Važno je zvati se Ante

menga mi kasni 3 dana. prvo sam mjerila temprćr i iznosi 37, 3 stepana celzijevog. nakon toga sam s pomiješanim emocijama zaključila da sam trudna ko budala i objavila to rezigniranom žmu-u koji ne vjeruje u moje imaginarne trudnoće već odavno. nakon toga pišah po štapiću koji je pokazao dvije crte-jednu u kontrolnom prozoru, drugu u okruglom. ja sam dugo promatrala štapić na raznim nagibima i osvjetljenjima i čak žmu-u nosila da procijeni oli se vidi ta nesretna treća crta.
ne vidi se.
nisi trudna Dudo, bekrijoo...
laže štapić, totalno sam trudna...
žmu je nastavio sa gedžet novitetima nepromjenjenog raspoloženja jer je on i zadnja tri dana rengenski vidio da sam netrudna ko budala, that I am.
ja sam si u to ime natočila jeger i osjetila nešto kao da sam dobila tri na ispitu, dok je cijeli razred dobio pet.
nešto kao jebenvammater.
nakon što je jedan malićki jeger dopro do moje nutrine, opila sam se momentalno, zato se ovo i zove pijani post.
da, ja sam Dudionik, i napijem se ko njasvi od jednog jegera, kao indijanac.
sad srčem drugi i toplo mi je oko duše.
nedavno sam izvodila nezamislive vratolomije s vlastitim tijelom i kad je menga krenula kasnit mislila sam kako bi bilo kuuul pričat da je mališa takav kit/frajerica da se primio unatač 3G silama i centrifugama i to.
3 dana sam se osjećala preplašeno, trudno, tajnovito, velevažno i "skru-ju-gajs-trudna-otprve".
dakle, gotovo poslovno uspješno.
u ta tri dana sam s čuđenjem promatarala svoju vrlo trudnu priju, inače super mršavicu koja se eksponencijalno deblja i to ju ne brine dok samnom raspravlja kako bi carski trebo bit pravo svake žene.
pomislih tada kako bi ja voljela bit "trudna".
čemu navodnici?
pa meni se sviđa slavlje oko te vijesti, činjenica da nisi potrgana ni ti ni tvoj muž, da si odjednom kao nekakva posebna "ključ-života -u-tvoojoj-je-ruci" ženskica. sviđa mi se što je to nešto novo, važno, lifechanging, toliko tog za napraviti, za pričati, za naučiti, za čuditi se ko pura dreku...
a navodnici?
netko treći dolazi u naš mali dvočlani raj, neko kog ne znaš, kog moraš po defaultu voljet, a ko se može "ubacit" na iritantnog strica, za kog se moraš brinut do kraja života, kog treba rodit u mukama, davat mu svoju kolosalnu sisu (koja neće bit baš tak kolosalna poslije), kog treba pazit, ustajat se noću, ne šizit dok bezrazložno plače, vodit u vrtić, školu, ni u jednom trenu se ne razočarat u to biće, ili si bar ne priznat to. izignorirat činjenicu da će te to biće uzimat zdravo za gotovo do kraja tvog života, ne pojmeći da ti nisi samo mama nego i osoba i da će te kao i svi potomci svoje pretke, u jednom trenu optužit da ih nisi dovoljno volio ili na pravi način, da si zadrt, zaostao, staromodan i glup. da će te se sramit i priželjkivat neke druge roditelje.
ni jedna moja misao, a sve se bave time, ne može naći dobar razlog za plus na štapiću, a opet...
žao mi je što ga nema.
jer dragi bi otvorio stari viski, kojeg bi ja uzela samo mikrogut i smijuljili bi se zaljubljeno dugo u noć, ne misleći na stvarnost, nego samo na to jedno divno čudo, da smo nas dvoje, mali i veliki čolovjek napravili neke stanice koje se množe, pametne, i rade neko novo biće, divno, savršeno, najbolje.

Porazno sam uklopljena u ovo moderno bezglavo društvo koje džabe traži ispunjenja svuda gdje ih već traži. Ja stupam s njima i unisono blejim. Kad ne znam kud ću odem u mall i lunjam besciljno gledajući ljude i robu, anestezirajući mozak odjevnim kombinacijama i besmislenom akcijom-kretanjem... da ne mislim na prazninu.
Da ne mislim.
Nekad sam imala svoj svijet, u kojem sam uglavnom bila sama, u svojoj glavi, u maštanjima, u zaljubljenostima...i nikad mi nije bilo dosadno.
Danas mi je dosadno, ne zato što više nisam sama, nego unatoč tome.
Danas je takav jedan dan.
Sumoran, unatoč blještećem jutarnjem svjetlu, turoban iznutra. Trenutno je sve što nije "ajnc a" isplutalo kao neposredni, golemi problem. Začas se sav lijepi život pričinio klimavonogim i površnim. Gledah nedavno neki film gdje ženska ne može plakat, pa pomislih "obratna ja".
Ja plačem jer sam nervozna, jer sam tužna, jer sam sretna, jer sam nesretna, jer mi nije svejedno, jer mi je svejedno, a ne bi trebalo...you name it, ja sam već suzu prolila u to ime.
Nedavno, dok se bojah za svoj pišljivi goli život imala sam samo jednu želju, samo jednu molitvenu mantru.
Nije se tinta na dobrom nalazu posušila ja se već bacam kamenjem na Boga i hoću još, sve...odmah.
Najbolje, najljepše...
Ne zato jer ja to zaslužujem (ko na onoj stupidnoj reklami di to kao sve trebe zaslužuju), nego...ne znam zašto.
Valjda jer iako umom znam da život nisu šlag i jagode, bar ne non-stop, srcem ne znam...Pa se rastužujem i brinem, većinom utaman, pokušavajući preduhitriti sve moguće probleme samo motrenjem i stražarenjem.
Ne mogu odmahnuti rukom i zaboraviti, opustiti se i živit.
Odasvud bombardiranje stupidarijama, di god se okreneš na zdrave ti neurone vreba glupa reklama, redkarpetska neka bezmozganija, političari, kriminalci, spinovi, primitivazam i sve to što nam se servira, jer smo mi to tražili. A opet nailazim na mnoga dumanja meni sličnih koji dumaju i kakti nešto zaključuju, da bi trebali biti na Sljemenu, a ne u mallu, na izletima, a ne kafićima.
Pa zašto nismo?
Ja se recimo ne volim penjat na brdo samo da bi se popela pa išla dolje. U prirodi obično budem napadnuta nekim sezonskim peludom i kišem, kašljem i opet se bavim isključivo sobom i svojom narušenom komocijom.
Nekako mi se čini da nije pitanje lokacije...pitanje je društva u kojem si, pitanje je raspoloženja i duševnog (ne)mira.
A di se to nalazi?
Di po to ideš? U crkvu? U naručje ljubljenog? Na kavu s prijom? Na mamin ručak? I kad sve to imaš i na svim tim mjestima dobivaš po šta si došla i ako onda ipak nešto fali..kaj onda...
Kad te običan dan porazi...
Kažeš si da želiš kruva pored pogače i ne misliš na izgubljene smislove, na male svijetle guzate bube krijesnice kojih je prije bilo više, a kojih je sad tako malo.
Pa se gubiš, i vrtiš uokrug između plača i smijeha, a sve na mjestu.
Želim svoje krijesnice.

"ništa me ne bolii, tebe cura voliii..."
Ne boli me glava, ni tiba, ni niš lalalala...
Javilo mi da mi prija jedna davna rodila neki dan. Još dvije bliske su trudne. Čitam redovno trudničin blog i kavarim s prijom koja ima jednogodišnjaka. Pomalo već znam o dripu, epiduralnoj i da deca ne jedu čvarke u prva tri tjedna života. Lagano već osjećam peer pressure...ono ko nije zatrudnio magarac je bio...
Pa reko neću ni ja bit zadnja, ono...
Deca su u modi, trbusi se nose i u biti sve mi je to sve manje strano..lagano...za deceniju dvije bit ću spremna.
A dotad bebopravljenje...
S jedne strane dubim na glavi, silujem dragog po kućama i tak to, a s druge pomalo računam na svoje "nježne" godine i blaženo zamišljam njegove lijene plivače-brancine kako laganim leđnim stilom sijeku bonacu umjesto da stormaju ka cilju.
I čemu se onda nadam?!
Vragćegaznat...ja ziher ne.
Al odustala sam od seciranja svojih želja i motiva, samo stihija works for me, inače se izbezumim i plačem i šalju me psihijatoru na pristojan način jer vaga ne može da izvaže nego ju boli glava i želudac i ima proljev ko grlica od stresa...
Ergo...šta Bog da!