Važno je zvati se Ante

Nakon dugo vremena ponovo osjećam intenzivno i nedvojbeno odvojenost sebe i svijeta. Nepripadanje, stranost.
Ko na danima piva. U koji god šator da odem, nije mi tamo mjesto u potpunosti. A malo je u svima.
Nisam draga ljudima. Ne vole me. Ne pozdravljaju na poslovnim hodnicima, na fejsu mi ne šalju rikvest.
Ja sam ta neka nesvrstana.
Taman misle da sam kul kad okačim neku Brenu na wall. Šta sad?
A narodnjaci-oni isto znaju da nisam njihova. Kao neke pjesme su joj super, al je uvijek trijezna, suzdržana, pa opet direktna i čudna. Ne smije se kad i oni, nego na nekim drugim mjestima.
I tako sam vam ja usamljena, šta ću...

Danas negdje oko podneva sam imala nekakvo veliko spoznavanje. Zato se post i zove svitanje. Svanulo mi.
Jedino je problem što se u međuvremenu smrklo pa ja lipo ne znam što sam tako vrijedno spoznala. Dok se ne sjetim, trkeljat ću o glupostima jer mi je druga solucija nastavak pospremanja košmar-skladište sobe, a to mi se naturalmo više ne da.

Čistim svoj život.
Zasad tako da sam većinu starog namještaja odaslala, a novi kupila nisam. Pa mi je sva krama u kesama u spomenutoj košmar sobi.
Lijena sam.
Ništa mi se ne da radit s logikom i smislom nego ko uragan, jedan dan se zaletim i operem kupaonu, drugi kuhinju, pa onda usisavam sumanuto temeljito. Al uvijek je nešto prljavo, nikad mi gnjezdo nije ono ful čisto i mirisno cijelo.
I autodestruktivna sam.
Juče sam provela ionako jadni ostatak (od posla) dana igrajući neakvu igru s riječima, na engleskom i cijelo vrijeme imala očajne rezultate. No posebno glup dio je bio to što nisam malo zastala, pogledala rezultat kad je gotovo, zapamtila nekaj, da imam šanse sljedeći put bit bolja...nego samo ispočetka, iznova jednako loša, jednako glupo uporna, prazne duše zurim u monitor pretvarajući oči u krvave pikule, a rit u raspuženu masu sjedinjenu s kaučem.
Tješim se jednom Stipanovom mudrom da je teško (nemoguće?) živit život tako da je svaki trenutak korisno i smisleno odživljen. Treba mraka da bi svjetlo imalo svrhu.
A što mi je svjetlo?
I kad mi je?
Postavilo se pitanje neki dan ko se zašto diže iz kreveta ujutro, kao što te pokreće...
Paa meni krene migrena ak predugo ležim v krevetu što je vjerujte nevjerojatan razlog za ustat se. Osim toga, moram na poso da bi mi dali nofca da si mogu kupit salame, kave i toalet papira. I povremeno majcu i tajce.
Otkad sam postala tajcobilna ne skidam se iz njih. Iako opet sam nabacila neku deku kaj se logično smjestilo na bedro di će...
Ondak da tak opremljena mogu tancat pred staklenim frižiderom u kom se vidim.
Ustajem se još iz kreveta jer je lijep dan, jer ima sunca i jer znam da postoji neki baš za mene osunčani plac di se mogu u vidu poskoka sa šalicom kave namjestit i bit jedno s kamenom na kojem ležim. Jedno s kamenom, jedno sa svijetom. Eto, bar nekad.

Ustajem iz kreveta jer unatoč općem kalu oko sebe, u medijima, u dućanu, na cesti, unatoč svem zlu, vidim tu i tamo sjajnu fluorescentnu Božju nit, diskretnu, nježnu, što tek ponekad blicne u očima dobrih ljudi, u rezonanci dobre fore kad je smiješno, kad ti se smije duh i tijelo, kad se svaki neuron valja od smijeha, a anđeli čuvari oko vas zasmijani se drže za trbuhe i aureole, satrani.
Jer ima takvih fora. I situacija. Kad baze lete.
Ustajem iz kreveta jer ima ljudi koji kad pjevaju sve behara i sve cvjeta.
Ustajem iz kreveta jer ima ljudi koji kad pišu, njihove riječi liječe i tješe.
I tak...
Ali morti je cijeli biznis s ustajanjem iz kreveta precjenjen.
Možda je pitanje zašto ostaješ u krevetu.
Jer je prejebena golema kovana maštarija.
Jer na njemu može da se vežba ashtanga yoga. I štanga joga.
Može se čitat Selimović i vozit dudmobil kroz G kvadrant. Koji nije kvadrant jer je peti, al ono ka tajni kvadrant je.
Kroz svemirska bespuća.
Svemirna nemirna.