Porazno sam uklopljena u ovo moderno bezglavo društvo koje džabe traži ispunjenja svuda gdje ih već traži. Ja stupam s njima i unisono blejim. Kad ne znam kud ću odem u mall i lunjam besciljno gledajući ljude i robu, anestezirajući mozak odjevnim kombinacijama i besmislenom akcijom-kretanjem... da ne mislim na prazninu.
Da ne mislim.
Nekad sam imala svoj svijet, u kojem sam uglavnom bila sama, u svojoj glavi, u maštanjima, u zaljubljenostima...i nikad mi nije bilo dosadno.
Danas mi je dosadno, ne zato što više nisam sama, nego unatoč tome.
Danas je takav jedan dan.
Sumoran, unatoč blještećem jutarnjem svjetlu, turoban iznutra. Trenutno je sve što nije "ajnc a" isplutalo kao neposredni, golemi problem. Začas se sav lijepi život pričinio klimavonogim i površnim. Gledah nedavno neki film gdje ženska ne može plakat, pa pomislih "obratna ja".
Ja plačem jer sam nervozna, jer sam tužna, jer sam sretna, jer sam nesretna, jer mi nije svejedno, jer mi je svejedno, a ne bi trebalo...you name it, ja sam već suzu prolila u to ime.
Nedavno, dok se bojah za svoj pišljivi goli život imala sam samo jednu želju, samo jednu molitvenu mantru.
Nije se tinta na dobrom nalazu posušila ja se već bacam kamenjem na Boga i hoću još, sve...odmah.
Najbolje, najljepše...
Ne zato jer ja to zaslužujem (ko na onoj stupidnoj reklami di to kao sve trebe zaslužuju), nego...ne znam zašto.
Valjda jer iako umom znam da život nisu šlag i jagode, bar ne non-stop, srcem ne znam...Pa se rastužujem i brinem, većinom utaman, pokušavajući preduhitriti sve moguće probleme samo motrenjem i stražarenjem.
Ne mogu odmahnuti rukom i zaboraviti, opustiti se i živit.
Odasvud bombardiranje stupidarijama, di god se okreneš na zdrave ti neurone vreba glupa reklama, redkarpetska neka bezmozganija, političari, kriminalci, spinovi, primitivazam i sve to što nam se servira, jer smo mi to tražili. A opet nailazim na mnoga dumanja meni sličnih koji dumaju i kakti nešto zaključuju, da bi trebali biti na Sljemenu, a ne u mallu, na izletima, a ne kafićima.
Pa zašto nismo?
Ja se recimo ne volim penjat na brdo samo da bi se popela pa išla dolje. U prirodi obično budem napadnuta nekim sezonskim peludom i kišem, kašljem i opet se bavim isključivo sobom i svojom narušenom komocijom.
Nekako mi se čini da nije pitanje lokacije...pitanje je društva u kojem si, pitanje je raspoloženja i duševnog (ne)mira.
A di se to nalazi?
Di po to ideš? U crkvu? U naručje ljubljenog? Na kavu s prijom? Na mamin ručak? I kad sve to imaš i na svim tim mjestima dobivaš po šta si došla i ako onda ipak nešto fali..kaj onda...
Kad te običan dan porazi...
Kažeš si da želiš kruva pored pogače i ne misliš na izgubljene smislove, na male svijetle guzate bube krijesnice kojih je prije bilo više, a kojih je sad tako malo.
Pa se gubiš, i vrtiš uokrug između plača i smijeha, a sve na mjestu.
Želim svoje krijesnice.
Post je objavljen 09.10.2011. u 20:39 sati.