ponedjeljak, 12.09.2011.
imao sam prijatelja
|
Moram nać nove prijatelje.
Enibadi?  Prijateljice točnije. I dont do prijatelje. U biti ili oni wanna do me ili ja njih, pa ono nije to neko prijateljstvo  Uglavnom...našla sam se u tridesetima s dvije prijateljice koje su se...pa recimo promijenile. Očito sam se i ja promijenila. I kaj sad? S jedne strane mi je glupo "prekidati" lifetime prijateljstva u nekom drama maniru, a opet tužno mi je gledati u što smo se pretvorile i pretvarati se da je sve ok. S jednom sam čak i razgovarala o našem udaljavanju i složile smo se kako nećemo ništa forsirati, nego kao dozirat ćemo kontakt kako potreba diktira, nou prešr... S drugom..pa s njom se dugo ne da razgovarat... Tako da sad imam jednu aždaju ognjenu i jednu "časnu majku"...  A ko zna šta sam ja u njihovim očima  I kaj da čovjek radi... Ja sam oduvijek bila od onih koji vrlo pažljivo biraju svoje društvo, što bi reko Đole "sijem svet kroz sitno sito", nikad nisam gomilala ljude oko sebe koje nisam poštovala, ili s kojima nisam bila na istoj il sličnoj valnoj duljini. Tako da nije da mi je od 12 prijateljica život "pojeo" 10 pa su ostale dvije, al prave. Ja sam imala 2 prave, jaaaaako dugo i sad je sve ošlo u vražu mater i nastavlja progresivno odlazit... A nije da sam ja digla ruke od svega na znak prvih nesuglasica...osjećam ko da su mi se raspala dva braka. Jedan onako tiho i neprimjetno, samo smo se udaljile, povećao se broj tabu tema kojima se ni ne smijemo približit jer mislimo dijametralno suprotno, i znamo da razgovor nikad neće nikud dovest. Samo sam odjednom primjetila da je ljubav nestala, da se ne trebamo više, da se ne zovemo, da biramo riječi, da smo ljubazne i oprezne, da tišine u razgovoru postaju neugodne. A drugi brak je umirao u fazama...rastajale smo se i vraćale, puno je njenih grubih riječi i mojih gorkih suza protutnjalo... nakon svakog "prekida", moja ljubav nije bila toliko manja koliko je bilo poštovanje. Jednom me optužila da ja s njom prijateljujem samo da imam nekog za ić u šoping i slične bezumne aktivnosti. U tom trenu sam shvatila da to i nije tako daleko od istine...jer sav sadržaj je nestao s njenom nemogućnošću da me sasluša i razumije, bez da me prije toga tri puta iskritizira, osudi, izviče i iskoluta očima. Time mi je stavljen izbor ili prešućivat ili se svađat. A ja se ne svađam. Ja tako ne znam i ne mogu komunicirat. Ja mogu lijepo, civilizirano. Ili mogu luđački, bez kontrole i onda lete i riječi i posuđe, i nema nazad. A opet...šta je zajedničko u ta dva propala "braka"? Ja. Moi.  A šta mogu? Ovu kaj me više ne voli ne mogu natjerat da me voli, a ovu koja me voli , al to boli ne mogu promijenit I tak...prijatelji staaari gdje ste...prijatelju prijatelju, zašto si mi jebo ženu dok sam bio na terenu......kad se priiija teljiii rastajuuu...  |
