Važno je zvati se Ante

Ah...
Sjedili smo na suncu i gledali u more. Skupa na klupi, rukav do rukava, bedro do bedra. Sad, za razliku od uvijek prije, zid između, zid od straha, od mučnine, od nelagode i teškog obanšanja teških odluka.
Piknem ga pod rebro, pikne me nazad, ko na fakin fejsbuku. Al taj njegov "poke" je prazan i prisiljen, jednako kao što je moj bilo iz navike, iz žaljenja, iz tuge.
Gotovo je.
Sad je stvarno gotovo. I on je netko drugi, to mi je i rekao telefonom.
I sad ja sjedim na suncu u njegovom gradu, i imamo obligatorne sunčane đozle, skoro iste, on i ja.
Skoro isti, on i ja.
Osjetljivi, neodlučni, plačljivi analizatori.
Intelektualci-činjenica znalci.
Ubio je konačno to nešto za što sam se ja utopljenički držala.
Ne gleda me više s ljubavlju, nestalo je bliskosti.
...sve što volim na njoj, više ne volim...
Ja sam plakala i dan prije i dan poslije i taj dan.
Pod tušem, u kadi, na rubu kade, u sobi, u autu.
Ni sama ne znam otkud sam izmuzla te gorke suze, kad je već toliko puta plakano radi istog. Kad sam ga gubila već toliko puta.
Raspadali smo se prošlu godinu (ako ne i duže?) kao kad ti na tenisicu kapne kloridne kiseline pa se raspada u stadijima.
Na kraju...lijepe uspomene blijede pod ovim zadnjima, gorkima, ostaje mi analiza i neko samotješenje i glupa pitanja tipa "why are we here, what"s life all about"..........