srijeda, 19.03.2008.
Ko visoko leti nisko pada 2
|
Ne mogu se načuditi, slušajući tuđe životne priče, kako ljudi svašta prožive.
I prežive. Uglavnom na osnovu svoje prošlosti i nekadašnjih postupaka, da ne kažem grešaka, nešto nauče. Ili barem znaju što ne žele pa rade suprotno što isto ne znači da je pametno i ispravno. Zakuneš se sam sebi da nikad više nećeš biti „tako glup“. Al nekako drukčije ziher hoćeš. Ono što mene muči su oni koji nikad ne nauče. Koji inzistiraju na svojoj trnovitoj stazi na kojoj po n-ti put stradaju, na kojoj su uvijek na isti način glupi što naravno rezultira u istim ozljedama, svaki put sve opasnijim. Imam priju koja kad čeka rezultate ispita i kad ju se pita kak je bilo, ona uvijek misli kak će proć. A skoro svaki put padne?!  Dok sam ja uvijek mislila da ću past, a skoro uvijek sam prošla.  Što nas obje svrstava u skupinu ovih, s iskustvom il bez, vječito jednako glupih. Cijeli svoj život visoko letim i nisko padam. A kako su svi moji organi, pa tako i mozak, u vlasti srca, naravno da su ljubavni padovi najbolniji za svaku kilu od njih 50-tak ove impozantne ljudine.  Al ne mogu pristat na nešto što je „ok“. Ugodno, normalno...prosječno. U vječitom traženju hrastova med kukoljem. Čak i kad se ispostavi da se radi o bukvi vulgaris, truloj i napukloj, bez lišća i hlada, ja biram rađe i to, nego da se razgledam po livadi i uberem mak crveni. Kakvih je more… Kakva sam i sama. Očito. Iskustvo to govori, zašto ne naučim? Pristani Duda, pomiri se, nauči…..mak si i basta. Budi sretan mak s drugim makom. Al jok...  U sljedećoj prilici mazohistično srdašce će opet rađe bit Ikar. I vinutiiiii seeeee….. Nevjerojatno. Što je najgore izgleda da je to „beyond my control“. Mogu se samo čuditi vlastitoj fakt-ap-osti ko pura dreku. |
