Važno je zvati se Ante

Strgana sam kao strgana igračka.
Podsvjesni stres je ostavio svjesne posljedice. Ovi sam vikend uprla sve svoje rasejane i neposlušne atome da budu svi ono što je njih recimo 7: slatki, dragi, lijepi, elegantni, odmjereni, zanimljivi al ne nametljivi, seksi al ne vulgarno, zainteresirani, topli, neoholi…
I svaka čast tim mojim nejakim atomićima, napraviše dobar posao.. Ostalih x divljih, distanciranih, vatrenih, ledenih, analitičnih, ciničnih, oholih i nezainteresiranih je zgurano u spilju na koju je navaljen kamen.
I sad ih lagano puštam van, neke u vrsti, neke u rulji, izlaze slobodni nužni tvorci neprilagođene nenormalne mene i me i uživam gledajući ih, moju dragu dječicu, male Dudoline lude slobodne nezaprte neljubazne nadrkane od trenutka, od situacije, svoje i ničije, slobodne od rešta.
Do rešta.
Zatvorenik sam vlastite potrebe za slobodom, za buntom. A kako sam prekomotna, prelijena i preinteligentna taj bunt uvijek implodirava. I te implozije mjerene nekih ustaljenim skalama nisu bogzna što. Daleko od nekih nuklearnih gljiva i šajaznam supernovi. Ja nisam James Dean, nisam Cool Hand Luke, čak ni taj unutrašnji.
A na van...ja sam pragmatik, ziheraš i odlikaš.
S točkom.
Ta točka je znak mini bunta. Notarnjeg.

Bokte, a?

Divan je dan, baba s kojom trebah sastančit u poslovnom smislu kasnila je 20 min pa sam ja dotle pojela štrudljin od sira sa 5 zadnjih kuna kojeh nađoh v džepe. Škiljila sam u sunce i gledala neke stare ljude kako šeću neke stare pse.
Razmišljala sam kako sam danas mizantrop i cinik i nemamajci da ću do kraja dana bit nešto drugo i kaj s tim glupim svim ljudima koji hodaju okolo?
Daj ono..makni se, odi nekam.
Dođe baba, u nje majstori, majstor odma predlaže rješenje iz prirode kako podbočiti ta vrata. Rješenje mu drži dvije minute i onda se raspadne.
„Rješenje vam se raspalo!“ kažem mu.
On neš sere i pravi se pametan.
Ne volim kad se prave pametnima ni kad to jesu.
Jer to odma pokazuje da nisu baš pametni kak bi htjeli bit.
To je ko vikanje: „Jooooj da sam bar pametaaaan, da sam bar pametnijiiii….“ …
Jebiga stari, što ću ti ja. Ja bi isto htjela bit pametnija.
Htjela bi znat i pjevat al ne znam i šta da radim…

Činjenica je da se ja ne moram puno mučit da budem slatka.
Ja sam bonbon, ruku na srce.
Onaj gumeni od kokakole sa onim kiselim zrncima preko.
Haribo macht Kinder froh und Erwachsene ebenso.
(na ovom mjestu dolazi još par rečenica kojima se deblje podvlači autoironija tako da svi shvate da se šalim dočim se osiguravam od eventualne antipatije onih koji bi me time ocijenili umišljenom (neutemeljeno) i nedovoljno kritičnom prema sebi-ALI tih rečenica neće tu bit jer ja jesam slatka ko bonbon )

Lalalallalalllaaalalalalala

Nekad je život presmiješan i zato vrijedan življenja.
Dokaz:

vid klackalicu




Nego...neki dan poučilo me kako ljudi bježe u prošlost il budućnost, kako ko voli, jerbo se boje sadašnjosti.
Fear of nowness.
Je*eš to, pomislih.
Sadašnjost je ionako privremeno stanje. Prošlost je hear to stay!!

Ja sam bila djevojčica, oni su bili zaljubljeni. Bila je tu i nepremostiva prepreka u obliku njenih 6 godina viška. Bila je tu i zla svekr(i)va, neki uroci i njena štikla s peton od 10 cenata, metalna tanka najšik. Bilo je tu i sviraca i drmeša, mladih uznojenih tjelesa..i onda "ta" pjesma...a on je popio...
Nije bilo ništa primjerenije nego šakom kroz staklena vrata.
Zbog Mirjane, zbog crne kose njene....

Evo me opet, gluvo doba..."voljela si noćnu pticu, voljela si pijanicu..." ko god da je izmislio jubito jubim ga u joko.

Bolila me glava danas mućo mućo.
Ja sam glavoboljček cijeli život i to je tak. Al nekad fakat nema mjere. Nekad zagazi u apsurd.
Jer apsurdno je da neš tolko boli, a kao ništa ti nije. Boli te glava, migrena kao. Bezveze.
Jer ako je postoperativna bol, kad te razrežu ko prase, kovrdža od ofce naspram jedne tutaforca glavobolje...ček malo...
I tak...do pakla i nazad danas prođoh. I sad sam sretna jer me ne boli onako.
Jer popih malu plavu tableticu (koju ti daju i kad te bolnički raskasape).
Hvala tabletico, ljubičice mila ljubičasta.

Neki misle da se ljudi mjenjaju, neki misle da ne.
Sretnija sam s manje.
Što znači da sam sretnija. Kako to može biti loše?
Ali i "s manje". Kako to može biti dobro?
Recimo to ovako...još uvijek me glava boli, ali manje. I sretna sam ko tranzistor.
Strah me tih promjena, čak i kad su nabolje. Dopuštam ih oprezno, pazeć pomno da je srž netaknuta. Pa s vremena na vrijeme provjerim jel sve tamo kako sam ostavila.
Virim u se, uvukla sam se duboko samo mi tabani vire kroz duplje očiju.
Na glavi mi sluške goleme, u blizini je knjiga il dvje....i kapi za nos..
Sama sam.
Ja sam.
Vraćam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save....
Bijah u Splitu. Malenim sokakom ne prolazim više.
Bilo je kišno i sivo. Neka....neka ga samo opere dobro.
Ići ću u Sarajevo.
Sarajevo ljubavi moja...
O da.
Prođoh Bosnom kroz gradove al ne nađoh srcu mira.

Rekao mi je da sam čudo.
Znam...morsko...
Ima želju da me liječi...plava tabletica on je...makes me better...