Važno je zvati se Ante

menga mi kasni 3 dana. prvo sam mjerila temprćr i iznosi 37, 3 stepana celzijevog. nakon toga sam s pomiješanim emocijama zaključila da sam trudna ko budala i objavila to rezigniranom žmu-u koji ne vjeruje u moje imaginarne trudnoće već odavno. nakon toga pišah po štapiću koji je pokazao dvije crte-jednu u kontrolnom prozoru, drugu u okruglom. ja sam dugo promatrala štapić na raznim nagibima i osvjetljenjima i čak žmu-u nosila da procijeni oli se vidi ta nesretna treća crta.
ne vidi se.
nisi trudna Dudo, bekrijoo...
laže štapić, totalno sam trudna...
žmu je nastavio sa gedžet novitetima nepromjenjenog raspoloženja jer je on i zadnja tri dana rengenski vidio da sam netrudna ko budala, that I am.
ja sam si u to ime natočila jeger i osjetila nešto kao da sam dobila tri na ispitu, dok je cijeli razred dobio pet.
nešto kao jebenvammater.
nakon što je jedan malićki jeger dopro do moje nutrine, opila sam se momentalno, zato se ovo i zove pijani post.
da, ja sam Dudionik, i napijem se ko njasvi od jednog jegera, kao indijanac.
sad srčem drugi i toplo mi je oko duše.
nedavno sam izvodila nezamislive vratolomije s vlastitim tijelom i kad je menga krenula kasnit mislila sam kako bi bilo kuuul pričat da je mališa takav kit/frajerica da se primio unatač 3G silama i centrifugama i to.
3 dana sam se osjećala preplašeno, trudno, tajnovito, velevažno i "skru-ju-gajs-trudna-otprve".
dakle, gotovo poslovno uspješno.
u ta tri dana sam s čuđenjem promatarala svoju vrlo trudnu priju, inače super mršavicu koja se eksponencijalno deblja i to ju ne brine dok samnom raspravlja kako bi carski trebo bit pravo svake žene.
pomislih tada kako bi ja voljela bit "trudna".
čemu navodnici?
pa meni se sviđa slavlje oko te vijesti, činjenica da nisi potrgana ni ti ni tvoj muž, da si odjednom kao nekakva posebna "ključ-života -u-tvoojoj-je-ruci" ženskica. sviđa mi se što je to nešto novo, važno, lifechanging, toliko tog za napraviti, za pričati, za naučiti, za čuditi se ko pura dreku...
a navodnici?
netko treći dolazi u naš mali dvočlani raj, neko kog ne znaš, kog moraš po defaultu voljet, a ko se može "ubacit" na iritantnog strica, za kog se moraš brinut do kraja života, kog treba rodit u mukama, davat mu svoju kolosalnu sisu (koja neće bit baš tak kolosalna poslije), kog treba pazit, ustajat se noću, ne šizit dok bezrazložno plače, vodit u vrtić, školu, ni u jednom trenu se ne razočarat u to biće, ili si bar ne priznat to. izignorirat činjenicu da će te to biće uzimat zdravo za gotovo do kraja tvog života, ne pojmeći da ti nisi samo mama nego i osoba i da će te kao i svi potomci svoje pretke, u jednom trenu optužit da ih nisi dovoljno volio ili na pravi način, da si zadrt, zaostao, staromodan i glup. da će te se sramit i priželjkivat neke druge roditelje.
ni jedna moja misao, a sve se bave time, ne može naći dobar razlog za plus na štapiću, a opet...
žao mi je što ga nema.
jer dragi bi otvorio stari viski, kojeg bi ja uzela samo mikrogut i smijuljili bi se zaljubljeno dugo u noć, ne misleći na stvarnost, nego samo na to jedno divno čudo, da smo nas dvoje, mali i veliki čolovjek napravili neke stanice koje se množe, pametne, i rade neko novo biće, divno, savršeno, najbolje.