazak u svijet običnih ljudi koji život žive, bez da ga seciraju i plaču nad tim što je sve, ili skoro sve u njemu trulo i maligno.
A on sam besmislen.
Pod obični ludi mislim na hrpe sretnijih, opuštenijih i samim time svrhovitijih bića.
Oni su svoju „običnost“ možda dobili from skreč, na dar, a ja sam svoju iznjedrila nakon dugoživotnih porođajnih muka.
Al bože moj, kaj sad, nisam zavidna..mnogi od njih su ružniji i gluplji i imaju lošije prijatelje i mnoštvo kredita..
Ju vin sam, ju luz sam…

U prilog tezi o mom pomuškavljenju….horni sam često…i razmišljam o „onijem stvarima“, ne u kontekstu seksi situacija s ljudima s kojima me i inače povezuju neke seksualne struje, nego bez misli, bez emocije..ju end mi bejbi ar natin bat memls.
Doduše, u tim mislima dotični mužjaci ako već ne sudjeluju s ničim svojim osim tijelom, bar ne kvare s ostalim-gnjidastim karakterom i tulavim mozgom.
Što sumnjam da bi bilo u stvarnosti…
“Teoretski ljubav lepo zvuči…“
Stoga sam na teoriji, kao i dosad…al osjećam promjene i tu, njušim ju svojim superman nosom.
Snif, snif…

Ah...
Sjedili smo na suncu i gledali u more. Skupa na klupi, rukav do rukava, bedro do bedra. Sad, za razliku od uvijek prije, zid između, zid od straha, od mučnine, od nelagode i teškog obanšanja teških odluka.
Piknem ga pod rebro, pikne me nazad, ko na fakin fejsbuku. Al taj njegov "poke" je prazan i prisiljen, jednako kao što je moj bilo iz navike, iz žaljenja, iz tuge.
Gotovo je.
Sad je stvarno gotovo. I on je netko drugi, to mi je i rekao telefonom.
I sad ja sjedim na suncu u njegovom gradu, i imamo obligatorne sunčane đozle, skoro iste, on i ja.
Skoro isti, on i ja.
Osjetljivi, neodlučni, plačljivi analizatori.
Intelektualci-činjenica znalci.
Ubio je konačno to nešto za što sam se ja utopljenički držala.
Ne gleda me više s ljubavlju, nestalo je bliskosti.
...sve što volim na njoj, više ne volim...
Ja sam plakala i dan prije i dan poslije i taj dan.
Pod tušem, u kadi, na rubu kade, u sobi, u autu.
Ni sama ne znam otkud sam izmuzla te gorke suze, kad je već toliko puta plakano radi istog. Kad sam ga gubila već toliko puta.
Raspadali smo se prošlu godinu (ako ne i duže?) kao kad ti na tenisicu kapne kloridne kiseline pa se raspada u stadijima.
Na kraju...lijepe uspomene blijede pod ovim zadnjima, gorkima, ostaje mi analiza i neko samotješenje i glupa pitanja tipa "why are we here, what"s life all about"..........